Poslije prve godine večernja borba ima druge uzroke
Beba koja se budila zbog hranjenja bila je jedan problem. Dijete od godinu i po je drugi. Ono ne plače jer ne zna kako da se vrati u san, nego jer je otkrilo da može reći ne i da to nešto mijenja. Otuda čaša vode koja stigne tek kad se ugasi svjetlo, priča koja mora biti još jedna, i izlasci iz sobe koji se broje.
NHS to za dob od jedne do pet godina navodi kao očekivano: dio male djece ne želi u krevet, budi se noću i ima strahove ili ružne snove, a razlog su samostalnost, nove vještine i mašta koja tek počinje raditi. Raising Children isti spisak razlaže na razvoj tijela, učenje novih vještina, provjeravanje granica, građenje samostalnosti i potrebu za emocionalnom potvrdom. Nijedna od tih stavki se ne rješava strožim tonom.
Oko osamnaestog mjeseca se često poklopi nekoliko stvari odjednom. Američka akademija za pedijatriju navodi da dio djece koji je kao beba preskočio strah od odvajanja počne s njim tek u petnaestom ili osamnaestom mjesecu, i da odvajanja teže padaju kad je dijete gladno, umorno ili bolesno, što je veći dio te godine. U isto vrijeme, po NHS-u, većina djece do oko osamnaest mjeseci pada na jedno drijemanje, pa se cijeli raspored pomjera. Ime za to nije potrebno, a ono koje kruži po grupama ionako ne dolazi ni iz jedne pedijatrijske ustanove.
Ono što pomaže nije slomiti otpor. Pomaže večer koja ima jasan kraj, isti svaku noć, i roditelj koji na deseti pokušaj odgovara isto kao na prvi.
Šta stoji iza večernjeg odgađanja
Iza iste slike, djeteta koje neće u krevet, stoji nekoliko sasvim različitih stvari, a svaka traži drugi prvi potez. Zato se prije bilo kakvog plana gleda šta se tačno dešava: u koje vrijeme, koliko dugo i šta dijete traži.
| Kako izgleda | Šta obično stoji iza toga | Šta prvo probati |
|---|---|---|
| Traži još vode, još jednu priču, još jedan odlazak u toalet | Provjerava dokle granica ide | Vodu, toalet, zube i zagrljaj završiti prije gašenja svjetla i držati isti broj koraka svaku večer. |
| Plače čim roditelj izađe iz sobe | Strah od odvajanja, čest u petnaestom i osamnaestom mjesecu | Kratka provjera koju roditelj sam najavi i sam pokrene, umjesto odgovora na svaki poziv. |
| Legne mirno, ali ne zaspi ni poslije pola sata | Večer je postavljena prije nego što dijete uopšte može zaspati | Pomjeriti odlazak u krevet bliže vremenu kad stvarno zaspi, pa ga vraćati unazad u malim koracima. |
| Ustaje iz kreveta po deseti put | Naučilo je da izlazak donosi društvo i pažnju | Vraćanje bez razgovora i bez prijekora, isto svaki put, koliko god puta treba. |
| Drijema predugo ili prekasno popodne | Dnevni san je pojeo večernji umor | Skratiti drijemanje i pomjeriti ga ranije, umjesto da se ukine odjednom. |
| Sat ili dva poslije uspavljivanja sjedne i vrišti, ne prepoznaje roditelja | Noćni strah, koji nije isto što i ružan san | Ne buditi dijete. Sačekati da prođe, skloniti ono u šta bi se moglo udariti i vratiti ga u krevet. |
| Hrče većinu noći, diše na usta ili zastaje u disanju | Moguć problem disanja u snu | Pedijatar. Kod hrkanja uz noćne strahove traži se pregled uha, grla i nosa. |
Rutina od pola sata mora imati kraj
Rutina koja se svake večeri produži za jednu stavku prestaje biti rutina. NHS savjetuje da smirivanje počne otprilike pola sata prije vremena u koje dijete inače zaspe, a primjer koji daje Raising Children traje isto toliko: pranje zuba, petnaest minuta mirnog vremena uz knjigu ili priču, pa krevet i laku noć.
