Plač pri rastanku u vrtiću - kako olakšati jutarnje odvajanje

Zašto dijete plače baš na rastanku

Iza jutarnjeg plača najčešće stoji separacijska anksioznost. UNICEF je opisuje kao uobičajenu pojavu koja je najčešća između šestog mjeseca i treće godine, dok dijete još uči da je odvajanje privremeno. NHS navodi isti raspon i dodaje da kod nekih traje duže i da se zna vratiti u periodima stresa.

To nije korak unazad u razvoju. Plač znači da je dijete shvatilo da je zasebna osoba i koliko zavisi od nekolicine ljudi koje dobro poznaje. NHS to izričito naziva znakom dobro izgrađene veze.

Znakovi se ne vide samo na vratima vrtića. UNICEF ih nabraja četiri:

• pojačano lijepljenje za roditelja čim se sprema izaći;
• plač i hvatanje u novim situacijama, prvenstveno između šest mjeseci i tri godine;
• odbijanje da zaspi bez roditelja ili druge bliske odrasle osobe;
• noćni plač kod djeteta koje je ranije spavalo cijelu noć.

Vrhunac ne pada kod sve djece u isto vrijeme. Američka akademija za pedijatriju opisuje da neka djeca pokažu jaču anksioznost već oko devetog mjeseca, a druga je preskoče u prvoj godini pa počnu tek sa petnaest ili osamnaest mjeseci. Isti izvor napominje da rastanak ide teže kad je dijete gladno, umorno ili bolesno, pa isto dijete jedno jutro uđe bez suza, a drugo ne.

Kako izgleda rastanak koji pomaže

Ritual mora biti dovoljno kratak da ga izdržite i onog jutra kada kasnite. Ako se svaki dan mijenja, dijete ne zna šta slijedi i drži se jače. Američka akademija za pedijatriju savjetuje isti rastanak, isti redoslijed i po mogućnosti isto vrijeme dolaska. Djetetu pomaže to što zna šta ga čeka, a ne to koliko dugo roditelj ostaje na vratima.

1. Dođite ranije nego što vam treba. Ako se garderoba, papuče i predaja rade u trci, dijete pokupi nervozu prije nego što uopšte uđe u grupu.
2. Odgajatelju u dvije rečenice recite ono što mu treba za taj dan: da je dijete loše spavalo, da je sinoć imalo temperaturu, da nije doručkovalo.
3. Spustite se u djetetovu visinu, zagrlite ga i ponovite uvijek istu rečenicu, s vremenom povratka u njoj.
4. Recite odgajatelju da odlazite i sačekajte da priđe. Dijete se lakše smiruje kad ga neko preuzme nego kad ostane samo pred vratima grupe.
5. Otiđite. Bez virenja kroz staklo, bez povratka po još jedan zagrljaj i bez otvaranja vrata kad čujete plač.

Zašto se ne izmiče neopaženo

Iskradanje dok se dijete zaigralo djeluje kao milosrdno rješenje. Tog jutra nema plača, roditelj izbjegne scenu i svi prođu lakše. Cijena stiže kasnije.

Australski Raising Children Network je po tom pitanju izričit: pozdravite se uvijek, čak i kada dijete izgleda zauzeto i zadovoljno. Odlazak bez pozdrava djecu jače uznemiri kad shvate da roditelja nema, a idući put se teže smiruju. Umjesto jednog teškog trenutka dobijete dijete koje sutra ne ispušta roditelja iz vida.

Rastanak se razvlači i na druge načine, a sva tri se ponavljaju iz jutra u jutro:

• Povratak nakon plača. Dijete brzo poveže jači plač s tim da se roditelj pojavi, pa sljedeće jutro počinje odatle. Američka akademija za pedijatriju opisuje i posjetu grupi sat vremena poslije teškog rastanka: odvajanje tada kreće ispočetka, a drugi odlazak prođe gore od prvog.
• Dugo objašnjavanje. Pred vratima grupe dijete ne obrađuje deset rečenica. Treba mu jedna ista poruka i odrasla osoba koja ga preuzima.
• Pregovaranje. Još jedan zagrljaj, još jedna minuta, još jedno pitanje. Kraj rastanka se pomjera, pa ga dijete svako jutro traži iznova.

