Kada porodica nabroji šta je primijetila i spomene da bi neko mogao dolaziti, odgovor je obično kratak i konačan: ne treba mi niko, snalazim se. Od te tačke razgovor se pretvori u nadmudrivanje koje niko ne dobija, i ponavlja se na svakoj sljedećoj posjeti.
Iza odbijanja gotovo uvijek stoji konkretan razlog koji treba razumjeti da bi razgovor mogao uspjeti.
Strah od gubitka kontrole. Tuđa osoba u kući znači tuđi ključ, tuđi raspored i tuđe oči na svemu. Nekome ko je četrdeset godina sam vodio to domaćinstvo takva ponuda zvuči kao gubitak.
Najvažnije iz vodiča
Strah od gubitka kontrole. Tuđa osoba u kući znači tuđi ključ, tuđi raspored i tuđe oči na svemu. Nekome ko je četrdeset godina sam vodio to domaćinstvo takva ponuda zvuči kao gubitak.
Strah od doma. Dio starijih ljudi odlazak u dom doživljava kao konačno napuštanje vlastitog doma, bez mogućnosti povratka. Zato ta riječ u razgovoru zaustavi i sve ostalo, uključujući prijedloge koji s domom nemaju veze.
Sram. Neopran veš, inkontinencija, neplaćeni računi, hrana koja se pokvarila. To se ne pokazuje nikome, a najmanje vlastitom djetetu, pa je lakše reći da ništa ne treba nego priznati šta se dešava.
Strah od doma. Dio starijih ljudi odlazak u dom doživljava kao konačno napuštanje vlastitog doma, bez mogućnosti povratka. Zato ta riječ u razgovoru zaustavi i sve ostalo, uključujući prijedloge koji s domom nemaju veze.
Sram. Neopran veš, inkontinencija, neplaćeni računi, hrana koja se pokvarila. To se ne pokazuje nikome, a najmanje vlastitom djetetu, pa je lakše reći da ništa ne treba nego priznati šta se dešava.
Osoba ne vidi promjenu. Britansko udruženje Alzheimer's Society objašnjava da nedostatak uvida u vlastito stanje često nije pod kontrolom osobe i ne može se izjednačiti s tvrdoglavošću, pa ubjeđivanje ne pomaže.
Nepovjerenje prema strancima. Za to često ima i osnova: na vrata starijih ljudi kucaju lažni očitači, lažni humanitarci i prodavci. Ko je jednom nasjeo, teško nekoga poslije toga pušta unutra.
Ranije loše iskustvo. Bolnica iz koje se vratila lošije nego što je otišla, njegovateljica koja je prestala dolaziti bez objašnjenja, obećanje porodice koje nije održano. Odbijanje je tada sjećanje na to kako je prošlo prošli put.
Porodice često previde da odbijanje ima pravnu težinu. Punoljetna osoba odlučuje o sebi sve dok joj sud nije oduzeo ili ograničio poslovnu sposobnost, a loša odluka i nesposobnost za odlučivanje nisu ista stvar. Odrasla osoba ima pravo odlučiti i pogrešno.
Zato univerzalnog pristupa nema. Onome ko se boji da gubi kontrolu vraća se kontrola nad nečim sitnim, makar to bilo samo pravo da izabere koji dan neko dolazi. Onome ko se stidi nudi se pomoć koja ne izgleda kao pomoć. A kod onoga ko promjenu stvarno ne vidi dokazivanje ne pomaže, pa se ide zaobilazno. Prije svega toga korisno je znati šta se s njom stvarno dešava i šta joj konkretno nedostaje, jer se o tome i pregovara.
Sagovornik, vrijeme i trajanje razgovora
Prvi razgovor rijetko završi dogovorom, i ne mora. Dovoljno je da tema ostane otvorena i da se sljedeći put razgovor nastavi.
Razgovor vodi jedna osoba, ona kojoj starija osoba najviše vjeruje. To nije nužno dijete koje najviše radi, ni ono koje najbolje zna šta treba. Ponekad je to snaha, sestra, komšinica od pedeset godina poznanstva ili unuk kojem se ništa ne brani. Ko će to reći zna biti važnije od toga kako će reći.
