Grijanje u stanu i kući - gdje nastaje najveća razlika u trošku

Omotač: koliko vanjske plohe dolazi na jedan kubik

Toplota izlazi kroz plohe koje graniče s hladnim: vanjske zidove, prozore, krov, pod prema tlu ili negrijanom podrumu. Stan na sredini zgrade takvih ploha ima najmanje. Ugaoni stan ima dvije umjesto jedne. Potkrovni dodaje krov, prizemni dodaje pod. Slobodnostojeća kuća ima sve odjednom.

Zato dva prostora iste kvadrature nemaju ni približno isti gubitak. Nije bitna samo veličina omotača, nego njegov odnos prema zapremini koju treba zagrijati. Ta veličina ima ime i propisanu definiciju: faktor oblika zgrade, količnik površine omotača grijanog dijela zgrade i njegove bruto zapremine. Objekat s puno omotača po kubiku gubi više po svakom kvadratu poda.

Razlika između te dvije granice je gotovo dvostruka, a odnosi se na isti jedan kvadrat, prije nego što se pomnoži brojem kvadrata. Kuća od 120 m² zato i ne troši dvostruko više od stana od 60 m². Troši više po kvadratu i ima dvostruko više kvadrata, pa se dvije razlike množe.

Praktična posljedica je da poređenje računa sa susjedom ili rođakom ima smisla tek kad se prebroji omotač. Uzmite tlocrt i označite svaku plohu koja graniči s vanjskim zrakom, negrijanim tavanom, negrijanim podrumom ili otvorenim prolazom kroz zgradu. To je omotač koji plaćate cijelu zimu.

Izolacija: isti omotač, različit gubitak kroz njega

Omotač određuje koliko je ploha izloženo hladnom. Izolacija određuje koliko toplote kroz svaki od tih kvadrata prođe. Zato dvije kuće identičnog oblika i kvadrature umiju imati sasvim različit račun.

Ni ovo nije prepušteno procjeni. Isti pravilnik postavlja i najveći dopušteni koeficijent transmisijske razmjene toplote po jedinici površine omotača, opet u zavisnosti od faktora oblika, i za hladnije lokacije ta granica je znatno stroža nego za blaže. Kuća sa fasadnom izolacijom, izolovanim krovom i zamijenjenom stolarijom ispunjava je bez muke. Ista takva kuća bez ijednog od ta tri sloja je ne ispunjava ni blizu, i to se plaća svake zime.

U stanovima je polazna pozicija bolja, jer zgrada sama štiti dio omotača. To ne pomaže stanu sa starim drvenim prozorima bez zaptivki i tankim vanjskim zidom bez ijednog centimetra izolacije. Dva stana od 60 m², jedan u zgradi s obnovljenom fasadom i novom stolarijom, drugi u nesaniranom bloku ili staroj gradnji, na papiru su ista stavka. Zimi to nisu.

Prozori i balkonska vrata su najosjetljivije mjesto, jer je staklo najslabija ploha omotača i jer se oko dotrajalih okvira gubi zrak bez ikakve kontrole. Zaptivanje postojećih prozora nije zamjena za izolaciju fasade, ali je jedini zahvat iz ove grupe koji se izvodi u jednom danu i bez skele.

Redoslijed ulaganja je posebno pitanje, jer ne donosi svaki zahvat istu uštedu po uloženoj marki. Kojim redom ide ulaganje u izolaciju u odnosu na stolariju i novi sistem grijanja obrađeno je zasebno.

Visina prostorije i zapremina koja se grije

Faktor oblika ima i nazivnik. Zapremina prostora koji se grije raste s visinom plafona, a kvadratura ostaje ista. Prostor od 60 m² s plafonom na tri metra ima petinu više zraka za zagrijati od istog takvog s plafonom na 2,5 metra, uz identičan tlocrt i identičan namještaj.

Da visina stvarno mijenja trošak, vidi se i u tarifi. Tuzlanski Opšti uslovi za priključenje na sistem daljinskog grijanja dijele poslovne korisnike u dvije tarifne grupe upravo po visini grijanog prostora, do 3,5 metra i preko 3,5 metra, i za svaku propisuju zasebnu cijenu po kvadratu. Kod domaćinstava te podjele nema, ali fizika je ista.

Uz to, topao zrak ide gore. U visokim prostorijama najtopliji sloj stoji iznad zone u kojoj se boravi, pa sistem grije mjesto na kojem niko ne sjedi. U kućama s potkrovljem koje nije izolovano taj sloj ne ostaje ni u prostoriji, nego prolazi kroz strop i gubi se kroz krovni prostor.