Američka akademija za pedijatriju cijeli ritual svodi na tri koraka i zove ga Brush, Book, Bed: oprati zube, pročitati omiljenu knjigu ili dvije, leći u isto vrijeme. Ista ustanova upozorava da se ne čeka trljanje očiju i zijevanje, jer je tada obično kasno, i navodi da i petnaest do dvadeset minuta raniji odlazak u krevet zna napraviti razliku.
- Završiti igru i ugasiti ekrane, ne u trenutku polaska u krevet nego prije početka rutine.
- Kupanje i pranje zuba. Posljednje što dodiruje zube prije spavanja treba biti četkica, pa mlijeko ide najmanje pola sata ranije i ne nosi se flašica u krevet.
- Pidžama i toalet, ako je dijete u toj fazi.
- Jedna ili dvije knjige, pjesmica ili kratka priča, s brojem dogovorenim unaprijed.
- Zagrljaj, ista rečenica za laku noć i gašenje svjetla.
- Poslije kupanja se ne vraća na dnevne aktivnosti, koliko god večer bila kratka.
Vrijeme odlaska u krevet nije proizvoljno. Raising Children navodi da je malo dijete najčešće spremno između pola sedam i pola osam, zavisno od toga kada se ujutro budi, i da rutina treba biti ista i vikendom. Ako je večer odavno otišla prekasno, ne vraća se naglo: NHS savjetuje pomjeranje unazad za pet do deset minuta sedmično, ili petnaest ako dijete odlazi u krevet vrlo kasno, a Raising Children petnaest minuta svake treće noći.
Granica može biti topla i svake večeri ista
Granica i hladnoća nisu isto. NHS u savjetima za dob od jedne do pet godina traži jasne i blage granice kojih se roditelj drži, a ne odsustvo utjehe. Dijete smije biti ljuto, roditelj smije biti topao, i večer se ipak završava.
Problem počinje kad svaka žalba otvori novu rundu. Zato se unaprijed odlučuje šta je dozvoljeno, i to se onda i ponudi prije gašenja svjetla. Američka akademija za pedijatriju to formuliše obrnuto od onoga kako roditelji obično rade: potrebe se pokrivaju prije spavanja da ne bi postale razlog za odgađanje. Čaša vode, upaljeno svjetlo u hodniku, vrata odškrinuta koliko dijete traži.
Ista ustanova objašnjava i zašto se obrazac učvrsti: djeci je svaka pažnja bolja od nikakve. Ako izlazak iz kreveta donese roditelja koji objašnjava, moli ili se ljuti, dijete je dobilo tačno ono zbog čega je izašlo. Zato interakcija treba biti kratka i dosadna, a uzbuđenje oko izlaska splasne samo od sebe.
Oko provjera se izvori razilaze i to vrijedi znati prije nego što se izabere pristup. Američka akademija za pedijatriju u savjetima za malo dijete traži da se ne ulazi u sobu na svaki poziv, uz obrazloženje da dijete tada nauči da poziv uvijek dovodi roditelja. Ista ustanova, u tekstu o prelasku u veliki krevet, savjetuje da se djetetu unaprijed kaže da će roditelj doći provjeriti ga, jer dio djece to smiruje. Raising Children spaja to dvoje: na poziv se odgovara glasom iz druge sobe, a provjeru pokreće i najavljuje roditelj, kratko i uz pohvalu, pa se postepeno prorjeđuje.
Jedna stvar oko koje izvori nisu podijeljeni je gdje dijete spava. Američka akademija za pedijatriju savjetuje da malo dijete ne spava u istom krevetu s roditeljem, jer mu poslije bude teže zaspati samo, a NHS u opisu sobe u kojoj se dobro spava traži da dijete ima svoj krevet.
Dogovor se pravi po danu, ne u dvadeset dva sata
Umorno dijete u dvadeset dva sata ne uči pravila. Ako se pravilo prvi put objašnjava usred plača, roditelj objašnjava predugo, a dijete ni ne sluša. Dogovor se pravi po danu, kratko, dok su svi mirni.
Isto vrijedi i za odrasle u kući. Raising Children navodi da rutina radi kad je koriste svi koji dijete uspavljuju, a NHS traži da se strategija dogovori tako da je mogu provoditi svi roditelji i staratelji. Baka koja subotom uveče doda još jednu priču nije sitnica, jer dijete iz toga zaključi da broj priča zavisi od toga ko je te večeri u sobi.
