Kako znati da li je dijete spremno za vrtić - šta je važno, a šta je često samo strah roditelja

Kratko odvajanje i strah koji ide uz njega

Ako dijete nikada nije ostalo bez roditelja, to ne znači da nije spremno. Znači da se ne zna kako reaguje, jer nije bilo prilike da se vidi. Razlika je važna: prva misao vodi na odgodu, druga na vježbu.

Strah od odvajanja je razvojna faza, a ne posljedica vrtića. UNICEF navodi da je najčešći između šestog mjeseca i treće godine. Australska mreža Raising Children Network opisuje da počinje oko šestog ili sedmog mjeseca i da je najjači između četrnaestog i osamnaestog. Američka akademija za pedijatriju dodaje da neke bebe pokazuju strah od odvajanja već sa četiri ili pet mjeseci, kod većine se izraženije javi oko devetog, a kod jednog dijela djece u dojenačkoj dobi izostane pa se prvi put pojavi tek u petnaestom ili osamnaestom mjesecu.

Te faze se dešavaju bez obzira na to ide li dijete u kolektiv ili ne. Odgoda polaska ih ne preskače, nego samo pomjera na kasniji datum. Ko s deset mjeseci odluči sačekati do šesnaestog, dočeka prvi dan baš u periodu kad je taj strah najjači.

Prije polaska vrijedi provjeriti nekoliko stvari, i to kroz stvarnu situaciju, a ne kroz razmišljanje o tome kako bi dijete moglo reagovati.

• Može li dijete ostati s poznatom odraslom osobom dovoljno dugo da se smiri i vrati igri, a ne samo dovoljno dugo da roditelj obavi jedan zadatak.
• Postoji li osim roditelja još neko koga dijete prihvata kad mu je teško. U vrtiću će ta osoba biti odgajatelj, i to je prvo što se u adaptaciji gradi.
• Kako se dijete ponaša kad se roditelj vrati. Kratka ljutnja ili lijepljenje pri povratku su uobičajeni i ne znače da je odvajanje prošlo loše.
• Zna li dijete da roditelj odlazi. Raising Children Network izričito upozorava da odlazak bez pozdrava pogoršava stvar, jer dijete poslije toga teže prihvata svako sljedeće odvajanje.

Ako se nešto od ovoga nikada nije desilo, to je zadatak za sedmice prije početka, a ne razlog za odustajanje. Kratka odvajanja se vježbaju unaprijed, a plač na samim vratima vrtića obično traje kraće nego što roditelj misli.

Kod predškolske i školske dobi slika se mijenja. Američka akademija za pedijatriju navodi da je rijetko da strah od odvajanja i nakon predškolskih godina traje svakodnevno, a Raising Children Network procjenjuje da oko četiri posto djece predškolskog i školskog uzrasta razvije poremećaj anksioznosti odvajanja. Kriteriji koje navode su da anksioznost ometa svakodnevni život djeteta i porodice, da je jača nego kod druge djece iste dobi i da traje najmanje četiri sedmice. Uz to idu odbijanje odlaska u vrtić ili školu, strah da će se roditelju ili djetetu nešto desiti i žalbe na mučninu ili bol pred odvajanje. To je razgovor za pedijatra, ne za odgajatelja.

Kako dijete traži pomoć

Dijete ne mora govoriti jasno da bi bilo u grupi. Mora imati neki način da pokaže da mu treba voda, toalet, pomoć ili mir, a odrasla osoba u sobi mora znati kako taj način izgleda. Kod najmlađih je to pokret, pružena ruka, određena vrsta plača ili riječ koju koristi samo ta porodica.

Tabela ispod ne mjeri dijete. Pokazuje šta koji signal olakšava odgajatelju, jer je upravo to ono što se prenosi na prvom razgovoru s ustanovom.

Ako dijete koristi porodične riječi za spavanje, hranu, toalet ili dudu, napišite ih i predajte odgajatelju prvog dana. Taj papirić u prvoj sedmici vrijedi više od bilo kakve procjene spremnosti.

