Učitavanje…
Broj koji piše na paketu opisuje preuzimanje. Na video pozivu vi cijelo vrijeme i šaljete: sliku s kamere, zvuk, ponekad i sadržaj ekrana. Taj smjer se u paketima i na testovima brzine piše kao upload, po pravilu je znatno manji od preuzimanja i prvi se zaguši.
Otud i scena koja se stalno ponavlja. Test pokazuje veliki broj, film se učitava bez zastoja, a sagovornici na sastanku kažu da vam se slika ledi i da riječi kasne.
Druga polovina odgovora nije u brzini nego u ujednačenosti. Razgovor se prenosi uživo i ne može čekati: paket koji zakasni ili se izgubi ne da se naknadno umetnuti u rečenicu koju ste već izgovorili. Veza koja stalno daje malo prolazi bolje od veze koja daje mnogo pa nakratko stane.
Ima i treći dio, koji korisnici gotovo nikad ne provjere. Slanje ima svoj propisani minimum. Operater u fiksnoj mreži mora za svaki paket odrediti minimalnu brzinu u oba smjera, i ona ne smije biti niža od 70 posto maksimalne ugovorene brzine. Ako mjerenje pokaže da vaše slanje trajno pada ispod tog broja, to više nije pitanje opreme.
Prije svega ostalog vrijedi razdvojiti tri stvari koje daju isti simptom: liniju do stana, kućnu mrežu i sam računar. Za to postoji redoslijed provjere koji ih razdvaja u nekoliko poteza. Ovdje se gleda samo ono što poziv razlikuje od svega drugog na mreži.
Platforme za sastanke objavljuju koliko im treba, i ti brojevi su manji nego što se očekuje. Microsoft za Teams navodi da video u sastanku radi i sa 150 kbit/s u slanju, a preporučuje 2,5 Mbps. Uz to stoji rečenica koja sve postavlja na mjesto: aplikacija je štedljiva i HD sliku isporučuje i ispod 1,5 Mbps. Kad propusnosti nema dovoljno, prvo se žrtvuje video, a zvuk se čuva.
Tabela je preuzeta iz te dokumentacije. Prvi broj u ćeliji je slanje, drugi preuzimanje, a vrijednosti vrijede po uređaju. Ko na sastanak uđe i s računara i s telefona, računa se dvaput.
| Šta se prenosi | Najmanje (slanje / preuzimanje) | Preporučeno (slanje / preuzimanje) |
|---|---|---|
| Zvuk u sastanku | 10 / 10 kbit/s | 58 / 58 kbit/s |
| Video u sastanku | 150 / 200 kbit/s | 2,5 / 4 Mbps |
| Dijeljenje ekrana u sastanku | 250 / 250 kbit/s | 2,5 / 2,5 Mbps |
| Video jedan na jedan | 150 / 150 kbit/s | 1,5 / 1,5 Mbps |
| Dijeljenje ekrana jedan na jedan | 200 / 200 kbit/s | 1,5 / 1,5 Mbps |
Drugi servisi objavljuju slične redove veličine. Zoom za grupni poziv u 720p traži 2,6 Mbps u slanju i 1,8 Mbps u preuzimanju, za poziv jedan na jedan u 720p 1,2 Mbps u oba smjera, a za dijeljenje ekrana bez slike govornika 50 do 75 kbit/s.
Zaključak iz tih brojeva ne odgovara intuiciji. Jedan sastanak s dijeljenim ekranom staje u nekoliko megabita slanja, a toliko ima i skroman paket. Problem nastaje kad tih nekoliko megabita niko ne ostavi slobodnim.
Slanje troši sve što u pozadini nešto šalje van kuće, a to su tihi procesi koje niko ne primjećuje: folder koji se sinhronizuje u oblak, sigurnosna kopija telefona, kamera koja snimak šalje na server, ažuriranje koje se pokrenulo samo, veliki prilog koji je neko iz kuće poslao na mejl. Preuzimanje pritom izgleda savršeno uredno, jer se ono i ne troši.
Provjera koja gleda samo download zato promaši uzrok. Usko slanje i zauzeto slanje daju isti simptom, a traže sasvim različit potez: jedno se rješava izborom paketa, drugo gašenjem onoga što u tom trenutku šalje.
Test brzine daje jedan broj, a poziv se lomi na tri druga. Kašnjenje je vrijeme koje paketu treba do sagovornika i nazad. Gubitak paketa je udio onih koji nikad ne stignu. Variranje kašnjenja, u dokumentaciji označeno kao jitter, mjeri koliko se to vrijeme mijenja od paketa do paketa.
Svaki od njih ostavlja svoj trag u razgovoru, pa po tome kako sastanak zvuči možete pogoditi šta se dešava s vezom. Microsoft u dokumentaciji za nadzor kvaliteta Teams poziva opisuje ih ovako: kad paketi stižu nejednakim tempom, glas govornika zvuči robotizirano; kad se paketi gube, nastaju rupe u zvuku, gutaju se slogovi i riječi, a slika i dijeljeni ekran postaju isprekidani; kad paketima treba predugo, dobija se efekat voki-tokija i sagovornici stalno upadaju jedno drugom u riječ.
