Učitavanje…
Rečenica obično dođe u istom trenutku. Porodica nabroji šta je primijetila, spomene da bi neko mogao dolaziti, a odgovor je kratak i konačan: ne treba mi niko, snalazim se. Od te tačke razgovor se pretvori u nadmudrivanje koje niko ne dobija, i ponavlja se na svakoj sljedećoj posjeti.
To odbijanje rijetko dolazi niotkuda. Iza njega gotovo uvijek stoji nešto konkretno, a od toga šta je to zavisi ima li razgovor ikakvu šansu.
Uz sve to ide i jedna pravna činjenica koju porodice rijetko uzmu u obzir. To „ne" nije samo osjećaj koji treba nadglasati. Punoljetna osoba odlučuje o sebi sve dok joj sud nije oduzeo ili ograničio poslovnu sposobnost, a loša odluka i nesposobnost za odlučivanje nisu ista stvar. Odrasla osoba ima pravo odlučiti i pogrešno.
Zato univerzalnog pristupa nema. Onome ko se boji da gubi kontrolu vraća se kontrola nad nečim sitnim, makar to bilo samo pravo da izabere koji dan neko dolazi. Onome ko se stidi nudi se pomoć koja ne izgleda kao pomoć. A kod onoga ko promjenu stvarno ne vidi dokazivanje ne pomaže, pa se ide zaobilazno. Prije svega toga korisno je znati šta se s njom stvarno dešava i šta joj konkretno nedostaje, jer se o tome i pregovara.
Prvi razgovor rijetko završi dogovorom, i ne mora. Njegov je posao da tema ostane otvorena, pa da se drugi put nastavi tamo gdje je stalo.
Razgovor vodi jedna osoba, ona kojoj starija osoba najviše vjeruje. To nije nužno dijete koje najviše radi, ni ono koje najbolje zna šta treba. Ponekad je to snaha, sestra, komšinica od pedeset godina poznanstva ili unuk kojem se ništa ne brani. Ko će to reći zna biti važnije od toga kako će reći.
Trenutak bira porodica, i to je jedina prednost koju u cijeloj stvari ima. Razgovor poslije pada, u bolničkom hodniku ili nakon sahrane nekog vršnjaka ne prolazi, jer se osoba tada brani, a ne bira. Američki Nacionalni institut za starenje savjetuje suprotno: takav razgovor je najproduktivniji kad nema hitne situacije, jer se tada mirno može reći šta treba sada, a šta bi moglo trebati kasnije.
Isto vrijedi i za dužinu. Bolje prolazi nekoliko kratkih razgovora nego jedan dugi, u kojem se sve iznese i sve odbije. Deset minuta, jedna tema, pa se ostavi da stoji.
Po istom principu bira se i tema. Razgovor koji počne rečenicom „trebamo razgovarati o domu" obično na toj rečenici i stane, jer izbor između doma i ostanka kod kuće dolazi na kraj niza, a ne na njegov početak.
„Trebaš pomoć" je ocjena i traži odbranu. „Prošle sedmice je šporet dva puta ostao upaljen" je podatak i teže se odbacuje. Nacionalni institut za starenje predlaže da se zabrinutost kaže bez prijekora, otprilike ovako: „Vidim da nemaš hrane u kući. Je li ti teško doći do prodavnice?" Na takvo pitanje odgovor može biti i „jeste", a da niko ništa nije morao priznati.
„Naći ćemo nekoga da ti pomaže" je saopštenje. „Šta bi ti više odgovaralo, da neko dolazi počistiti ili da ti donosi namirnice" je izbor. Razlika u sadržaju je mala, u doživljaju velika, jer u drugom slučaju osoba i dalje odlučuje.
Kad osoba tvrdi da je sve u redu, dokazivanje suprotnog završi svađom. Alzheimer's Society izričito savjetuje da se osoba ne suočava i ne ubjeđuje u dijagnozu, nego da se razgovara o konkretnom problemu koji i sama priznaje. Ako izbjegava riječ za svoje stanje, ta riječ se ne koristi. Govori se o tome što joj je teško nositi kese uz stepenice, i to je dovoljno da se nešto dogovori.
Neke stvari porodice rade iz najbolje namjere, a njima se razgovor zatvori na mjesecima.