San, hrana i umor mijenjaju sliku

Ista provjera daje različit rezultat u zavisnosti od toga kada je urađena. Američka akademija za pedijatriju navodi da je rastanak teži kad je dijete gladno, umorno ili se ne osjeća dobro. Dijete koje je naglo probuđeno, bez doručka i nakon loše noći, na vratima izgleda mnogo manje spremno nego što jeste.

Zato se san i obroci sređuju prije procjene, a ne poslije nje.

• Ako dijete kasno liježe, večernju rutinu pomjerajte postepeno i počnite sedmicama ranije, ne dan prije polaska.
• Ako dijete ne doručkuje kod kuće, pitajte u koliko sati je prvi obrok u vrtiću i šta dijete dobija do tada.
• Ako dijete više ne spava danju, pitajte kako izgleda mirni odmor i šta rade s djecom koja ne zaspu. Standardi kvaliteta traže da se svakom djetetu pruži mogućnost da zadovolji svoje individualne potrebe za snom i odmorom.
• Ako je izbirljivost u hrani izražena, recite to unaprijed i tražite da vam prvih dana kažu koliko je dijete pilo i pojelo, dok se ritam ne uhoda.

Ako je san problem i prije vrtića, to nije pitanje spremnosti nego zaseban zadatak i rješava se prije nego se doda još jedna nova rutina. Ono što dođe poslije prvih dana, teže uspavljivanje i noćna buđenja, spada u očekivane promjene i ne mjeri se kao neuspjeh.

Pelene, duda i flašica nisu prepreka za upis

Riječi pelena i duda ne pojavljuju se ni u zakonu o predškolskom odgoju u Kantonu Sarajevo ni u zakonu Republike Srpske. Rok za pelene, kad postoji, dolazi iz pravila same ustanove i nije zakonska obaveza.

Mlađe dijete može krenuti u jaslice s pelenom, dudom ili flašicom ako ustanova to dozvoljava i ako se odrasli oko djeteta dogovore šta rade. Kod starije djece očekivanja su drugačija, ali ni tada nema razloga da se navika ukida naglo. Ukidanje dude ili pelene u istoj sedmici u kojoj počinje vrtić obično ne prođe dobro ni za jedno ni za drugo.

Ako je dijete usred skidanja pelena ili odvikavanja od dude, recite ustanovi šta je stabilno, šta nije i šta kod kuće pomaže. Kad vrtić postavi rok koji vam ne odgovara, o tom roku se pregovara i to je zasebna tema.

Zdravstvena spremnost je pitanje dokumenta i dogovora

Zdravstveni dio je jedini na kojem propis stvarno postavlja uslov, i to uslov za dokument, ne za dijete. U Republici Srpskoj se upis vrši na osnovu ljekarskog uvjerenja u kojem je navedeno da su ispunjeni uslovi za boravak djeteta u kolektivu, uz izvod iz matične knjige rođenih i uvjerenje o prebivalištu. U Kantonu Sarajevo zakon traži da djeca prije polaska imaju ljekarsko uvjerenje o zdravstvenom stanju.

Republika Srpska ide i dalje od upisa. Na početku svake radne godine, kao i kad dijete izostane duže od 15 kalendarskih dana iz zdravstvenih razloga, roditelj je dužan donijeti nalaz pedijatra ili specijaliste porodične medicine o tome može li dijete nastaviti pohađati ustanovu. Za dijete koje često boluje to nije formalnost nego stavka u planiranju cijele godine.

• Provjerite šta tačno traži vaša ustanova i koliko uvjerenje vrijedi, jer se obim traženih nalaza razlikuje po kantonima.
• Ako dijete ima hronično stanje, alergiju ili terapiju, tražite pisani dogovor s ustanovom prije prvog dana, a ne poslije prvog incidenta.
• Ako je dijete tek preboljelo infekciju, pitajte pedijatra kada je povratak u grupu realan.
• Ako dijete često i teško boluje ili ne napreduje po rastu, to je razgovor s pedijatrom prije upisa. Česte infekcije u prvoj godini kolektiva su, međutim, očekivane i nisu znak da dijete nije bilo spremno.

