Uspavljivanje na rukama, uz dojenje ili ljuljanje - kada postaje problem i kako postepeno smanjiti pomoć

Veza između uspavljivanja i pomoći pri buđenju

Raising Children Network to naziva vezama sa snom: skup okolnosti uz koje zaspemo i uz koje se vraćamo u san kad se probudimo. Odrasli ih imaju isto kao i djeca. Kod bebe u te veze najčešće spadaju krevetić, ljuljanje, tapkanje i duda.

Beba se noću budi između ciklusa sna i traži tačno one okolnosti u kojima je zaspala. Ako je zaspala na dojci, tražiće dojku. Ako je zaspala uz ljuljanje, tražiće ljuljanje. Beba traži pomoć jer uslove nakon buđenja ne prepoznaje kao one u kojima je zaspala; takva reakcija ne predstavlja inat. Isti izvor zato navodi da će se beba vjerovatnije sama vratiti u san ako zaspi na sigurnom i poznatom mjestu, na primjer u svom krevetiću, pa se tu i probudi.

Uz to ide i uzrast. Raising Children navodi da se bebe u prvih šest mjeseci bude i zbog hrane, jer imaju mali stomak i moraju jesti i danju i noću da bi dobile dovoljno za rast. Uspavljivanje uz hranjenje u tom periodu prati stvarnu potrebu za hranom.

Procjena opterećenja porodice

Raising Children Network navodi da je sasvim u redu uspavljivati dijete ljuljanjem ili dojenjem ako ta veza sa snom odgovara i djetetu i vama. Ako se dijete uznemiri kad se probudi noću, isti izvor savjetuje da se razmotri uz šta zaspi.

Procjenjuje se koliko porodica može podnijeti. Ista pomoć u jednoj kući traje deset minuta i nikome ne smeta, a u drugoj znači tri sata hodanja i roditelja koji ujutro vozi auto neispavan.

• dijete zaspi samo na dojci ili bočici i probudi se čim se odvoji
• svako noćno buđenje traži dugo nošenje ili ljuljanje, a ne kratko smirivanje
• spuštanje u krevetić redovno završi jakim plačem i cijeli krug krene ispočetka
• roditelj od umora zadrijema s bebom na kauču, u fotelji ili u krevetu koji za to nije pripremljen
• pomoć se svake večeri mijenja, pa dijete ne zna šta slijedi
• porodica želi promjenu, ali ne želi pristup u kojem dijete duže ostaje samo i plače

Nijedna stavka sama za sebe nije dokaz da nešto treba mijenjati. Ako ih se nekoliko ponavlja sedmicama, razgovor s pedijatrom vrijedi više od bilo kojeg plana s interneta.

Rizici kauča, fotelje i roditeljske iscrpljenosti

Pri procjeni pomoći porodica se mora pridržavati sigurnosnih pravila. AAP navodi da je rizik od smrti povezane sa spavanjem do 67 puta veći kada beba spava s nekim na kauču, mekoj fotelji ili jastuku. AAP zato daje uputu za pripremu roditelju koji zna da bi mogao nenamjerno zaspati. Ta uputa se ne odnosi na planirano spavanje s bebom.

Iscrpljenost podiže rizik i inače. Po AAP-u je rizik od smrti povezane sa spavanjem više od 10 puta veći kod dijeljenja kreveta s osobom koja je iscrpljena, koja je uzela lijek zbog kojeg se teže budi ili je pila alkohol odnosno koristila druge supstance. Kod dijeljenja kreveta rizik je veći i ako je beba mlađa od četiri mjeseca, te ako je rođena prije termina ili s malom porođajnom težinom. Mayo Clinic dodaje ono što roditelji i sami primijete: umoran roditelj teže održava pažnju, teže pamti detalje i teže nalazi rješenje.

AAP dijeljenje kreveta ne preporučuje ni pod kojim uslovima. Preporučuje da beba najmanje prvih šest mjeseci spava u istoj sobi s roditeljima, ali na svojoj površini, i navodi da to smanjuje rizik od SIDS-a i do 50 posto. Šta ide u krevetić, kakva podloga i kakav madrac, opisano je u tekstu o sigurnom spavanju bebe.