Jednom izgubljeno povjerenje ne vraća se papirom
Obmana i dogovaranje iza leđa daju kratak rezultat i dug problem. Osoba koju su jednom odveli tamo gdje nije htjela prema svakom sljedećem prijedlogu ide s nepovjerenjem, uključujući i prijedloge koji bi joj stvarno pomogli. Isto važi i za ljekara: pregled na koji je dovedena pod izgovorom rijetko dobije drugu priliku.
Rijetko ko pređe iz „ne treba mi niko" u „dobro, idem u dom". Prelazi se u „neka dođe u utorak", pa se odatle ide dalje ili se ne ide nikuda. Zato se pregovara o jednom malom dijelu odluke, a ostatak čeka.
Redoslijed koji u praksi prolazi izgleda ovako.
Kod nas prvi korak ne mora ni koštati. U Federaciji BiH postoji program gerontodomaćica u kojem je usluga za korisnika bez naknade, a prijavljuje se preko centra za socijalni rad u svojoj zajednici ili preko lokalne organizacije Crvenog križa. Šta tačno pokriva i gdje su joj granice, pomoć u kući objašnjava zasebno.
Ista logika vrijedi i za sve ostalo o čemu se pregovara. Tabela ispod poredi ono što porodica obično zatraži s onim što se u istoj situaciji lakše prihvati, i šta se time zapravo dobija.
| Zahtjev koji izaziva otpor | Manji ustupak | Šta se time dobija |
|---|---|---|
| „Treba ti neko da dolazi svaki dan." | „Da ti neko u utorak donese namirnice." | Prva osoba ulazi u kuću bez trajne obaveze i bez ključa. |
| „Moraš kod ljekara zbog pamćenja." | „Idemo na redovnu kontrolu pritiska i lijekova." | Ljekar vidi osobu, a razgovor ne počinje optužbom. |
| „Moramo razgovarati o domu." | „Da se raspitamo šta uopšte postoji, pa da znamo." | Uslovi, papiri i liste čekanja provjere se bez ijedne odluke. |
| „Ne možeš više sama u kadu." | „Da stavimo rukohvat i stolicu u kadu." | Rizik od pada se smanji odmah, a niko joj ne ulazi u kupatilo. |
| „Daj meni da ti vodim račune." | „Da ovaj mjesec platimo zajedno." | Kontrola ostaje kod nje, a vidi se kako računi stvarno stoje. |
| „Ne smiješ više ostajati sama." | „Da probamo dnevni boravak dva dana sedmično." | Nadzor i društvo bez selidbe i bez napuštanja stana. |
Nijedan od tih ustupaka ne rješava problem. Svaki od njih daje porodici nešto što ranije nije imala: nekoga ko stariju osobu redovno vidi, nalaz ljekara ili podatak o tome kako stoje računi. Prije nego što neku opciju uopšte ponudite, provjerite je li dostupna u vašem mjestu, jer dnevni boravak, pomoć u zajednici i privremeni smještaj nisu organizovani svuda na isti način.
Pregled se odbija iz svojih razloga. Neko se boji dijagnoze, neko bolnice, a kod dijela ljudi strah je da će nalaz biti povod da izgube stan i slobodu. To se rijetko kaže naglas, pa porodica misli da je posrijedi inat.
Zakon je pri tome na strani osobe koja odbija. U Federaciji BiH pacijent ima pravo slobodno odlučivati o svemu što se tiče njegovog života i zdravlja, i bez njegovog pristanka se, po pravilu, ne smije preduzeti nikakva medicinska mjera. Predloženu mjeru ima pravo i odbiti, osim kad se njome spašava ili održava njegov život ili bi se njenim izostankom ugrozio život i zdravlje drugih ljudi. Ljekar je tada dužan objasniti posljedice te odluke i tražiti pisanu izjavu o odbijanju, a ako je pacijent ne potpiše, sačinjava se službena zabilješka.
U Republici Srpskoj je to pravo postavljeno šire. Zakon o zdravstvenoj zaštiti daje pacijentu pravo da odbije predloženu zdravstvenu uslugu i onda kad se njome spašava ili održava njegov život, uz istu obavezu ljekara da ukaže na posljedice i uz pisanu izjavu o odbijanju.
Odbijanje nije neopozivo. Pristanak na medicinsku mjeru povlači se sve dok njeno izvođenje nije počelo, a izjava o odbijanju može se povući u svako doba i pacijent zbog toga ne trpi nikakva ograničenja svojih prava. To vrijedi reći naglas, jer se odbijanje ponekad održi samo zato što osoba misli da se jednom izgovoreno „ne" više ne može povući.