Ta ista dokumentacija ima i granice po kojima sistem tok označava kao loš: variranje preko 30 ms, gubitak paketa preko 10 posto i vrijeme povratnog puta preko 500 ms. Uz njih stoji ograda koju treba prenijeti zajedno s brojevima. Tok označen kao loš nije nužno bio loš za korisnika, jer aplikacija ispravlja i priličan dio lošijih uslova prije nego što se to čuje. Aplikacija se s variranjem nosi tako što zvuk kratko zadrži u međuspremniku, pa se ono primijeti tek kad pređe to što međuspremnik može pokriti.
Zato nema smisla tražiti broj ispod kojeg je kašnjenje dobro, a iznad kojeg loše. Za vaš problem korisnije je poređenje s vašim vlastitim vezama, uvijek istim testom: jednom kablom pa jednom bežično, jednom ujutro pa jednom u vrijeme kad poziv puca, i jednom na sasvim drugoj mreži. Ako veza popušta samo u određeno doba dana, to je već trag koji vodi izvan kuće.
Kabl je najbrža i najjeftinija provjera. Uklanja bežičnu vezu iz jednačine, pa nema smetnji od komšijskih mreža, gubitka signala kroz zid ni prebacivanja između dvije mreže istog rutera. Ako se poziv na kablu smiri, paket nije kriv i ne treba ga mijenjati.
Ta razlika nije stvar osjećaja. U Microsoftovim preporučenim ciljevima za praćenje kvaliteta Teams sastanaka, žična veza i mreža od 5 GHz dobijaju cilj od jedan posto loših tokova, a mreža od 2,4 GHz dvostruko blaži.
Kad računar ne može stajati kraj rutera, rješenje je duži kabl, a ako računar nema mrežni priključak, i USB adapter za mrežu. Orijentaciono se to plaća do 40 KM, ali službenog cjenovnika za takvu opremu nema, pa iznos potvrdite kod prodavca.
Ako kabl ne dolazi u obzir, birajte mrežu od 5 GHz. Ona je pogodnija za prenos uživo, ali slabije dobacuje, pa vrijedi samo ako radite blizu rutera. Opseg od 2,4 GHz dalje dobacuje, ali u njemu radi i mnoštvo drugih kućnih uređaja. Kad ni jedno ni drugo ne pokriva sobu u kojoj radite, izbor mreže više ništa ne rješava. Tada se gleda zašto signal do te sobe uopšte ne stiže, pa tek onda šta od opreme to popravlja.
Petnaest minuta prije važnog sastanka radi se sljedeće:
Kad sve to ne pomogne, provjerite da uzrok nije sam računar. Zamućena ili virtuelna pozadina, kamera visoke rezolucije i gomila otvorenih kartica troše procesor, a slika koja se kida zbog opterećenog procesora izgleda isto kao slika koja se kida zbog veze.
Test traje minut. Isključite efekte pozadine, zatvorite sve što vam u tom trenutku ne treba i pogledajte da li se slika smiruje. Ako se smiruje, usko grlo je uređaj i nema tog paketa koji to popravlja.
Potrebe se zbrajaju, ali ne onako dramatično kako se obično misli. Dva sastanka po preporučenim vrijednostima traže oko 5 Mbps slanja ukupno, a toliko ima i paket koji niko ne bi nazvao jakim. Zato se to rijetko rješava jačim paketom. Rješava se rasporedom.
Ako su oba računara na bežičnoj mreži, ruter ih poslužuje naizmjenično po istom kanalu. Svaki dobija svoj dio vremena, a poziv taj razmak osjeti kao mikro pauzu. Rezultat je da oba poziva rade lošije nego kad je u toku samo jedan, iako brzina paketa nije ni dotaknuta.
Najbolji raspored je jednostavan: jedan računar na kablu, drugi na mreži od 5 GHz. Ako je moguće raditi iz različitih soba, uradite to, jer se uređaji tako fizički razdvajaju od istog opterećenja. Uz to ostaje ono iz prethodne sekcije: dok traju dva poziva, u kući ništa drugo ne smije slati u oblak.
Prije nego što se mijenja paket, vrijedi provjeriti šta od ugovorenog uopšte stigne do uređaja, jer se tu razdvaja problem u kućnoj mreži od problema u paketu. Veći download u novom paketu dvama pozivima ne mijenja ništa; jedini broj koji tu nešto znači je slanje.
Dio problema s pozivima uopšte ne nastaje u vašoj kući. Najčešći krivac je VPN, koji većina firmi traži za pristup unutrašnjim sistemima.