1. Ako bebu uzimate u svoj krevet da je nahranite ili smirite, vratite je u njen prostor za spavanje prije nego što i sami krenete spavati.
2. Ako postoji ikakva mogućnost da zaspite dok je beba u vašem krevetu, uklonite iz kreveta jastuke, čaršafe, deke i sve drugo što joj može prekriti lice, glavu i vrat ili je pregrijati.
3. Čim se probudite, vratite bebu u njen krevet.
4. Ne zaspite s bebom ni na drugim mjestima, prije svega ne na kauču, u mekoj fotelji ili na jastuku.

AAP traži ovu pripremu zbog mogućnosti nenamjernog zaspivanja. Uputa ne daje dozvolu za dijeljenje kreveta niti opisuje kako ga planirati.

NHS ima istu zabranu za kauč i fotelju. Za roditelje koji ipak dijele krevet s bebom NHS opisuje kako se rizik smanjuje: beba leži na leđima na čvrstom i ravnom madracu, jastuci, čaršafi i deke se drže dalje od nje, beba se ne povija, u krevetu nema druge djece ni kućnih ljubimaca, beba se ne ostavlja sama u krevetu odraslih i ne smije moći pasti ni zaglaviti se između madraca i zida. Isti izvor navodi i kada se krevet ne dijeli nikako: ako je beba rođena prije 37. sedmice ili s težinom manjom od 2,5 kilograma, te ako roditelj puši, popio je dvije ili više jedinica alkohola, uzeo drogu ili lijek od kojeg je pospan.

Razlozi za odgađanje plana

Ako beba ima temperaturu, teško diše, slabo jede, povraća, ima bol ili roditelj naprosto vidi da nešto nije kao inače, potrebni su njega, hranjenje i po potrebi pedijatar, uz odgađanje novog rasporeda uspavljivanja.

Noćno hranjenje se ne ukida zato što je uspavljivanje naporno. Raising Children Network navodi da bebe u prvih šest mjeseci moraju jesti i noću. NHS navodi da kod nekih beba između šestog mjeseca i prve godine noćni obroci više nisu potrebni, ali i da to ne važi za svaku bebu. Kod mlađe bebe, slabijeg napredovanja, prijevremeno rođenog djeteta ili bilo kakve zdravstvene posebnosti, o noćnim obrocima odlučuje pedijatar nezavisno od plana spavanja.

• tokom bolesti i nekoliko dana poslije nje
• kod putovanja i spavanja na nepoznatom mjestu
• tokom selidbe, dolaska još jednog djeteta ili druge veće promjene u kući
• kad zubi izlaze uz bol i dijete se budi zbog toga
• prvih sedmica adaptacije na vrtić
• kad roditelj nema snage da nekoliko noći reaguje na isti način

Zbog toga izvori i traže ponavljanje. Raising Children savjetuje da se dijete svaki put smiruje istim redoslijedom i u istim uslovima, pa čak i uz isti nivo svjetla u sobi svake večeri.

Različite preporuke pedijatrijskih izvora

Velike pedijatrijske ustanove daju različite preporuke o uspavljivanju.

Roditeljska stranica AAP-a, za bebe od četiri mjeseca naviše, savjetuje da se dijete spusti pospano a ne već zaspalo, jer tako uči da zaspi samo u svom krevetu. Dodaje da beba koju držite ili ljuljate dok ne zaspi može teže ponovo zaspati kad se noću probudi, i da se bebi koja plače ne treba odmah pritrčavati jer joj treba vremena da se sama vrati u san. Uz to odmah navodi i izuzetke: hranjenje, prljavu pelenu i bolesno dijete. Mayo Clinic daje sličan savjet kada govori o spuštanju pospane bebe i o tome da se sačeka kratko prije provjere ako beba cvili.

Raising Children Network postavlja stvar drugačije. Piše da je sasvim u redu uspavljivati dijete ljuljanjem ili dojenjem ako ta veza sa snom odgovara i djetetu i vama, i da je na roditelju koliko će pomoći davati. Postepeno smanjivanje pomoći opisuje kao izbor za dijete starije od šest mjeseci, bez obaveze da se provede.

NHS nijednu metodu ne opisuje ni ne preporučuje. Za prve sedmice savjetuje čak suprotno od AAP-a: ako dojite, nastavite hranjenje dok ne procijenite da je beba završila ili dok potpuno ne zaspi, i to iskoristite da se i sami odmorite. Kad san postane problem, NHS upućuje na patronažnu sestru.