Šta je realno pitanje u kojoj dobi

Vrtić ne prima djecu iste dobi svuda. U Kantonu Sarajevo predškolski odgoj obuhvata djecu od šest mjeseci starosti do polaska u osnovnu školu, a program njege i odgojno-obrazovnog rada ide do navršene treće godine. U Republici Srpskoj ustanova pruža usluge za djecu od devet mjeseci do polaska u školu, s jasličkim grupama do treće godine i vrtićkim grupama od treće godine nadalje.

Zato se i pitanje spremnosti mijenja s dobi. Kod bebe se gleda kako podnosi nepoznato lice, kod dvogodišnjaka koliko traje rastanak, a kod petogodišnjaka šta dijete o vrtiću kaže naglas.

Ove granice nisu uslovi za upis. Služe da roditelj zna koje je ponašanje očekivano, umjesto da svaku suzu tumači kao poruku da je pogriješio s odlukom. Kako se sam plan adaptacije razlikuje kod mlađeg i starijeg djeteta, obrađeno je .

Kada problem nije dijete nego uslovi polaska

Dio onoga što izgleda kao nespremnost djeteta zapravo je zbir okolnosti oko polaska. Raising Children Network nabraja šta stvarno utiče na to kako će dijete podnijeti početak: odnos koji izgradi s odgajateljem, koliko mu je prostor poznat, ima li iskustva da ga čuva neko izvan uže porodice, temperament, koliko se raspored ustanove razlikuje od kućnog, dob i faza razvoja, te koliko dana sedmično dolazi.

Posljednja stavka iznenadi većinu roditelja. Djeca koja dolaze manje dana sedmično po pravilu se duže privikavaju, jer imaju manje prilika da im mjesto postane poznato. Smanjivanje broja dana tako često produži period koji je trebalo skratiti.

Prije nego zaključite da dijete ne može, provjerite šta se od ovoga da popraviti.

• Ako je jutro haotično svaki dan, prvo sredite jutarnji ritam, pa tek onda gledajte kako dijete ulazi u grupu.
• Ako dijete dolazi gladno ili nenaspavano, procjena je napravljena u najgorem mogućem trenutku.
• Ako ustanova nije dala plan adaptacije, tražite ga. Standardi kvaliteta obavezuju vrtić da plan adaptacije napravi u saradnji s roditeljima i prilagodi ga svakom djetetu pojedinačno.
• Ako ni roditelj ne zna ko preuzima dijete i u koliko sati, ta nesigurnost stigne do djeteta prije nego se bilo šta kaže.
• Ako je dijete tek preboljelo, sačekajte oporavak prije nego donesete zaključak o tome šta može.

Postepeni ulazak sa skraćenim boravkom postoji upravo zato da se dijete ne procjenjuje po prvom danu.

Roditeljski strah i djetetov signal nisu isto

Roditeljska nesigurnost nije prepreka za vrtić i ne treba je skrivati. Problem nastaje kad se pretvori u ponašanje koje dijete čita. Raising Children Network to opisuje jednostavno: ako roditelj pri odlasku djeluje zabrinuto ili tužno, dijete zaključi da mjesto nije sigurno i uznemiri se.

Vraćanje u sobu sat vremena nakon lošeg rastanka je greška koju Američka akademija za pedijatriju izričito navodi. Dijete se u međuvremenu smirilo, pa sve krene ispočetka, a sljedeći odlazak bude znatno gori.

Tri pitanja obično razdvoje roditeljski strah od stvarnog signala djeteta.