VPN saobraćaj vodi zaobilaznim putem do mreže firme i tek odatle dalje, pa poziv može završiti na serveru koji je od vas znatno udaljeniji nego onaj na koji bi otišao direktno. Uz to dobija još jedan sloj šifriranja preko onog koji sastanak već ima, a neki VPN-ovi ne propuštaju protokol koji prenos uživo koristi. Microsoft u uputstvu za pripremu mreže za Teams zato izričito preporučuje da saobraćaj sastanaka zaobiđe VPN i navodi da VPN-ovi u pravilu nisu ni pravljeni za prenos uživo.
To nije podešavanje koje radite sami. Da li je izuzimanje sastanaka iz VPN-a dozvoljeno, odlučuje IT služba poslodavca, i to je konkretno pitanje s kojim joj se obraćate. Do odgovora vrijedi bar provjeriti da li poziv radi bolje dok je VPN isključen, ako politika firme dopušta da ga uopšte isključite.
Drugu polovinu odgovora daje proba na tuđoj mreži. Uključite mobilne podatke na telefonu, podijelite ih računaru i uđite u poziv preko njih. Ako se sve smiri, uzrok je u kućnoj mreži ili na liniji. Ako puca isto, kućna mreža nije kriva.
Vrijedi razlikovati i to puca li sve ili samo jedna aplikacija. Kad ostatak interneta radi, a ruši se samo jedan servis, uzrok je vjerovatnije u samom servisu ili u načinu na koji se do njega stiže, nego u vezi. Kad pucaju svi servisi redom, vraćate se na liniju i kućnu mrežu.
Šta god od toga bilo, zabilježite tačno vrijeme kad je poziv pucao, ko je bio na sastanku, je li računar bio na kablu ili bežično i je li VPN bio uključen. Bez tih podataka i IT služba i podrška operatera mogu samo nagađati.
Ostaje slučaj u kojem ništa od navedenog ne pomaže jer slanja jednostavno nema. Za njega postoji broj, i taj broj je od 25. januara 2026. propisan.
Pravilo 97/2024 Regulatorne agencije za komunikacije obavezuje operatera u fiksnoj mreži da za svaki paket odredi minimalnu brzinu širokopojasnog pristupa internetu, i to u dolaznom i u odlaznom smjeru, tako da ona iznosi najmanje 70 posto maksimalne ugovorene brzine. Odlazni smjer je slanje. Ono je, dakle, obuhvaćeno jednako kao preuzimanje, iako se u razgovoru o brzini gotovo nikad ne pominje.
Isti član traži i da se minimalne brzine definišu na jednak način kao maksimalne, pa se ta dva broja porede direktno, bez prevođenja. Na paketu čija je najveća brzina slanja 10 Mbps, minimalna ne može biti niža od 7 Mbps.
Svoj broj nećete naći u reklami. Nalazi se u sažetku ugovora, u odjeljku koji se zove Brzine internetske usluge i pravna sredstva u slučaju problema. Za fiksnu mrežu tu mora pisati minimalna, uobičajeno dostupna, maksimalna i oglašena brzina, posebno za preuzimanje i posebno za učitavanje. Ako tog odjeljka nema, to je prvo pitanje za operatera.
Kad znate broj, ostaje ga uporediti s mjerenjem. Prigovor na brzinu priznaje samo mjerenje alatom koji je Agencija za to odredila, i to najmanje tri puta tokom pet uzastopnih dana, uz najviše jedno mjerenje u 24 sata. Uslovi su strogi: kablom, bez drugih uređaja i bez VPN-a. To je isti spisak kao i priprema za važan poziv, iz istog razloga. Cijeli postupak mjerenja i šta se s rezultatima traži razrađen je posebno.
Serija mjerenja dokazuje da brzina trajno ne odgovara paketu. Za jednu lošu večer, koja dolazi od kratkotrajnog zagušenja ili od opterećenja vlastite kućne mreže, taj alat po uputstvu Agencije nije predviđen.
Ako mjerenja pokažu da minimalna brzina nije isporučena, operater je dužan ponuditi raskid ugovora bez obaveze plaćanja naknade. Ako ne želite raskinuti, dužan je omogućiti prelazak na paket s manjom brzinom ili umanjiti cijenu mjesečne pretplate. Između te dvije mogućnosti bira korisnik, ne operater.
Član 7 s obavezom da minimalna brzina u oba smjera bude najmanje 70 posto maksimalne, i s pravom na raskid, jeftiniji paket ili nižu pretplatu kad se to ne isporuči.
Ovdje se preuzima alat kojim se mjeri brzina u oba smjera, uz uputstvo pod kojim uslovima mjerenje vrijedi u postupku prigovora.
Objavljene minimalne i preporučene brzine za zvuk, video i dijeljenje ekrana, posebno za slanje i preuzimanje, te preporuka da saobraćaj sastanaka zaobiđe VPN.
Brzine koje Zoom navodi za poziv jedan na jedan, grupni poziv i dijeljenje ekrana, odvojeno za slanje i preuzimanje.
Brza lična provjera u pregledniku. Za prigovor operateru ovakav nalaz se ne priznaje.