Koliko se prostora zaista grije, a koliko se plaća

Rijetko ko grije cijeli objekat na istu temperaturu. U stanu se najčešće grije dnevna soba i ponekad spavaća. U kući razlike su veće: neke prostorije se ne griju uopšte, hodnik i stepenište žive od ostatka toplote, kupatilo se grije kratko.

Zato poređenje po ukupnoj kvadraturi vara. Kuća od 150 m² u kojoj se redovno grije 80 m² i kuća iste veličine u kojoj se grije 120 m² nisu isti trošak, iako su isti objekat po papirima.

Kod daljinskog grijanja tu treba biti oprezan, jer zatvaranje vrata na sobi ne skida tu sobu s računa. Opšti uslovi definišu grijaću površinu kao zatvoreni prostor koji se po projektu grije internim grijnim tijelima, i to izričito bez obzira na to da li je u svakom njegovom dijelu ugrađeno grijno tijelo. Cijena se onda dobija tako što se ta grijaća površina pomnoži brojem obračunskih dana i dnevnom cijenom, a dnevna se dobija dijeljenjem mjesečne cijene s prosječnih 30 dana u mjesecu.

Iz toga slijedi jedna provjera koju vrijedi obaviti jednom u životu stana: uporedite kvadraturu upisanu u ugovor o isporuci toplotne energije s površinom iz projekta i iz vlasničkih papira. Ako se razlikuju, razlika se plaća svaki mjesec sezone.

Temperaturni režim i navike

Temperatura u stanu nije stvar ukusa kad je grijanje daljinsko. Tuzlanski Opšti uslovi propisuju projektne temperature po vrsti prostorije: 20 °C za dnevne prostorije, trpezarije, kuhinje i spavaće sobe, 22 °C za kupatila i 15 °C za hodnike i odvojene WC-e. Prostorija mora biti na projektnoj temperaturi s tolerancijom od jednog stepena naniže i naviše.

Uz te temperature ide i tabela umanjenja računa kad izmjerena temperatura padne ispod projektne. Za prostorije s projektnih 20 °C umanjenja idu ovako: na 19 °C nema umanjenja, na 18 °C je 8 posto, na 17 °C je 16 posto, na 16 °C je 24 posto, na 15 °C je 32 posto, a na 13 °C polovina računa. Mjeri se atestiranim termometrom, na sredini prostorije, na visini od 1,5 metra od poda, a pisani izvještaj o mjerenju stiže u roku od osam dana.

Ta tabela pokazuje koliko jedan stepen vrijedi u novcu kad energija nije isporučena. U drugom smjeru, kad toplotu naručujete sami, računica je jednako jednostavna: potrošnja prati razliku između temperature unutra i vani. Ta razlika se zbraja po danima i zove se stepen-dan grijanja, a referentna unutrašnja temperatura za taj obračun je 18 °C. Ako je vani u prosjeku 5 °C, taj dan nosi 13 stepen-dana. Podignete li sobu s 20 na 21 °C, razlika koju sistem mora savladati raste s 15 na 16 stepeni, i toliko otprilike raste i potrošnja.

Ista logika objašnjava i zašto isti stan nema isti račun dvije zime zaredom. Hladnija sezona ima više stepen-dana, i to je razlika koju nijedna promjena navika ne poništava.

Navike ulaze u račun i preko trajanja. Domaćinstvo u kojem svi rade van kuće grije nekoliko sati dnevno, ono u kojem je neko stalno kod kuće grije cijeli dan. Kod struje i klime to se vidi odmah, jer se potrošnja mjeri po satu rada. Kod peći na drva ili pelet trošak se veže za količinu goriva po danu, pa se razlika između loženja ujutro i navečer i loženja cijeli dan vidi na hrpi drva, ne na brojilu.

Vjetrenje je zaseban slučaj, jer se tu gubi zrak, a ne zid. Kratko i naglo provjetravanje zamijeni zrak dok zidovi i namještaj ostanu topli. Prozor na kip sat vremena ohladi i njih, pa se poslije grije masa, a ne samo zrak. Kako se od ovih razlika u navikama pravi mjerljiva ušteda, obrađeno je u tekstu o tome kako smanjiti trošak grijanja bez velike investicije.

Način obračuna: kad razlika nije u potrošnji

Sve dosad govori o tome koliko toplote objekat traži. Sad dolazi dio koji objašnjava kako dva stana s istom potrošnjom dobiju različit račun.