Roditeljevo oklijevanje dijete čita kao znak da ni odrasli nisu sigurni da je vrtić sigurno mjesto. Zato se trenutak predaje dogovara unaprijed, s odgajateljem. Kad se zna ko preuzima dijete i kada, roditelj prati plan umjesto da improvizuje pred djetetom koje plače.

Koliko plač traje poslije odlaska i kako to saznati

Ovo je podatak koji roditelju najviše nedostaje, a najlakše se dobija. Kod većine djece plač prestane ubrzo nakon što roditelj ode; Raising Children Network to formuliše upravo tako, a Američka akademija za pedijatriju govori o nekoliko minuta od odlaska. Roditelj koji to ne zna popunjava prazninu najgorom pretpostavkom i onda se vraća na vrata.

Nazvati vrtić i pitati kako je prošlo nije pretjerivanje. Raising Children Network izričito navodi da je to u redu i da većina ustanova takav poziv dobro prihvata. U prvoj sedmici jedna kratka informacija da se dijete smirilo i sjelo za sto često spriječi povratak roditelja u zgradu.

Dogovorite unaprijed da li je javljanje moguće i u kojoj formi. Ako nije, pitanja postavite pri preuzimanju, i to konkretna:

• Koliko dugo je plakalo nakon što sam otišao?
• Šta ga je smirilo i ko ga je preuzeo?
• Da li je jelo i da li je ušlo u igru?
• Ko ga preuzima sutra ujutro, ako to nije uvijek ista osoba?

Od modela adaptacije zavisi i šta uopšte možete pitati. Negdje roditelj prvih dana ostaje kratko u grupi, negdje se ne ulazi dalje od hodnika, negdje se boravak produžava iz dana u dan. Standardi kvaliteta rada predškolskih ustanova, koje je objavila Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, traže da se plan adaptacije pravi u saradnji s roditeljima i prilagođava svakom djetetu pojedinačno. Pitanje o tome kako raspored ulaska izgleda u vašoj ustanovi zato nije zanovijetanje nego dio tog plana.

Najmanje koristi donosi mijenjanje pravila iz dana u dan. Jednostavan model kojeg se svi drže bolji je od dobrog modela koji se svako jutro dogovara ispočetka.

Prelazni predmet i isto lice koje dovodi

Poznat predmet iz kuće radi dio posla umjesto roditelja. UNICEF savjetuje da se djetetu ostavi meka igračka ili dekica, NHS spominje i maramu koja miriše na roditelja, a Američka akademija za pedijatriju posebnu dekicu ili igračku uklapa u sam ritual pozdrava. Svrha je ista: dijete ima nešto svoje čime se može utješiti kad odrasle osobe iz kuće nema.

Prije nego što ga spakujete, provjerite da li je dozvoljen. Neki vrtići ne primaju igračke od kuće, neki ih primaju samo za spavanje, neki traže da budu obilježene i perive. To je pitanje kućnog reda i rješava se u jednom razgovoru na početku, ne prvog jutra na vratima.

Druga stvar koja pomaže je dosljednost. Preporuka Američke akademije za pedijatriju glasi: isti rastanak, isti ritual, isto vrijeme, koliko god je to izvodivo. U praksi to znači i isto lice koje dovodi dijete, barem u prvim sedmicama. Ako jedno jutro dovodi majka, drugo otac, treće baka, dijete svaki put uči novi rastanak umjesto da uvježbava jedan.

Ako jednom roditelju rastanak pada preteško, bolje je da nekoliko dana dovodi onaj drugi nego da se ritual svako jutro raspada na vratima.