Porodica može odabrati trenutak za razgovor. Poslije pada, u bolničkom hodniku ili nakon sahrane vršnjaka osoba se brani i teško razmatra izbor. Američki Nacionalni institut za starenje savjetuje razgovor izvan hitne situacije, kada se najproduktivnije i mirno može razmotriti šta treba sada i šta bi moglo trebati kasnije.
Isto vrijedi i za dužinu. Bolje prolazi nekoliko kratkih razgovora nego jedan dugi, u kojem se sve iznese i sve odbije. Razgovarajte deset minuta o jednoj temi, pa ostavite vrijeme za razmišljanje.
Po istom principu bira se i tema. Razgovor koji počne rečenicom „trebamo razgovarati o domu" obično na toj rečenici i stane, jer izbor između doma i ostanka kod kuće treba razmatrati tek nakon ostalih mogućnosti.
Krenite od onoga što ste vidjeli
„Trebaš pomoć" je ocjena i traži odbranu. „Prošle sedmice je šporet dva puta ostao upaljen" je podatak i teže se odbacuje. Nacionalni institut za starenje predlaže da se zabrinutost kaže bez prijekora, otprilike ovako: „Vidim da nemaš hrane u kući. Je li ti teško doći do prodavnice?" Na takvo pitanje odgovor može biti i „jeste", a da niko ništa nije morao priznati.
Učešće starije osobe u izboru pomoći
„Naći ćemo nekoga da ti pomaže" je saopštenje. „Šta bi ti više odgovaralo, da neko dolazi počistiti ili da ti donosi namirnice" je izbor. Razlika u sadržaju je mala, u doživljaju velika, jer u drugom slučaju osoba i dalje odlučuje.
Ne ubjeđujte je da nešto ima
Kad osoba tvrdi da je sve u redu, dokazivanje suprotnog završi svađom. Alzheimer's Society izričito savjetuje razgovor o konkretnom problemu koji osoba i sama priznaje, bez suočavanja i ubjeđivanja u dijagnozu. Ako izbjegava riječ za svoje stanje, ta riječ se ne koristi. Govori se o tome što joj je teško nositi kese uz stepenice, i to je dovoljno da se nešto dogovori.
Potezi koji otpor samo pojačaju
Neke stvari porodice rade iz najbolje namjere, a njima se razgovor zatvori na mjesece.
Ultimatum. „Ili pristaješ, ili više ne dolazim" obično se izgovori iz očaja. Ishod je da se osoba ukopa, a porodica ostane bez ijednog poteza koji nije prijetnja.
Dogovaranje iza leđa. Braća i sestre se dogovore, pa saopšte gotovu stvar. Kad se sazna da je odlučeno bez nje, a sazna se, sve poslije toga izgleda kao podvala, uključujući prijedloge koji su bili dobri.
Laž o odredištu. Ako kažete „Idemo samo na pregled", a osobu odvezete u ustanovu, narušit ćete njeno povjerenje. Takva obmana ne može ni zamijeniti potpis starije osobe koji se traži za smještaj.
Porodično vijeće u punom sastavu. Kada pet ljudi redom objašnjava osobi šta više ne može, ona razgovor doživljava kao saslušanje. Neka prvo razgovara jedna osoba, a ostali kasnije i odvojeno.
Spisak grešaka. Nabrajanje svega što je zaboravila, prolila ili izgubila osobi pokazuje da je neko mjesecima vodio evidenciju o njoj i ne pomaže joj da prihvati potrebu za pomoći.
Novac kao poluga. „Mi plaćamo, mi odlučujemo" i nagovještaji o tome ko šta nasljeđuje pretvaraju brigu u trgovinu. Ako se pitanje imovine ipak otvori, poklon, ustupanje za života i ugovor o doživotnom izdržavanju zasebne su pravne odluke i o njima se razgovara kod notara, odvojeno od njege.
Posljedice obmane i gubitka povjerenja
Obmana i dogovaranje iza leđa mogu dati kratkotrajan rezultat, ali stvaraju dugotrajno nepovjerenje. Osoba koju su jednom odveli tamo gdje nije htjela prema svakom sljedećem prijedlogu ide s nepovjerenjem, uključujući i prijedloge koji bi joj stvarno pomogli. Isto važi i za ljekara: pregled na koji je dovedena pod izgovorom rijetko dobije drugu priliku.