Daljinsko grijanje u BiH nije prepušteno cjenovniku preduzeća. Ono ima propisane opšte uslove i tarifni pravilnik koje usvaja grad. U Tuzli je Nadzorni odbor „Centralno grijanje" d.d. donio Opšte uslove za priključenje na sistem daljinskog grijanja i isporuku toplotne energije sa Tarifnim pravilnikom, a Gradsko vijeće Grada Tuzla dalo je saglasnost 31. marta 2022. godine. U Kantonu Sarajevo istu materiju uređuje Uredba o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije, koju donosi Vlada Kantona.

U tim aktima piše ono što je za račun presudno. Tuzlanski Opšti uslovi domaćinstva dijele u dvije tarifne grupe: jednu s obračunom po kvadratu i drugu s obračunom po utrošenoj toplotnoj energiji, u MWh. To nisu dvije varijante iste cijene nego dvije različite formule.

U grupi s obračunom po kvadratu račun ne reaguje na potrošnju. Množe se grijaća površina, broj obračunskih dana i dnevna cijena. Domaćinstvo koje drži 18 °C i domaćinstvo koje drži 23 °C u istom takvom stanu plaćaju isto.

U grupi s obračunom po utrošku cijena ima dva dijela. Varijabilni dio je broj isporučenih MWh puta cijena po MWh. Fiksni dio se kod domaćinstava naplaćuje po grijaćoj površini i danu grijanja, i teče bez obzira na to koliko ste grijali. Zato prelazak na mjerilo ne znači da račun pada na nulu kad se radijatori zatvore.

Iznosi tarifnih stavki nisu isti u svakom gradu i mijenjaju se odlukom nadležnog organa, ali se ne kriju: Opšti uslovi traže da tarifne stavke budu javno objavljene u službenom glasniku grada, a distributer je dužan svoje akte i obrasce objaviti na svojim internet stranicama. Kad ta dva broja imate, prelomna tačka se računa sami: od mjesečne cijene po kvadratu oduzmite fiksni dio za mjesec dana, pa ostatak podijelite cijenom po MWh. Dobijete koliko kilovat-sati po kvadratu mjesečno vam paušal zapravo kupuje. Ako trošite manje od toga, mjerilo je povoljnije. Ako trošite više, paušal je.

Promjena tarifne grupe ima rok. Traži se pisanim putem, uz saglasnost distributera i u skladu s tehničkim uslovima, i može se izvršiti samo van sezone grijanja, u periodu od 15. maja do 1. septembra. U jednoj sezoni za jednog korisnika primjenjuje se samo jedan tarifni kriterij. Ko na to zaboravi u oktobru, čeka narednu godinu.

Logika provjere je ista kao kod računa za vodu, gdje se prvo razdvaja da li je problem u potrošnji, u mjerilu ili u obračunu. Kod grijanja se najprije provjerava tarifna grupa, jer ona odlučuje da li potrošnja uopšte ulazi u formulu.

Zgrada s jednim mjerilom: ključ raspodjele odlučuje

U zgradi s jednim obračunskim mjerilom u podstanici postoji još jedan sloj. Mjerilo bilježi koliko je toplote ušlo u cijelu zgradu, a onda se ta količina dijeli na stanove. Ključ te podjele odlučuje ko koliko plaća, i on je stvar dogovora stanara, ne fizike.

Opšti uslovi predviđaju četiri načina raspodjele: po kvadratu, po instalisanoj snazi, po djeliteljima i po internim razdjelnim mjerilima. Korisnici zajedničkog mjesta potrošnje dužni su distributeru, prije sklapanja ugovora, dostaviti sporazumno izrađenu raspodjelu troškova u kojoj zbir svih učešća iznosi 100 posto. Ta raspodjela je sastavni dio ugovora i mijenja se samo uz pisanu saglasnost svih korisnika.

Ako stanari raspodjelu ne dostave, distributer obračunava prema podacima kojima raspolaže, a ako ni njih nema, po jednakim učešćima. Tada stan na sredini zgrade i stan pod krovom plaćaju isto, iako jedan gubi znatno više. Ko taj razgovor u zgradi vodi i kako se odluka donosi, pitanje je za upravitelja i predstavnika stanara.

Postoji i put za pojedinačne slučajeve. Ovlašteni predstavnik korisnika na zajedničkom mjerilu može, na osnovu odluke suvlasnika, dostaviti drugačiji usaglašeni način raspodjele za pojedinog korisnika, uz razloge kao što su prazan stan, nedovoljna temperatura zbog greške na unutrašnjim instalacijama ili proširenje prostora. Distributer je dužan odlučiti u roku od 30 dana.