Zato u ovom tekstu nema preporučene metode. Ono što slijedi je opis postupka koji Raising Children Network navodi za roditelje koji žele smanjiti pomoć, s ogradama koje taj izvor sam dodaje. Da li je to dobra ideja za vaše dijete, s obzirom na uzrast, napredovanje i način hranjenja, procjenjuje pedijatar u domu zdravlja ili patronažna sestra.

Utvrđivanje trenutnog načina uspavljivanja

Raising Children Network za prvi korak preporučuje posmatranje načina na koji dijete sada voli zaspati, bez uvođenja promjene. Nije isto ako traži hranjenje, ritmično ljuljanje, nošenje u hodu, ruku na leđima, dudu ili samo prisustvo roditelja u sobi. Ko to ne razdvoji, obično promijeni sve odjednom i odustane poslije dvije noći.

Postepeno smanjivanje pomoći

Osnovno pravilo Raising Children Network je da se na sljedeći, blaži oblik pomoći ne prelazi dok dijete uz trenutni ne zaspi lako. Zato prelazak na sljedeći korak zavisi od uspjeha prethodnog, bez unaprijed određenih datuma.

Isti izvor navodi da stručnjaci za zdravlje djeteta gotovo uvijek traže da postoji mirna večernja rutina prije nego što se bilo šta mijenja u načinu uspavljivanja: nekoliko tihih i ugodnih radnji dvadesetak minuta prije spavanja, otprilike u isto vrijeme svake večeri.

1. Utvrdite uz šta dijete sada zaspi.
2. Prije smirivanja zadovoljite ostale potrebe: nahranite dijete, presvucite pelenu, zagrlite ga. Početak rutine ostaje isti, jer isti redoslijed svake večeri djetetu pomaže da se pripremi za san.
3. Smanjite pomoć za jedan stepen, a ne odjednom do kraja: hranjenje do pospanosti umjesto do sna, ljuljanje do pospanosti umjesto do dubokog sna, sporije tapkanje umjesto tapkanja do samog kraja.
4. Sačekajte da dijete uz taj oblik pomoći zaspi lako prije nego što pređete na sljedeći.
5. Kad dijete zaspi bez hranjenja, ljuljanja i tapkanja, probajte izaći iz sobe dok je još budno.
6. Ako se uznemiri kad izađete, na to se navikava postepeno, ne odjednom.

Uz korake ide i uputa za plač, i to kao dio postupka. Ako dijete cendra, može mu se odgovoriti glasom: tiho „tu sam, vrijeme je za spavanje" ili pjevušenje. Ako cendranje pređe u plač, dijete se smiruje, zagrljajem, uspavljivanjem u naručju ili rukom u krevetiću. Ako se jako uznemiri dok smanjujete pomoć, u redu je stati, uzeti ga i zagrliti, pa nastaviti kad se umiri. Ako se ni tada ne smiri, uspava se onako kako radi, a novi način se vježba sljedeće večeri.

Kod djeteta poslije prve godine protest izgleda drugačije: ustajanje iz kreveta, dozivanje i pregovaranje o još jednoj priči. O tome govori poseban tekst o otporu prema odlasku na spavanje.

Uspavljivanje na dojci ili bočici

Hranjenje je najjača veza sa snom jer uz hranu nosi i blizinu. Zato se mijenja najsporije i zato je prvi korak najmanji mogući.

U prvim sedmicama NHS savjetuje da se hranjenje nastavi dok ne procijenite da je beba završila ili dok potpuno ne zaspi, i da roditelj to iskoristi za vlastiti odmor.

Kod starije bebe Raising Children Network prvi korak opisuje kao hranjenje do pospanosti umjesto do sna, pa uspavljivanje ljuljanjem u naručju. Tek kad i to postane lako, dolazi smirivanje rukom u krevetiću. U praksi to znači da hranjenje prestaje biti posljednji korak večeri. Poslije njega ostaje nešto kratko i uvijek isto: podrigivanje, jedna pjesma, pa spuštanje.

Ako dijete protestuje, smirivanje ne mora značiti povratak na cijeli obrok svaki put. Kod mlađe bebe i sumnje na glad, međutim, odgovor se ne odgađa. Prelazak s noćnog mlijeka na čašu je posebna tema i obrađen je u tekstu o odvikavanju od flašice.