- koliko se knjiga čita i šta ide poslije pranja zuba
- da se poslije zadnjeg zagrljaja ostaje u krevetu
- da roditelj dolazi na kratku provjeru, ali da tada ne počinje nova igra
- šta dijete može samo uraditi ako se probudi, na primjer zagrliti omiljenu igračku, koja se poslije prve godine smije naći u krevetu, za razliku od praznog krevetića u prvoj godini
- da se u sobi igra i danju, jer Raising Children savjetuje da se dijete u toj prostoriji osjeća prijatno prije nego što se od nje traži da u njoj zaspi
Pri odlascima tokom dana Američka akademija za pedijatriju savjetuje da se odlazak najavi mirno i bez razvlačenja, a povratak objasni jezikom koji dijete razumije: poslije spavanja, prije užine, poslije tri spavanja. Isto načelo drži i uveče, jer dijete tada zna šta slijedi.
Kada dijete izlazi iz kreveta po deseti put
Ovo je dio oko kojeg roditelji najbrže odustanu, jer izgleda kao da ne radi. Američka akademija za pedijatriju tu ništa ne umanjuje: navodi da dvadeset oproštaja u jednoj večeri nije neobičan broj i da se isti postupak ponavlja nekoliko večeri zaredom prije nego što se išta promijeni.
- Na kraju rutine reći djetetu šta se očekuje: ostaje u krevetu dok roditelj ujutro ne dođe po njega.
- Kada izađe, vratiti ga mirno i tiho, s jednom kratkom rečenicom tipa vrijeme je za spavanje, ostani u krevetu.
- Ne raspravljati, ne prijetiti i ne objašnjavati pravila usred noći.
- Kada ponovo legne, kratko ga pohvaliti što je u krevetu i izaći iz sobe.
- Ponoviti sve to koliko puta treba, bez dodavanja ekrana, hrane, igre ni novih priča.
Ako izlasci ne prestaju, Raising Children navodi i sigurnosnu ogradu na vratima sobe, uz najavu djetetu da se vrata zatvaraju dok ne ostane u krevetu i otvaraju čim ostane. Ista ustanova opisuje i takozvanu propusnicu: dijete dobije jedan bon koji vrijedi za jednu prihvatljivu molbu, čašu vode ili poljubac, i kad ga potroši, večer je gotova. To radi tek kod djece starije od tri godine.
Pravilo koje se lako previdi tiče se onoga šta izlazak donosi. Američka akademija za pedijatriju savjetuje da se dijete ne pušta u roditeljski krevet niti u društvo onih koji su još budni, jer se time nagrađuje upravo izlazak. Izuzetak je odlazak u toalet.
Kada dijete izgubi kontrolu, plače do crvenila i ne da se smiriti, Raising Children savjetuje da se utješi isto kao i danju. Kad se smiri i legne, ponovi se rečenica o ostanku u krevetu, kaže laku noć i izađe.
Pohvala radi, velika nagrada obično ne
Pohvala radi jer dijete ponavlja ono za šta dobije potvrdu. NHS to navodi kao pravilo za dob od jedne do pet godina i dodaje da manje nagrade, kao tabla sa zvjezdicama, pomažu dijelu djece. Raising Children precizira dob: tabla s nagradama ima smisla od treće godine, a mlađem djetetu se ujutro rado stavi pečat na ruku kao podsjetnik na ono što je noću uspjelo.
Ono što ne radi je velika nagrada za cijelu noć. Ona pretvara spavanje u ispit koji dijete može pasti, a jutro poslije loše noći u kaznu. Američka akademija za pedijatriju zato traži da se pohvali ostanak u krevetu, a ne izlazak iz njega, i to kratko, u trenutku kad dijete ponovo legne, pa još jednom ujutro.
- ostalo je u krevetu poslije zadnjeg zagrljaja
- vratilo se u krevet brže nego prethodne večeri
- prihvatilo je kraj rutine poslije dvije knjige
- pozvalo je roditelja glasom umjesto da istrči iz sobe
Raising Children savjetuje i ono što se ujutro ne radi: ako je noć bila loša, o tome se ne priča za doručkom. Dan počinje ispočetka.