1. Imate li podatak od nekog osim sebe. Pitajte odgajatelja koliko je plač trajao poslije vašeg odlaska i šta je dijete radilo dvadesetak minuta kasnije. Većina djece prestane plakati u roku od nekoliko minuta, pa je odgovor obično drugačiji od slike koju roditelj nosi sa sobom.
2. Postoji li znak i van jutra. Ako dijete popodne i naveče jede, spava i igra se kao i prije, jutarnji plač govori o rastanku, a ne o cijelom danu. Ako se promijeni i ostatak dana, to je druga vrsta pitanja.
3. Mijenja li se nešto kroz sedmice. Uporedite drugu sedmicu s prvom, a ne utorak s ponedjeljkom. Ako se ništa ne pomjera, rješenje je razgovor s ustanovom, a ne dodatno čekanje kod kuće.

Ono što roditelj može pripremiti unaprijed uži je spisak nego što se misli.

• Obilazak ustanove i pitanja postavljena prije upisa, dok još ima vremena da odgovor promijeni odluku. Tu se provjerava i šta ustanova naplaćuje i po čemu se državni i privatni vrtić stvarno razlikuju.
• Jedan dogovoren kanal komunikacije za prve sedmice i vrijeme kada je u redu zvati.
• Rečenica pri rastanku koja se ne mijenja svako jutro i koja je tačna, uključujući vrijeme povratka.

Kada odgoda ima smisla, a kada ništa ne rješava

Odgoda nije poraz i ponekad je jedini razuman potez. Ali rješava samo one probleme koji nestaju protokom vremena, a takvih je manje nego što se čini.

Odgoda pomaže kad je razlog konkretan i vremenski ograničen.

• Dijete je akutno bolesno ili se još oporavlja od teže infekcije. Rastanak je tada objektivno teži, a u Republici Srpskoj se nakon izostanka dužeg od 15 kalendarskih dana iz zdravstvenih razloga ionako traži nalaz ljekara o nastavku pohađanja.
• Dokumentacija nije gotova ili ustanova još nije potvrdila datum polaska.
• Porodica je usred velike promjene. UNICEF navodi da se nazadovanje u već usvojenim vještinama javlja upravo kad se dijete prilagođava novoj situaciji, kao što je dobijanje mlađeg brata ili sestre ili prvi odlazak u vrtić, pa dvije takve promjene odjednom znače dvostruki teret. Kako to izgleda kad se već desilo, opisano je među promjenama nakon polaska.
• Ustanova nije dala plan adaptacije ni ime osobe s kojom se dogovaraju prve sedmice. Bez toga se odgađa ulazak u nešto što niko ne vodi.

Odgoda ne rješava ništa kad je razlog razvojna faza ili nešto što traži rad, a ne čekanje.

• Strah od odvajanja. Raising Children Network savjetuje da se odvajanje ne izbjegava nego vježba, a Američka akademija za pedijatriju izričito kaže da se planovi ne otkazuju zbog djetetovog protesta pri rastanku.
• Manje dana sedmično kao kompromis. Djeca koja dolaze rjeđe duže se privikavaju, pa se time obično dobije suprotno od željenog.
• Sumnja na razvojnu teškoću. Podrška se u Republici Srpskoj pokreće poslije upisa, kroz opservaciju u ustanovi, pa čekanje kod kuće odgađa i procjenu i pomoć.
• Očekivanje da dijete prvo postane samostalno. Samostalno jelo, oblačenje i toalet su ono što se u vrtiću uči svaki dan, pa se čekanjem gubi upravo mjesto na kojem se to vježba.

Kada razvojna teškoća traži poseban plan

Ako dijete ima kašnjenje govora, senzornu osjetljivost, teškoću u kretanju, hronično stanje ili preporuku stručnjaka, polazak se ne rješava improvizacijom. Ali se ne rješava ni odgodom, jer je najveći dio podrške vezan za boravak u ustanovi.

U Republici Srpskoj je taj put opisan u zakonu. Za dijete koje ima nalaz i mišljenje odluku o uključivanju donosi direktor, na osnovu nalaza, mišljenja stručnog tijela ustanove i mogućnosti same ustanove, uz poštovanje najboljeg interesa djeteta. Rad se onda odvija po individualizovanom programu, a rok za njegovu izradu je najkasnije tri mjeseca od upisa.