Mirno jutro se sprema uveče. Raising Children Network savjetuje da se torba, odjeća i obilježavanje pripreme dan ranije, kako bi se ujutro roditelj bavio djetetom umjesto traženjem druge papuče. Isti izvor navodi i da dijete lakše prihvata odgajatelja kad vidi da roditelj s njim razgovara opušteno i oslovljava ga imenom.

Kad se dijete fizički drži za roditelja

Najgore prolazi rastanak u kojem roditelj i odgajatelj vuku na svoje strane bez dogovora. Dijete osjeti napetost kod obje odrasle osobe i drži se još jače.

Bolje ide kad odgajatelj priđe, mirno preuzme dijete i odmah mu kaže šta slijedi. Ne uopšteno da će biti lijepo, nego konkretno: idemo pomahati kroz prozor, staviti tvoju čašu na policu, izabrati knjigu.

• Ruke se ne skidaju ljutito. Roditelj ponovi istu rečenicu rastanka i preda dijete.
• Odgajatelj nudi prvi konkretan korak, ne utjehu u prazno.
• Ako se držanje ponavlja svako jutro, pitajte koliko traje poslije vašeg odlaska i šta dijete najbrže smiri. Ono što djeluje u grupi često djeluje i kod kuće.
• Ako se dijete ne smiruje ni nakon dužeg vremena, razgovor mora ići o planu adaptacije, a ne o tome da roditelj treba biti čvršći.

Isti ritual, različito dijete

Rastanak od bebe u jaslicama i od djeteta od četiri godine nije isti posao. Mlađe dijete se smiruje kroz tijelo i kroz poznatu odraslu osobu. Starije traži objašnjenje i dokaz da se roditelj vraća kad kaže. Ono što se uvježbavalo prije polaska ovdje se vidi najbrže.

Roditelj ne mora smišljati novi ritual svaki dan. Djeci pomaže ponavljanje, i onda kada je roditelju dosadno.

Kad se plač vrati nakon vikenda ili bolesti

Plač se zna vratiti poslije vikenda, bolesti ili godišnjeg odmora, a ponekad i kad se promijeni odgajatelj. To nije propala adaptacija. Raising Children Network opisuje i djecu koja se prvo lijepo uklope pa se uznemire kasnije, kada nova sredina prestane biti zanimljiva. Isti izvor navodi da se djeca koja idu manje dana sedmično sporije naviknu, jednostavno zato što imaju manje prilika da im sve postane poznato.

• Prvog dana nakon pauze krenite ranije i skratite jutarnju žurbu.
• Ne produžavajte rastanak zato što je dijete bilo bolesno. Produžite pažnju prije ulaska u zgradu, a sam pozdrav ostavite kratkim.
• Recite odgajatelju ako je dijete lošije spavalo ili se tek oporavlja; to mijenja kako će jutro proći.
• Ako se plač smiri za nekoliko dana, riječ je o reakciji na prekid rutine. Ako se iz dana u dan pogoršava, tražite razgovor.

Kad je roditelju teže nego djetetu

Nema razloga za krivicu kada roditelj mora otići, kaže UNICEF. NHS je još direktniji: ostavljanje djeteta osobi koja se o njemu brine ne šteti mu, nego ga uči da se snađe bez roditelja, a to je jedan od prvih koraka ka samostalnosti.

Ali dijete čita lice. NHS savjetuje da se roditelj, koliko god mu bilo teško, nasmiješi i mahne sa sigurnošću, jer u suprotnom dijete pokupi napetost. Ne radi se o glumljenju ravnodušnosti. Poruka treba biti stabilna: teško je, razumijem te, odrasli su tu i vraćam se po tebe.

• Vaš zadatak na vratima je predaja djeteta sigurnoj odrasloj osobi, ne uklanjanje svake tuge.
• Ako vam poslije rastanka treba informacija, dogovorite javljanje umjesto povratka na vrata.
• Ne poredite svoje dijete s onim koje ulazi bez suza. Temperament i raniji doživljaj odvajanja nisu isti.
• Ako i sami plačete ili ste vidno potreseni, smirite se prije predaje ili neka nekoliko dana dovodi druga bliska osoba.