I kad svi stanovi imaju svoje razdjelno mjerilo, ostaje razlika. Zbir očitanja po stanovima gotovo nikad nije jednak očitanju na obračunskom mjerilu zgrade, jer toplota odlazi i u vertikale, cijevi i zajedničke prostore. Ta razlika se dijeli na sve korisnike prema instalisanoj toplotnoj snazi svakog stana, uzetoj iz projekta odnosno ugovora, i pojavljuje se kao zasebna stavka na računu. Zbog nje domaćinstvo koje zatvori sve radijatore ipak dobije račun.

Sam distributer to kaže bez uljepšavanja: individualno očitanje toplotne energije po stanovima samo za sebe ne garantuje nikakvu uštedu, nego je novi način raspodjele energije na pojedine potrošače. Ušteda dolazi tek kad se uz mjerilo ugrade termostatski ventili i kad se sistem u zgradi izbalansira.

Šta zakon garantuje o mjerenju i obračunu

Ko na paušalnom obračunu smatra da plaća tuđu potrošnju, nije bez uporišta. Zakon o zaštiti potrošača BiH u članu 35 traži da prodaja energije za grijanje potrošačima bude obračunata na osnovu stvarnih isporuka očitanih na brojilu potrošača. Ako se tako ne obračunava, isporučilac je na zahtjev potrošača dužan omogućiti ugradnju potrošačkog mjerila, uz projekat o tehničkoj izvodljivosti koji izrađuje i ovjerava ovlašteno stručno lice. Zakon predviđa novčanu kaznu od 2.500 do 5.500 KM za neobračunavanje po stvarnom očitanju.

Za nove objekte obaveza je jasna. Zakon o energijskoj efikasnosti u Federaciji BiH traži da projekat za izgradnju nove zgrade i za značajnu obnovu postojeće predvidi individualna mjerila potrošnje električne ili toplotne energije, odnosno prirodnog gasa, za svaku pojedinačnu jedinicu u objektu. U Republici Srpskoj Zakon o energetskoj efikasnosti isto tako propisuje da se za nove objekte svakom krajnjem kupcu obavezno obezbjeđuju individualni uređaji za mjerenje potrošnje.

Za postojeće objekte obaveza se aktivira na tačkama zahvata. U Federaciji se individualna mjerila ugrađuju kada se postojeće mjerilo mora zamijeniti, kada se zgrada rekonstruiše i kada se rekonstruiše priključak na mrežu snabdjevača, osim ako je to tehnički neizvodljivo ili finansijski neisplativo u odnosu na procijenjene uštede kroz pet godina, što se utvrđuje energijskim auditom. Isti zakon obavezuje operatore i snabdjevače da svake godine u prvih pet godina ugrade najmanje 8 posto individualnih mjernih uređaja, a zatim svake naredne godine po 12 posto.

Račun uz to mora nešto i pokazati. Obračun i fakturisanje zasnivaju se na stvarnoj potrošnji gdje je to tehnički izvodljivo, obračunski interval nije duži od mjesec dana, a uz račun idu podaci o trenutnim cijenama, stvarnoj potrošnji i poređenju s potrošnjom u istom periodu prethodne godine, po mogućnosti grafički. Ista obaveza poređenja s prošlom godinom postoji i u Republici Srpskoj. To poređenje je najjeftiniji dijagnostički alat koji domaćinstvo ima: ako je potrošnja skočila, a zima nije bila hladnija, uzrok je u objektu ili u obračunu.

Zakon o zaštiti potrošača traži i da se račun izdaje posebno za svaku uslugu i da izdavanje računa bude besplatno.

Gdje se koji uzrok provjerava

Kad se razlika u računu traži konkretno, korisno je ići redom i za svaki uzrok znati gdje se provjerava. Tabela ide od onoga što se ne može promijeniti bez građevinskog zahvata prema onome što se rješava papirom.

Kojim redom provjeravati

Redoslijed provjere je obrnut od redoslijeda troška. Najprije se gleda ono što se rješava bez novca: tarifna grupa, kvadratura upisana u ugovor i ključ raspodjele u zgradi. Tu se razlika ponekad nađe u jednom popodnevu.

Tek kad se to isključi, ima smisla gledati objekat. Ako gubi puno, promjena energenta rješava manji dio problema nego što se očekuje, jer se isti gubitak i dalje mora pokriti, samo drugim gorivom.

Zato se procjena gubitaka radi prije izbora sistema, a ne poslije. Kako se od tih podataka pravi računica sezone i kako se onda bira sistem za konkretan objekat obrađeno je zasebno.