Kod iscrpljenog roditelja noćni obrok je i sigurnosno pitanje. Gdje ćete sjesti da hranite bebu i šta je u tom prostoru odlučuje se unaprijed, jer se u tri ujutro takva odluka ne donosi dobro.

Ljuljanje, nošenje i tapkanje

Ljuljanje i nošenje troše roditelja jer traže njegovo tijelo svake noći. Smjer smanjivanja je uvijek isti: od pokreta prema mirovanju, od naručja prema krevetiću.

Raising Children Network smirivanje u naručju opisuje kao nježno ljuljanje ili njihanje s jedne na drugu stranu, hodanje u sporim krugovima, ritmično tapkanje po stražnjici i tiho pjevanje ili „ššš". Kad dijete zaspi, polaže se na leđa u krevetić ili na drugu sigurnu podlogu.

Sljedeći stepen je smirivanje u krevetiću. Isti izvor ga opisuje precizno: beba leži na boku, okrenuta od vas, jedna vam je ruka na njenom ramenu, a drugom, skupljenom, tapkate je polako po stražnjici ili butini, u ritmu otprilike jednakom vašem otkucaju srca. Kad osjetite da se opustila, okrenete je na leđa i izađete iz sobe.

• jedna ruka čvrsto ali nježno na kuku, druga na ramenu
• isti taj zahvat uz lagano njihanje naprijed i nazad
• nježno milovanje po čelu
• tapkanje po madracu pored bebe

Ako je beba jako uznemirena, u redu je prekinuti, uzeti je i zagrliti, pa je vratiti u krevetić kad se smiri. Taj se krug smije ponoviti i do deset puta.

Ako beba zaspi u ljuljački, nosiljci, marami, kolicima ili autosjedalici, AAP traži da se što prije prebaci na čvrstu podlogu i položi na leđa.

Posljednja uputa iz istog izvora odnosi se na roditelja. Ako osjetite da vas hvata bijes ili očaj, tapkanje i ljuljanje lako postanu prejaki i prebrzi. Tada se beba spusti na sigurno mjesto, izađe se iz sobe i predahne, ili se pozove druga odrasla osoba da preuzme.

Isti stepen pomoći pri noćnim buđenjima

Ako dijete uveče zaspi uz kratko smirivanje, a u dva ujutro dobije sat vremena nošenja, promjena se provodi samo pri večernjem uspavljivanju. Zato se isti stepen pomoći drži i noću. Raising Children Network to kod postepenog udaljavanja od kreveta opisuje ovako: ako se dijete probudi, vratite se na korak na kojem ste stali i ostanite tu dok ponovo ne zaspi.

1. Sačekajte kratko i poslušajte. Cendranje se ne prekida odmah, jer se dijete zna vratiti u san samo.
2. Ako je i dalje nemirno, odgovorite glasom: tiho „tu sam, vrijeme je za spavanje" ili nekoliko riječi poznate pjesme.
3. Ako cendranje pređe u plač, uđite i smirite dijete, rukom u krevetiću ili u naručju.
4. Ako se ne smiruje, provjerite pelenu, glad, temperaturu, začepljen nos i bol.
5. Kad se smiri, vratite ga na sigurnu podlogu, na leđa, i držite isti oblik pomoći kao na početku noći.

Glad, bolest i bol su izuzeci i tu se ne štedi. AAP izričito navodi da bebu treba nahraniti, presvući ili utješiti kad je bolesna, i onda kad se inače čeka da se sama vrati u san.

Raising Children navodi i šta se očekuje kad se pomoć smanjuje: dijete obično brže zaspi, a veća je vjerovatnoća i da se noću samo vrati u san bez pozivanja roditelja.

Trajanje koraka i raspored po noćima

Rezultat se ne može unaprijed obećati za tri dana. Raising Children Network navodi da djetetu treba od tri dana do tri sedmice da se navikne na novi način uspavljivanja, zavisno od temperamenta i dosadašnjih navika, i da većina beba i male djece pritom plače jer im je promjena nezgodna.