Kako skratiti rastanak koji je već postao dug

Ako je jutro već postalo pregovaranje s tri povratka, neće se popraviti za jedan dan. Novi ritual se najavi, pa se nekoliko dana radi isto, bez izuzetaka koji se prave zato što je dijete baš tog jutra posebno tužno.

1. Kod kuće najavite kraću rutinu, mirno i bez dugog objašnjavanja. Dovoljno je: od sutra se poljubimo, mahnemo i ja idem.
2. S odgajateljem dogovorite gdje tačno preuzima dijete i u kojem trenutku.
3. Prvog jutra ponovite istu rečenicu, predajte dijete i izađite.
4. Pri preuzimanju ne analizirajte jutarnji plač pred djetetom. Pohvalite konkretan korak: da je ušlo u grupu, da je pokazalo crtež.
5. Poslije tri do pet dana provjerite s vrtićem da li se plač skraćuje. To je jedini pokazatelj koji vam u toj fazi treba.

Ako se ne skraćuje i dijete se ne smiruje tokom dana, problem više nije ritual. Tada se prelazi na razgovor o planu adaptacije s ustanovom.

Kad dijete plače tek kada ga preuzmete

Neka djeca ujutro prođu bez suza, a rasplaču se čim ugledaju roditelja popodne. To najčešće znači da su cijeli dan držala napetost i da je sada, uz sigurnu osobu, puštaju.

• Ne uzimajte taj plač kao dokaz da je cijeli dan bio loš.
• Pitajte odgajatelja kako je dijete prošlo u satima prije preuzimanja.
• Kod kuće prvo voda, hrana i mir, pa tek onda pitanja.
• Ako se uz taj plač pojave i loš san, odbijanje hrane i povlačenje, gledajte cjelinu, ne samo popodne.

Vrtić je za malo dijete naporan i po tome što je stalno zanimljiv. Poslije njega treba sporiji prelaz u kućni ritam: ranije spavanje, duži odmor i tiha igra u poznatom prostoru.

Kada plač znači nešto drugo

Plač koji stane ubrzo nakon odlaska roditelja i dan koji poslije toga teče normalno očekivani su. Ovih pet situacija nije.

• Dijete ostaje uznemireno dugo nakon odlaska roditelja. NHS za to izričito upućuje na razgovor sa zdravstvenom službom, što je kod nas pedijatar u domu zdravlja ili patronažna sestra.
• Traje duže od nekoliko sedmica bez ikakvog pomaka. NHS i to navodi kao razlog da se roditelj javi.
• Dijete se ne smiruje ni uz jednu odraslu osobu u grupi, ne pije, odbija svaku aktivnost i tako prolazi cijeli dan.
• Plač se preselio i kod kuće: dijete strahuje unaprijed, uveče, na pomen vrtića ili već pred zgradom, i to se pogoršava umjesto da popušta.
• Strah je vezan za konkretnu osobu, prostoriju ili dio dana, na primjer obrok, spavanje ili kupatilo.

Američka akademija za pedijatriju navodi da se separacijska anksioznost rijetko svakodnevno nastavlja poslije predškolskog uzrasta, pa je razgovor s pedijatrom opravdan i onda kada roditelj jednostavno ne vidi nikakav napredak.

Plan s vrtićem ne mora biti složen: kraći boravak nekoliko dana, isti odgajatelj pri predaji, poznat predmet ako ga ustanova prima, drugačije vrijeme dolaska ili jasniji redoslijed jutra. Rok je važan koliko i sadržaj. Dogovorite kada ćete provjeriti da li plan daje makar mali pomak i šta radite ako ne daje. Kad ni tada nema promjene, to je tema za ozbiljniji razgovor s ustanovom.

Korisni izvori

Izvori ispod pokrivaju separacijsku anksioznost, kratak i predvidiv rastanak i situacije u kojima plač traži razgovor sa zdravstvenom službom. Pravila o predaji djeteta, ulasku u grupu i unošenju igračke od kuće uskladite s kućnim redom svoje ustanove.