Strah od mraka i strah od odvajanja
Mašta koja se u ovoj dobi tek razvija ne razlikuje mrak od onoga što bi u mraku moglo biti. NHS zato među savjetima za malo dijete izričito navodi noćno svjetlo ili upaljeno svjetlo u hodniku ako se dijete boji mraka, uz uputu da svjetlo u sobi ostane ugašeno ili vrlo prigušeno.
Omiljeni predmet je druga stvar koja stvarno pomaže i koja se u ovoj dobi smije koristiti. Američka akademija za pedijatriju navodi da dijete poslije prve godine može uzeti u krevet plišanu igračku, posebnu dekicu ili nešto svoje, jer to olakšava i uspavljivanje i povratak u san poslije buđenja. Uz to ide provjera: na igrački ne smije biti dugmadi, labavih vrpci ni punjenja i kuglica koje se mogu otkinuti. NHS dodaje mjeru, mekane igračke jesu u redu ali ne u velikom broju.
- provjera sobe prije gašenja svjetla, kratka i uvijek ista, bez pretvaranja u igru
- jedna najavljena provjera poslije nekoliko minuta, koju roditelj pokreće sam
- ista rečenica koja se ponavlja umjesto novog objašnjenja svake večeri
- kratak i jasan oproštaj, jer AAP navodi da razvučen rastanak produži i sam strah
- vraćanje u sobu koje ne zavisi od toga koliko dijete moli, nego od onoga što je unaprijed rečeno
Duda u krevetu je po Raising Childrenu u ovoj dobi obično u redu ako dijete uz nju lakše zaspe. Odvikavanje od dude je zaseban posao i ne pokreće se usred sedmica u kojima se ionako svake večeri vodi borba oko kreveta.
Vremenski okvir je pošten podatak. Američka akademija za pedijatriju navodi da strah od odvajanja obično popusti oko drugog rođendana i da se poslije predškolske dobi rijetko zadrži kao svakodnevna pojava. Ako je dijete izrazito uplašeno pred noć ili pred svako odvajanje, Raising Children savjetuje da se to otvori sa zdravstvenim radnikom, a kod nas je to pedijatar u domu zdravlja ili patronažna sestra.
Noćni strahovi i ružni snovi nisu isto
Roditelji ovo dvoje redovno miješaju, a postupak je suprotan. Kod ružnog sna dijete se tješi. Kod noćnog straha se ne budi.
| Šta se gleda | Noćni strah | Ružan san |
|---|---|---|
| Kada se dešava | U prvim satima sna, dok je dijete u dubokom snu | U drugoj polovini noći, kad san postane lagan i dijete sanja |
| Kako izgleda | Naglo, uz vrisak. Dijete sjedne ili ustane, oči su otvorene, znoji se i ubrzano diše, može govoriti nepovezano, ali spava | Dijete se stvarno probudi, plače i traži roditelja |
| Sjeća li se ujutro | Ne sjeća se ničega | Sjeća se i često umije ispričati šta je sanjalo |
| Koliko traje | Obično deset do petnaest minuta, rijetko dva puta u istoj noći | Prolazi kad se dijete umiri, ali mlađe dijete zna teško ponovo zaspati |
| Šta roditelj radi | Ne budi ga. Sačeka da prestane, skloni ono u šta bi se dijete moglo udariti i vrati ga u krevet | Kaže da je bio san, umiri dijete i po potrebi ostane dok ne zaspi |
Noćni strahovi nisu rijetki i nisu opasni. Raising Children navodi da pogađaju otprilike jedno od dvadeset djece, da su najčešći između druge i četvrte godine, da se javljaju sve do dvanaeste i da ih većina djece preraste do puberteta. NHS istu pojavu smješta između treće i osme godine, pa se izvori oko dobnog raspona ne slažu. Slažu se oko onoga što roditelja zanima: dijete se ničega neće sjećati i neće mu naškoditi.