Manji ustupak umjesto velike odluke
Osoba rijetko odmah promijeni stav iz „ne treba mi niko" u „dobro, idem u dom". Lakše prihvati „neka dođe u utorak", nakon čega može pristati na više pomoći ili ostati pri tom dogovoru. Zato prvo dogovorite mali dio pomoći, a ostale odluke ostavite za kasnije.
Redoslijed koji u praksi prolazi izgleda ovako.
Počnite od nečega malog i neprijetećeg. Čišćenje jednom sedmično, dostava namirnica, pratnja do apoteke. Ništa što traži da neko bude u kući dok se ona kupa ili oblači.
Postavite rok. „Neka dođe tri puta pa da vidimo" prolazi mnogo lakše od trajnog dogovora, jer se time ništa ne odriče zauvijek. Alzheimer's Society preporučuje isto, probni period i postepeno povećavanje broja posjeta, upravo zato što se odnos gradi vremenom.
Osoba je važnija od usluge. Odnos između starije osobe i onoga ko joj dolazi presuđuje hoće li pomoć opstati. Ako s prvom osobom ne ide, traži se druga, a ideja se ne otpisuje.
Povećavajte polako. Kad se navikne na jednu vrstu pomoći, dodaje se sljedeća: čišćenje, pa kuhanje, pa pratnja, pa svakodnevni dolazak. Nagli skok vraća sve na početak.
Vežite pomoć za nešto što joj prija. Osoba koja i sjedne na kafu, donese novine ili pita kako je spavala lakše se doživljava kao posjetilac nego kao nadzor.
Kod nas prvi korak ne mora ni koštati. U Federaciji BiH postoji program gerontodomaćica u kojem je usluga za korisnika bez naknade, a prijavljuje se preko centra za socijalni rad u svojoj zajednici ili preko lokalne organizacije Crvenog križa. Šta tačno pokriva i gdje su joj granice, pomoć u kući objašnjava zasebno.
Ista logika vrijedi i za sve ostalo o čemu se pregovara. Tabela ispod poredi ono što porodica obično zatraži s onim što se u istoj situaciji lakše prihvati, i šta se time zapravo dobija.
Zahtjev koji izaziva otpor
Manji ustupak
Šta se time dobija
„Treba ti neko da dolazi svaki dan."
„Da ti neko u utorak donese namirnice."
Prva osoba ulazi u kuću bez trajne obaveze i bez ključa.
„Moraš kod ljekara zbog pamćenja."
„Idemo na redovnu kontrolu pritiska i lijekova."
Ljekar vidi osobu, a razgovor ne počinje optužbom.
„Moramo razgovarati o domu."
„Da se raspitamo šta uopšte postoji, pa da znamo."
Uslovi, papiri i liste čekanja provjere se bez ijedne odluke.
„Ne možeš više sama u kadu."
„Da stavimo rukohvat i stolicu u kadu."
Rizik od pada se smanji odmah, a niko joj ne ulazi u kupatilo.
„Daj meni da ti vodim račune."
„Da ovaj mjesec platimo zajedno."
Kontrola ostaje kod nje, a vidi se kako računi stvarno stoje.
„Ne smiješ više ostajati sama."
„Da probamo dnevni boravak dva dana sedmično."
Nadzor i društvo bez selidbe i bez napuštanja stana.
Svaki od tih dogovora omogućava porodici da neko redovno vidi stariju osobu, da dobije ljekarski nalaz ili podatke o računima. Time se dobija dio potrebne podrške i informacija, iako cijeli problem još nije riješen. Prije nego što neku opciju uopšte ponudite, provjerite je li dostupna u vašem mjestu, jer dnevni boravak, pomoć u zajednici i privremeni smještaj nisu organizovani svuda na isti način.
Odbijanje ljekarskog pregleda
Pregled se odbija iz svojih razloga. Neko se boji dijagnoze, neko bolnice, a kod dijela ljudi strah je da će nalaz biti povod da izgube stan i slobodu. To se rijetko kaže naglas, pa porodica misli da je posrijedi inat.