Hitno stanje ide po drugim pravilima. Nad pacijentom koji je bez svijesti ili iz drugih razloga ne može saopštiti pristanak hitna medicinska mjera preduzima se i bez njegove saglasnosti, ako bi njen izostanak dodatno ugrozio njegovo zdravlje ili život. Poziv hitnoj pomoći, dakle, nije nametanje tuđe volje.
Za sve što nije hitno postoji i vrijeme za razmišljanje. Zakon traži da pacijentu, nakon što ga obavijeste o nalazima i predloženim mjerama, ostane najmanje 24 sata da razmisli o svojoj odluci. To je korisno reći osobi koja se u ordinaciji osjeća stjeranom u ugao, jer ne mora odgovoriti tu i tada.
Porodica uz to nema automatsko pravo na informacije. Ljekar smije obavijestiti punoljetnog člana uže porodice kojeg pacijent odredi, ali samo ako je pacijent na to pristao. Zato se to traži unaprijed i naglas, dok je osoba dobro: koga ovlašćuje da s ljekarom razgovara o njenom stanju. Isti zakon joj daje i pravo da odredi ko će u njeno ime dati pristanak ako sama postane nesposobna odlučiti, a to je jedan od rijetkih poteza koji kasnije stvarno olakša stvari.
U praksi se pregled najčešće dobije zaobilazno. Redovna kontrola pritiska ili lijekova prolazi tamo gdje „idemo da ti provjere pamćenje" ne prolazi. Ljekar porodične medicine može naložiti i kućnu posjetu, pa se osoba nigdje ne mora kretati, a isti put vodi i do kućne njege. Ako je promjena nastupila naglo, u danima a ne mjesecima, ne čeka se dogovor: nagla konfuzija kod starije osobe traži hitan pregled, jer iza nje često stoji stanje koje se liječi.
Većina porodica mjesecima bira mir. „Neću je nervirati." „Njen je život." „Ne mogu joj nametnuti." Dok osoba razumije situaciju i posljedice svojih odluka, to je ispravan izbor.
Postoji ipak tačka na kojoj izbjegavanje svađe košta više od svađe. Šporet koji ostaje upaljen. Padovi koji se ponavljaju, a niko za njih ne sazna dok se ne pojavi modrica. Prestanak jedenja i vidljiv gubitak težine. Noćno izlaženje bez znanja kuda. Odbijanje lijekova bez kojih se stanje pogoršava u danima.
Šta se tada radi zavisi od toga koliko je hitno. Kad postoji neposredna opasnost, zove se hitna pomoć i o tome se ne pregovara. Kad nije hitno ali ne trpi odlaganje, prvi je porodični ljekar, i to s papirom u ruci: datumi, šta se tačno desilo i ko je bio prisutan vrijede više od utiska da je „sve gore". Isto važi i za centar za socijalni rad, koji na osnovu prijave i procjene stručnog tima odlučuje o pravima i uslugama. Alzheimer's Society porodicama daje istu uputu: kad je osoba ili neko drugi u opasnosti, javlja se ljekaru ili nadležnoj službi.
Vodite kratku bilješku s datumima: šta se desilo, koliko puta i ko je vidio. Ljekaru i centru za socijalni rad to daje osnovu za procjenu, a porodici skida teret dokazivanja iz sjećanja. Znakovi koje porodica često prekasno vidi najčešće se i prepoznaju tek kad se poređaju po datumima.
Vrijedi provjeriti i ono što uopšte ne traži njen pristanak na „pomoć". Rukohvat u kupatilu, jače svjetlo u hodniku, uklonjen tepih preko kojeg se zapinje i pregled kutije s lijekovima mijenjaju rizik odmah, a u njenoj svakodnevici ne mijenjaju ništa. Veći dio toga u sigurnosti stana riješi se za jedan dan i bez ijedne velike rasprave.
Porodice često polaze od pretpostavke da, kad se svi slože, mogu odlučiti umjesto roditelja. Ne mogu, i to nije formalnost koja se rješava dobrom voljom ustanove.