Najčešći okidač je manjak sna, pa se noćni strahovi često pojačaju baš u sedmicama večernje borbe. Raising Children uz to navodi bolest, temperaturu i porodičnu sklonost, a NHS dodaje iznenadne zvukove, potrebu za mokrenjem i nešto što je dijete uplašilo ili uznemirilo. Ako se strah javlja u približno isto vrijeme svake noći, obje ustanove opisuju isti postupak, uz različitu mjeru: Raising Children savjetuje da se dijete nakratko probudi oko pola sata prije uobičajenog vremena i vrati u san, kroz dvije do četiri sedmice, a NHS petnaest minuta ranije, svake noći dvije sedmice.
Buđenja usred noći poslije prve godine
Buđenja usred noći ne nestaju s prvim rođendanom, ali odgovor postaje drugačiji. NHS savjet za ovu dob staje u jednu rečenicu: budite što dosadniji, ostavite svjetlo ugašeno i nemojte dijete razbuditi.
Redoslijed je uvijek isti: provjeriti da je sve u redu, umiriti, vratiti u krevet, ponoviti istu rečenicu, izaći. Ako svako buđenje završi u roditeljskom krevetu, uz ekran ili uz dugu raspravu, obrazac se učvrsti brzo. Američka akademija za pedijatriju dodaje i drugu stranu: ljutit odgovor može pogoršati problem, a djetetu treba prilika da samo nađe put nazad u san.
Buđenja koja idu uz hrkanje, otežano disanje, bol ili jak svrab ne spadaju u pitanje granica i o njima se razgovara s pedijatrom, bez obzira na to koliko je rutina dobra.
Prelazak iz krevetića u krevet: kada i po čemu se prepoznaje
Prelazak u otvoreni krevet zna preko noći pretvoriti mirne večeri u borbu. Dijete koje do jučer nije moglo izaći sada može, i prvih nekoliko noći to i isproba.
Raising Children navodi da većina djece pređe u krevet između druge i treće godine i da žurbe nema. Dok je djetetu u krevetiću dobro, iz njega ne može ispasti, a novi krevet i posteljina mogu čekati. Ista ustanova traži da se sačeka da dijete bude i emocionalno spremno i fizički sposobno da samo sigurno uđe i izađe iz kreveta.
- dijete je počelo izlaziti iz krevetića, što ga izlaže padu
- naraslo je do oko devedeset centimetara, granice koju Američka akademija za pedijatriju navodi kao trenutak za prelazak u krevet
- uči se na noćnik i treba noću doći do toaleta bez pomoći, što je čest razlog kod djece koja su ostala bez noćne pelene
- krevetić treba mlađem djetetu
- dijete se iseljava iz roditeljskog kreveta u svoj
Ako je razlog novo dijete u kući, Raising Children savjetuje da se prelazak obavi nekoliko mjeseci prije poroda ili tek kad beba napuni dva mjeseca, da starije dijete ne poveže gubitak krevetića s dolaskom bebe. Sam prelazak ne mora biti nagao: novi krevet može stajati u sobi dok dijete još spava u krevetiću, ili se u krevetu prvo drijema danju a noću i dalje spava u krevetiću.
Prije nego što se krevetić rasklopi, vrijedi provjeriti i ono što ga produžava. Američka akademija za pedijatriju savjetuje da se dno krevetića spusti kako dijete raste, da se iz njega izvade veće igračke i plišane životinje, jer ih dijete koristi kao stepenicu preko ograde, i da obloge za ogradicu ne idu u krevetić ni iz tog razloga.
Sigurnosna pravila za malo dijete u krevetu nisu ista kao za bebu u krevetiću. Madrac treba biti prilično čvrst, a krevet ili madrac odmaknut od zida, jer se dijete može zaglaviti u procjepu. Raising Children traži da se provjeri ima li razmaka između okvira, stranica i madraca u koje dijete može upasti, i navodi da je madrac na podu sigurnija opcija dok je dijete malo. Jastuk ne ide u krevet prije druge godine zbog rizika od gušenja, a poslije toga se bira nizak, oko pet do šest centimetara, koliko drži glavu i vrat u liniji s leđima. Teške deke i jorgani se izbjegavaju, a prostor u krevetu i oko njega ostaje čist. Vreća za spavanje kakva se koristi u krevetiću u otvorenom krevetu povećava rizik od pada, pa se umjesto nje oblači topla pidžama.