Za dijete kod kojeg se odstupanja od tipičnog razvoja uoče tek nakon upisa, a nema nalaz i mišljenje, ustanova obezbjeđuje opservaciju u trajanju od tri do šest mjeseci, na osnovu koje opservacioni tim daje preporuku. Ako tim procijeni da je potrebna dalja procjena, ustanova o tome obavještava roditelje. Ako roditelj u roku od 30 dana ne postupi, ustanova je dužna po službenoj dužnosti obavijestiti nadležni centar za socijalni rad. Taj rok vrijedi znati unaprijed.

Standardi kvaliteta traže isto na nivou cijele BiH. Kad dijete ima poteškoća u ponašanju, socijalnoj interakciji, tranziciji ili napretku u razvoju i učenju, stručno osoblje je dužno da zajedno s porodicom osmisli plan procjene ili rane intervencije. Psiholog ustanove po istim standardima prati psihički razvoj djeteta počevši od upisa i kroz period adaptacije, pa ponovo u posljednjoj godini pred školu.

• Pitajte prije upisa ima li ustanova iskustva s potrebom koju vaše dijete ima i ko je stručna osoba za razgovor: pedagog, psiholog, logoped ili zdravstveni radnik.
• Donesite nalaz ili preporuku u obliku koji odgajatelju praktično kaže šta pomaže, a ne samo dijagnozu.
• Dogovorite postupke za alergiju, terapiju ili jaku senzornu reakciju prije prvog dana i tražite da budu zapisani.
• Dogovorite kada se plan preispituje i ko vas obavještava ako se nešto mijenja.

Cilj nije etiketa nego da odgajatelj važnu informaciju ima prije nego mu zatreba. Kad se adaptacija zaglavi, upravo taj papir odlučuje hoće li razgovor s ustanovom imati uporište.

Šta vrtić uči dijete, a šta ostaje na porodici

Podjela posla je jasnija nego što izgleda. Vrtić uvodi dijete u grupu, uči ga rutini i vodi ga prema onome što standardi navode kao ishode: da samo jede, da se oblači i obuva, da koristi toalet i da traži pomoć kad mu je potrebna. Vrtić, međutim, ne može zamijeniti dogovor odraslih ni popraviti ono što se kod kuće radi suprotno.

Kad obje strane rade isto, dijete dobija jedan okvir umjesto dva. Kad se poruke razilaze, adaptacija se produžava, a dijete nauči da pravila zavise od toga ko je u sobi.

Kada odluka zavisi od posla

Većina roditelja nema mogućnost da čeka miran period. Povratak na posao ima datum, a razvojne faze se po tom datumu ne ravnaju. Cilj tada nije naći savršen trenutak nego skinuti najveće rizike prije prvog dana.

• Provjerite da je dokumentacija predata i da ustanova zna tačan datum polaska.
• Dogovorite ko preuzima dijete kad vas pozovu usred radnog vremena i je li ta osoba upisana kod ustanove kao ovlaštena za preuzimanje.
• Uvedite novo vrijeme buđenja i prvog obroka bar nekoliko dana ranije, jer je to jedina promjena koja se stigne uraditi u kratkom roku.
• Ne uvodite u istoj sedmici i skidanje pelena, ukidanje dude ili selidbu iz krevetića.
• Tražite od ustanove da vam nakon prvih dana konkretno kažu šta su vidjeli, da biste na vrijeme reagovali ako zapne.

Polazak zbog posla nije pogrešna odluka. Pogrešno je praviti se da nema stresa, ne pripremiti nijedan konkretan korak, pa prvu tešku sedmicu čitati kao dokaz da dijete nije bilo spremno.

Korisni izvori

Izvori ispod su smjernice pedijatrijskih ustanova i propisi po kojima rade vrtići u BiH. Ako postoji razvojna, zdravstvena ili govorno-jezička dilema, odluku donosite s pedijatrom i stručnom službom ustanove, a ne po spisku znakova.