Zakon štiti pravo pacijenta da odlučuje o medicinskim mjerama. U Federaciji BiH pacijent ima pravo slobodno odlučivati o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, i bez njegovog pristanka se, po pravilu, ne smije preduzeti nikakva medicinska mjera. Predloženu mjeru ima pravo i odbiti, osim kad se njome spašava ili održava njegov život ili bi se njenim izostankom ugrozio život i zdravlje drugih ljudi. Ljekar je tada dužan objasniti posljedice te odluke i tražiti pisanu izjavu o odbijanju, a ako je pacijent ne potpiše, sačinjava se službena zabilješka.
U Republici Srpskoj je to pravo postavljeno šire. Zakon o zdravstvenoj zaštiti daje pacijentu pravo da odbije predloženu zdravstvenu uslugu i onda kad se njome spašava ili održava njegov život, uz istu obavezu ljekara da ukaže na posljedice i uz pisanu izjavu o odbijanju.
Odbijanje nije neopozivo. Pristanak na medicinsku mjeru povlači se sve dok njeno izvođenje nije počelo, a izjava o odbijanju može se povući u svako doba i pacijent zbog toga ne trpi nikakva ograničenja svojih prava. To vrijedi reći naglas, jer se odbijanje ponekad održi samo zato što osoba misli da se jednom izgovoreno „ne" više ne može povući.
Hitno stanje ide po drugim pravilima. Nad pacijentom koji je bez svijesti ili iz drugih razloga ne može saopštiti pristanak hitna medicinska mjera preduzima se i bez njegove saglasnosti, ako bi njen izostanak dodatno ugrozio njegovo zdravlje ili život. Poziv hitnoj pomoći, dakle, nije nametanje tuđe volje.
Za sve što nije hitno postoji i vrijeme za razmišljanje. Zakon traži da pacijentu, nakon što ga obavijeste o nalazima i predloženim mjerama, ostane najmanje 24 sata da razmisli o svojoj odluci. To je korisno reći osobi koja se u ordinaciji osjeća stjeranom u ugao, jer ne mora odgovoriti tu i tada.
Porodica uz to nema automatsko pravo na informacije. Ljekar smije obavijestiti punoljetnog člana uže porodice kojeg pacijent odredi, ali samo ako je pacijent na to pristao. Zato se to traži unaprijed i naglas, dok je osoba dobro: koga ovlašćuje da s ljekarom razgovara o njenom stanju. Isti zakon joj daje i pravo da odredi ko će u njeno ime dati pristanak ako sama postane nesposobna odlučiti, a to je jedan od rijetkih poteza koji kasnije stvarno olakša stvari.
Osoba najčešće lakše prihvati redovnu kontrolu pritiska ili lijekova nego prijedlog „idemo da ti provjere pamćenje". Ljekar porodične medicine može naložiti i kućnu posjetu, pa se osoba nigdje ne mora kretati, a isti put vodi i do kućne njege. Ako je promjena nastupila naglo, u danima a ne mjesecima, dogovor se ne čeka, jer nagla konfuzija kod starije osobe traži hitan pregled. Iza nje često stoji stanje koje se liječi.
Odbijanje pomoći uz ugroženu sigurnost
Većina porodica mjesecima bira mir. „Neću je nervirati." „Njen je život." „Ne mogu joj nametnuti." Dok osoba razumije situaciju i posljedice svojih odluka, to je ispravan izbor.
Izbjegavanje razgovora postaje opasno kada osoba ostavlja šporet upaljen, ponovo pada a niko to ne sazna do pojave modrica, prestane jesti i vidljivo gubi težinu. Jednako su zabrinjavajući noćni izlasci bez znanja kuda ide i odbijanje lijekova bez kojih se stanje pogoršava u danima.
Šta se tada radi zavisi od toga koliko je hitno. Kad postoji neposredna opasnost, zove se hitna pomoć i o tome se ne pregovara. Kad nije hitno ali ne trpi odlaganje, prvi je porodični ljekar, i to s papirom u ruci: datumi, šta se tačno desilo i ko je bio prisutan vrijede više od utiska da je „sve gore". Isto važi i za centar za socijalni rad, koji na osnovu prijave i procjene stručnog tima odlučuje o pravima i uslugama. Alzheimer's Society porodicama daje istu uputu: kad je osoba ili neko drugi u opasnosti, javlja se ljekaru ili nadležnoj službi.