Dnevni san može biti predug, prekasan ili više nepotreban
Djetetu od jedne do dvije godine treba 11 do 14 sati sna u dvadeset četiri sata, a djetetu od tri do pet godina 10 do 13 sati, u oba slučaja uključujući dnevno spavanje. Te brojke daju Američka akademija za medicinu spavanja, NHS i Raising Children i one se poklapaju. Do oko osamnaest mjeseci većina djece pada s dva drijemanja na jedno, koje po NHS-u traje od jednog do tri sata.
Za večer je važnije kada drijemanje počne nego koliko sati je dijete ukupno odspavalo. U primjeru rasporeda koji daje Raising Children dijete se budi u sedam, drijema u jedan i ne duže od dva sata, a u krevet ide u pola osam. Ako se drijemanje razvuče ili počne kasnije, večernji umor jednostavno ne stigne na vrijeme. Kako se drijemanja mijenjaju po uzrastu i kada se gase, razloženo je u tekstu o dnevnom spavanju.
- u koje se vrijeme dijete budi ujutro i da li je to isto svaki dan
- kada tačno počinje drijemanje i koliko stvarno traje, računajući i san u kolicima i u autu
- da li se večernje uspavljivanje produžilo poslije promjene u dnevnom snu
- da li dan bez drijemanja završi raspadom kasno popodne
- da li kraće ili ranije drijemanje popravi večer a da dijete ne uđe u preumor
Postoji i suprotan slučaj, koji roditelji rijetko prepoznaju. Raising Children navodi da dijete kojem treba više od pola sata da zaspe možda odlazi u krevet prerano, i savjetuje da se odlazak privremeno pomjeri bliže vremenu u koje stvarno zaspi, pa tek onda vraća unazad u malim koracima.
Posljednji sat prije spavanja i večer u kući
Oko ekrana su izvori neobično jednoglasni. Američka akademija za pedijatriju traži da se svi ekrani ugase najmanje šezdeset minuta prije spavanja i da ne stoje u dječijoj sobi, Raising Children isto tako navodi sat vremena, a NHS raspon od trideset do šezdeset minuta, uz objašnjenje da svjetlo s ekrana ometa san. AAP dodaje i vrstu sadržaja: mirniji program prije spavanja umjesto igara i filmova koji ubrzavaju puls.
Ista pravila važe i za jurnjavu po hodniku. Raising Children izričito navodi da se prije spavanja izbjegava bučna i divlja igra, a Američka akademija za pedijatriju da aktivna igra pred spavanje razbudi dijete taman toliko da ne može zaspati. Za dijete mlađe od osamnaest mjeseci ista ustanova ekrane ionako ne preporučuje osim za video poziv.
U praksi večer rijetko zavisi samo od djeteta. Roditelj se vraća s posla u devetnaest sati, starije dijete tek tada radi zadaću, rodbina svrati u dvadeset, a stan ima dvije sobe. Dijete iz svega toga zaključi da večer nije vrijeme za smirivanje nego da se tada u kući tek nešto dešava.
Rješenje nije tišina u cijelom stanu. NHS navodi da tiha pozadinska buka nije problem, ali da soba treba biti mirna i prigušena, jer bučna i svijetla soba drži dijete budnim čak i kad je umorno. Raising Children za djecu koja dijele sobu savjetuje konkretan potez: starijem djetetu se odlazak u krevet odgodi za pola sata dok mlađe ne zaspi. Tamo gdje nema mnogo prostora, ostaju svjetlo, ton glasa i predvidiv redoslijed, a to su tri stvari koje ne traže veći stan.
Rano jutarnje buđenje je drugi problem
Dijete koje zaspe uredno a budi se u pet nema isti problem kao ono koje neće u krevet. Raising Children je tu neuobičajeno direktan: dio male djece se jednostavno budi u pola šest ili šest i tu se ne može mnogo uraditi osim prilagoditi vlastito vrijeme lijeganja.
Potez koji roditelji najčešće probaju je i onaj koji obično ne radi. Ista ustanova navodi da kasnije lijeganje u nadi da će dijete duže spavati rijetko urodi plodom: dijete se probudi u isto vrijeme, samo je odspavalo manje i cijeli dan je mrzovoljno.