Za smještaj u ustanovu traži se njen pristanak. Zakon o ustanovama socijalne zaštite Federacije BiH u članu 27. federalnim ustanovama zabranjuje prijem i zadržavanje osobe protivno njenoj iskazanoj volji i nalaže im da obezbijede pisani pristanak osobe koja se upućuje na smještaj. Zakonski zastupnik potpisuje umjesto nje samo ako je kroz sudski postupak utvrđeno da ona nije sposobna iskazati svoju volju i shvatiti posljedice svoje odluke.
Isto se vidi i u papirima kantonalnih ustanova. Uz zahtjev za smještaj traži se izjava o dobrovoljnom smještaju, ovjerena kod općinskog organa ili notara, dok se rješenje o oduzimanju ili ograničenju poslovne sposobnosti i rješenje o imenovanju staratelja prilažu samo ako uopšte postoje. Njen potpis je pravilo, starateljstvo izuzetak. Koji se dokumenti još traže i kome se šta podnosi, smještaj u dom objašnjava korak po korak.
Poslovnu sposobnost ne procjenjuje ni porodica ni ustanova ni ljekar sam. Punoljetnoj osobi je oduzima ili ograničava sud u vanparničnom postupku, a taj postupak ima svoja pravila.
Isto važi i u Republici Srpskoj: rok od 30 dana, obavezan pregled vještaka, poziv osobi na ročište i žalba u roku od tri dana koju može izjaviti bez obzira na zdravstveno stanje.
Oduzimanje poslovne sposobnosti nije način da se dobije potpis
Posljedica ide daleko preko pitanja smještaja. Osoba prestaje sama odlučivati i o penziji, računu, imovini i ugovorima, a umjesto nje odlučuje staratelj kojeg postavlja organ starateljstva i pod čijim nadzorom radi. Postupak se vodi kad osoba više ne može štititi svoja prava i interese, ne kad se porodica ne može dogovoriti, i sud ga ne pokreće zato što je neko odbio pomoć.
Ono što se uradi dok je osoba poslovno sposobna vrijedi više od svega što se pokušava kasnije. Dok može, sama daje punomoć za konkretne poslove i sama bira kome je daje. Sama određuje ko će s ljekarom razgovarati o njenom stanju i ko će u njeno ime dati pristanak ako do toga dođe. I sama može reći gdje želi živjeti ako više ne bude mogla sama. Poslije se isto to rješava sporije, skuplje i preko suda.
Ako odbijanje potraje a rizik raste, redoslijed ostaje isti: ljekar, pa centar za socijalni rad, pa sud, i to samo ako se stvarno dođe do njega. Porodično glasanje u tom nizu ne postoji.
Kontakti općinskih službi socijalne zaštite: ovdje se podnosi prijava i ovdje stručni tim radi procjenu stanja i uslova života starije osobe.
Ko može biti smješten u drugu porodicu i kako se to traži: opcija koja se rijetko spominje, a nekad je prihvatljivija od ustanove.
Savjetovalište i program podrške njegovateljima u Sarajevu, s brojem telefona za porodice koje ne znaju kome se prvo obratiti.
Spisak centara i lokalnih službi s kontaktima, za pronalazak nadležnog centra prema mjestu prebivališta starije osobe.
Prava pacijenta na samoodlučivanje i pristanak: kada se mjera ne smije preduzeti bez pristanka, kako se odbija i šta važi u hitnim slučajevima.
Odredbe o pristanku pacijenta i o pravu da se odbije predložena zdravstvena usluga, koje su u Republici Srpskoj postavljene šire nego u Federaciji.
Postupak po kojem sud oduzima ili vraća poslovnu sposobnost: ko podnosi prijedlog, obavezno vještačenje, rokovi i pravo na žalbu.
Isti postupak za područje Republike Srpske, s rokovima i odredbom da osoba žalbu može izjaviti bez obzira na svoje zdravstveno stanje.
Tekst zakona sa zabranom prijema i zadržavanja protivno iskazanoj volji korisnika i obavezom pisanog pristanka na smještaj.
Spisak papira koje jedna kantonalna ustanova traži za prijem, uključujući ovjerenu izjavu o dobrovoljnom smještaju.
Praktični savjeti za porodicu: zašto se osoba ne suočava i ne ubjeđuje, kako se razgovara o konkretnim teškoćama i kada se uključuje ljekar.
Šta se posmatra kod starije osobe i kako se zabrinutost iznese bez prijekora, s primjerima rečenica koje ne zvuče kao optužba.