Vodite kratku bilješku s datumima: šta se desilo, koliko puta i ko je vidio. Ljekaru i centru za socijalni rad to daje osnovu za procjenu, a porodici skida teret dokazivanja iz sjećanja. Znakovi koje porodica često prekasno vidi najčešće se i prepoznaju tek kad se poređaju po datumima.
Vrijedi provjeriti i ono što uopšte ne traži njen pristanak na „pomoć". Rukohvat u kupatilu, jače svjetlo u hodniku, uklonjen tepih preko kojeg se zapinje i pregled kutije s lijekovima mijenjaju rizik odmah, a u njenoj svakodnevici ne mijenjaju ništa. Veći dio toga u sigurnosti stana riješi se za jedan dan i bez ijedne velike rasprave.
Pristanak i poslovna sposobnost
Saglasnost svih članova porodice ne daje im pravo da odluče umjesto roditelja, iako to često pretpostavljaju. Ni dobra volja ustanove ne može promijeniti to ograničenje.
Za smještaj u ustanovu traži se njen pristanak. Zakon o ustanovama socijalne zaštite Federacije BiH u članu 27. federalnim ustanovama zabranjuje prijem i zadržavanje osobe protivno njenoj iskazanoj volji i nalaže im da obezbijede pisani pristanak osobe koja se upućuje na smještaj. Zakonski zastupnik potpisuje umjesto nje samo ako je kroz sudski postupak utvrđeno da ona nije sposobna iskazati svoju volju i shvatiti posljedice svoje odluke.
Kantonalne ustanove uz zahtjev za smještaj traže izjavu o dobrovoljnom smještaju, ovjerenu kod općinskog organa ili notara, dok se rješenje o oduzimanju ili ograničenju poslovne sposobnosti i rješenje o imenovanju staratelja prilažu samo ako uopšte postoje. U pravilu se traži njen potpis, dok je starateljstvo izuzetak. Koji se dokumenti još traže i kome se šta podnosi, smještaj u dom objašnjava korak po korak.
Poslovnu sposobnost ne procjenjuje ni porodica ni ustanova ni ljekar sam. Punoljetnoj osobi je oduzima ili ograničava sud u vanparničnom postupku, a taj postupak ima svoja pravila.
Prijedlog podnose organ starateljstva, tužilac, bračni drug, dijete ili roditelj, te djed, baka, brat, sestra, unuk i drugi srodnici ako trajno žive u istom domaćinstvu s tom osobom. Može ga podnijeti i sama osoba ako može shvatiti njegov značaj i posljedice, a postupak može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.
Vještačenje je obavezno. Osobu mora pregledati vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti i dati nalaz i mišljenje o njenom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje.
Osoba se poziva na ročište, osim ako po ocjeni suda nije u stanju shvatiti značaj i pravne posljedice svog učešća u postupku.
Postupak se mora završiti najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema prijedloga.
Žalba se podnosi u roku od tri dana od prijema rješenja, a osoba kojoj se poslovna sposobnost oduzima može je izjaviti bez obzira na svoje zdravstveno stanje. Drugostepeni sud o njoj odlučuje u roku od tri dana.
Isto važi i u Republici Srpskoj: rok od 30 dana, obavezan pregled vještaka, poziv osobi na ročište i žalba u roku od tri dana koju može izjaviti bez obzira na zdravstveno stanje.
Razlozi i posljedice oduzimanja poslovne sposobnosti
Posljedica ide daleko preko pitanja smještaja. Osoba prestaje sama odlučivati i o penziji, računu, imovini i ugovorima, a umjesto nje odlučuje staratelj kojeg postavlja organ starateljstva i pod čijim nadzorom radi. Postupak se vodi kada osoba više ne može štititi svoja prava i interese. Porodično neslaganje ili odbijanje pomoći nisu razlozi da ga sud pokrene.
Dok je poslovno sposobna, osoba sama daje punomoć za konkretne poslove i sama bira kome je daje. Također određuje ko će s ljekarom razgovarati o njenom stanju i ko će u njeno ime dati pristanak ako do toga dođe. Može reći gdje želi živjeti ako više ne bude mogla sama. Poslije se isto to rješava sporije, skuplje i preko suda.