Za postupak postepenog udaljavanja od kreveta isti izvor daje i konkretan ritam. Koristi se samo kod djece starije od šest mjeseci i preporučuje se rad sa stručnjakom za zdravlje djeteta. Roditelj postavi stolicu, madrac ili ležaj uz mjesto gdje dijete spava i tapka ga ili miluje dok ne zaspi. Kad se dijete navikne da tako zaspi, obično poslije tri noći, tapkanje i dodir se smanjuju dok dijete ne zaspi bez njih. Poslije još otprilike tri noći stolica se pomjeri tridesetak do četrdeset centimetara dalje, pa zatim postepeno prema vratima i van sobe. Cijeli postupak traje jednu do tri sedmice.

Provjera plana bez napretka

Raising Children Network navodi da postupak ne odgovara svakom djetetu i svakoj porodici, i da se dešava da zdravo i zadovoljno dijete u nekom periodu teže zaspi, na primjer u fazi brzog razvoja kad mu treba više umirivanja. Daje i granicu: ako se poslije nekoliko noći ništa ne popravlja ili dijete postaje sve uznemirenije, savjetuje se razgovor sa sestrom ili ljekarom.

• je li dijete bilo bolesno, putovalo ili prolazilo kroz veću promjenu tokom tih noći
• jesu li svi odrasli u kući odgovarali približno isto
• pravi li dnevni san preumor ili premalo umora
• je li se noćno hranjenje mijenjalo bez razgovora s pedijatrom
• postoje li znaci koji nemaju veze s navikom: hrkanje, otežano disanje, svrab, bol, refluks
• je li cilj bio prevelik, na primjer potpuna samostalnost umjesto jednog stepena manje pomoći

Ako je pomak nestao poslije bolesti ili faze koju roditelji često zovu regresijom sna, obično se vraća korak unazad i ide sporije. Kad loš san traje mjesecima i uz sve provjereno, red je da se traže drugi uzroci, o čemu govori tekst o djetetu koje često loše spava.

Dogovor među osobama koje uspavljuju dijete

U mnogim kućama jedna osoba doji ili hrani, druga preuzima dio noći, a baka ili tetka povremeno čuvaju dijete. Ako svako ima svoj način, dijete dobija različite signale i prilagođavanje traje duže. Mayo Clinic navodi da, kad se noćna njega dijeli, pomaže da se svi drže iste rutine.

• isti siguran prostor za spavanje, bez izuzetaka za goste i vikende
• sličan redoslijed rutine prije spavanja
• dogovor ko odgovara na prvo, a ko na kasnije buđenje
• isto pravilo o tome kada se nudi hranjenje, ako je to već dogovoreno s obzirom na uzrast
• isti stepen pomoći kod ljuljanja, nošenja i tapkanja
• bez uvođenja vožnje autom, ekrana ili nesigurnog mjesta kao nove pomoći

Ako jedan roditelj doji, a drugi ne može ponuditi isti oblik pomoći, to zna biti prednost. Druga odrasla osoba preuzme dio smirivanja koji nije hranjenje, ali tek kad je beba nahranjena i kad uzrast i napredovanje to dozvoljavaju.

Kod nas se prvo obratite patronažnoj sestri u prvim mjesecima, a poslije toga pedijatru u domu zdravlja, bez oslanjanja na internet kao prvi izvor savjeta. NHS savjetuje razgovor s patronažnom sestrom ako beba ima problema sa spavanjem ili vam treba više savjeta o rutini. Kad se u porodici sudaraju savjeti iz tri generacije, procjenu neka da neko ko zna težinu, napredovanje i način hranjenja djeteta.

Granica roditelja je dio plana

Roditelj može voljeti dojenje, nošenje i ljuljanje i istovremeno biti na kraju snage. Jedno ne poništava drugo.

Raising Children Network navodi da su vaš odnos s djetetom, vaše zdravlje i vaša dobrobit važni za djetetov razvoj, pa pristup spavanju treba pomoći djetetu da zaspi i poboljšati odnos s djetetom, zdravlje i dobrobit roditelja. Isti izvor navodi i da je na roditelju koliko će pomoći davati uveče i kod noćnih buđenja.

Zbog toga početni cilj ne mora biti da dijete zaspi samo. Može biti da se po sobi ne hoda duže od deset minuta, ili da hranjenje nije posljednji korak svake večeri. Mali cilj se lakše drži tri sedmice, a toliko po izvorima zna trajati prilagođavanje.

Korišteni izvori i dalje čitanje