- da li soba rano postaje svijetla ili bučna, jer NHS oboje navodi kao razlog zbog kojeg umorno dijete ne spava
- da li je dijete prethodne večeri leglo prekasno i ušlo u preumor
- da li drijemanje traje predugo za uzrast ili počinje prekasno
- da li jutro počinje ekranom, hranom ili igrom čim se dijete oglasi, pa se buđenje samo učvršćuje
- da li postoje hrkanje, disanje na usta ili nemiran san koji kvare kvalitet noći
Plan za sedam večeri
Promjena se kod male djece vidi tek kad odgovor bude isti nekoliko večeri zaredom. Ako se prve večeri uvede granica, druge popusti, a treće ponudi nagrada, dijete iz toga nauči samo da se isplati pregovarati duže. NHS unaprijed upozorava da prvo obično bude gore nego prije, kao i kod svake promjene navike.
Jedno vrijedi znati prije početka. Raising Children navodi da se dijete teže vraća u rutinu poslije bolesti ili puta i da velika promjena u životu zna sama po sebi pokrenuti probleme sa spavanjem. Sedmica u kojoj je dijete tek krenulo u vrtić, u kojoj se selite ili u kojoj je stigla beba, nije trenutak za uvođenje novog plana.
- Prije prve večeri dogovoriti pravilo tokom dana i uskladiti ga sa svima koji dijete uspavljuju.
- Odabrati kratak redoslijed rutine i držati isti broj knjiga, čaša vode i zagrljaja.
- Uvesti jednu kratku provjeru koju roditelj sam najavljuje, bez vraćanja na početak rutine.
- Kod ustajanja vraćati dijete mirno i bez rasprave, koliko god puta treba.
- Voditi kratke bilješke: kada je dijete leglo, koliko mu je trebalo da zaspe, koliko puta je ustalo i kakvo je bilo sljedeći dan.
- Poslije sedam večeri uporediti bilješke s prvom noći: kraće uspavljivanje, manje izlazaka i manje plača su znak da plan radi.
Te bilješke nisu samo za roditelja. I NHS i Raising Children savjetuju vođenje dnevnika spavanja upravo zato da se ponese pedijatru ako se ništa ne popravi, jer opis obrasca kroz sedmicu vrijedi više od rečenice da dijete loše spava.
Kada to više nije pitanje granica
Dio problema sa spavanjem nije pitanje granica i ne rješava se boljom rutinom. NHS navodi jednostavan pokazatelj: ako je dijete danju izrazito umorno ili se ponašanje primjetno promijeni, vjerovatno ne spava dobro, bez obzira na to koliko sati je provelo u krevetu.
- hrkanje većinu noći, pauze u disanju, otežano disanje ili disanje na usta u snu
- izrazita dnevna pospanost, teškoće s pažnjom ili promjene ponašanja koje ne liče samo na večernje odgađanje
- noćni strahovi uz hrkanje, zbog čega Raising Children traži pregled uha, grla i nosa
- bol, jak svrab, česta povraćanja ili slabo napredovanje
- strah pred noć ili pred svako odvajanje koji je izrazit i ne popušta
- ružni snovi koji se nastave poslije šeste godine ili se pojave poslije nekog uznemirujućeg događaja
- noćni strahovi koji počnu poslije pete godine ili traju poslije dvanaeste
Znakove disanja i dnevnog ponašanja navodi Američka akademija za pedijatriju u tekstu o apneji u snu kod djece, uz uputu da se pedijatar obavijesti bez odgađanja. Uzrasne granice za snove i noćne strahove daje NHS. Kod nas se sve to otvara kod pedijatra u domu zdravlja, koji po potrebi daje uput za dalju obradu.
Kada se ne čeka termin
Hitna pomoć se zove ako dijete prestane disati duže od dvadeset sekundi, ako mu koža poblijedi, poplavi ili posivi, ili ako naglo izgubi tonus. To nije nastavak priče o spavanju nego zaseban razlog za hitno javljanje.
Postoji i razlog koji nema veze s djetetom. Ako roditelj zbog večernjih borbi više ne može ostati miran ili se ujutro ne osjeća sposobnim za dan, to je razlog da se traži pomoć jednako valjan kao i bilo koji simptom. NHS savjetuje razgovor s patronažnom sestrom, koja u dijelu slučajeva upućuje dalje.