Ako odbijanje potraje a rizik raste, redoslijed ostaje isti: ljekar, pa centar za socijalni rad, pa sud, i to samo ako se stvarno dođe do njega. Porodično glasanje ne može zamijeniti nijedan od tih postupaka.
Šta se posmatra kod starije osobe i kako se zabrinutost iznese bez prijekora, s primjerima rečenica koje ne zvuče kao optužba.
Često postavljena pitanja
Da li smijem nametnuti pomoć ako roditelj odbija?
Ne dok je poslovno sposobna. Punoljetna osoba odlučuje o sebi sve dok joj sud to pravo nije oduzeo ili ograničio, pa ni jednoglasan porodični dogovor ne mijenja njeno „ne". Ono što se može jeste smanjiti prijedlog: jedan dolazak sedmično umjesto stalne pomoći, jedan pregled umjesto opšteg zahtjeva da ide kod ljekara. Kada odbijanje počne ugrožavati sigurnost, treba uključiti ljekara i centar za socijalni rad bez porodičnog pritiska.
Kako reagovati kad roditelj kaže „neću u dom"?
Ne raspravljati o domu dok druge opcije nisu ni pokušane. Pomoć u kući i kućna njega pokrivaju dobar dio onoga zbog čega se dom uopšte spomene. Uz to vrijedi pitati čega se konkretno boji: da će izgubiti kuću, da će ostati sama među nepoznatim ljudima, da se odatle ne vraća. O konkretnom strahu može se razgovarati i ponuditi odgovor, dok apstraktna „potreba za smještajem" ne razjašnjava njenu zabrinutost.
Šta je poslovna sposobnost i kako se procjenjuje?
To je pravna sposobnost da se donose odluke i snose njihove posljedice. Ne procjenjuje je porodica, ni ustanova, ni ljekar sam. Punoljetnoj osobi je oduzima ili ograničava sud u vanparničnom postupku, uz obavezan pregled vještaka medicinske struke odgovarajuće specijalnosti. Postupak se mora završiti najkasnije u roku od 30 dana od prijema prijedloga, žalba se podnosi u roku od tri dana, a osoba je može izjaviti bez obzira na svoje zdravstveno stanje.
Da li će se roditelj naljutiti ako uvedem pomoć?
Vjerovatno hoće na početku, i to ne znači da je odluka pogrešna. Otpor obično popusti kad osoba koja dolazi bude strpljiva i kad ne preuzima ono što starija osoba još radi sama. Ako ni poslije nekoliko posjeta ne ide, prije nego što odustanete od pomoći probajte drugu osobu. Otpor se često odnosi baš na nju, a s nekim drugim ista bi ideja prošla.
Može li porodica potpisati smještaj u dom umjesto roditelja koji odbija?
Ne. Federalnim ustanovama socijalne zaštite zakon zabranjuje prijem i zadržavanje osobe protivno njenoj iskazanoj volji i traži pisani pristanak osobe koja se upućuje na smještaj. Kantonalne ustanove uz zahtjev traže izjavu o dobrovoljnom smještaju, ovjerenu kod općinskog organa ili notara. Zakonski zastupnik potpisuje umjesto osobe samo ako je kroz sudski postupak utvrđeno da ona nije sposobna iskazati svoju volju i shvatiti posljedice svoje odluke.
Odbija i da ode kod ljekara. Ima li načina da ga ljekar ipak vidi?
Ima, ali ne prisilom. Redovna kontrola pritiska ili lijekova prolazi lakše nego pregled najavljen kao provjera pamćenja. Ljekar porodične medicine može naložiti i kućnu posjetu, pa se osoba nigdje ne mora kretati. Ako je promjena nastupila naglo, u danima a ne mjesecima, traži se hitan pregled bez čekanja dogovora.
Šta ako pristane, pa se poslije predomisli?
Ima pravo na to. Pristanak na medicinsku mjeru povlači se sve dok njeno izvođenje nije počelo, a pisana izjava o odbijanju može se povući u svako doba i osoba zbog toga ne trpi nikakva ograničenja svojih prava. Slično vrijedi i za smještaj: federalnim ustanovama socijalne zaštite zabranjen je i prijem i zadržavanje osobe protivno njenoj iskazanoj volji, pa pristanak nije nešto što se da jednom za sva vremena.
