Dnevni boravak, pomoć u zajednici i druge opcije između potpune samostalnosti i doma

Pregled: šta od ovoga u BiH postoji

Prije nego počnete zvati, korisno je znati gdje stvari stoje. Lijeva kolona je ono što se u razgovorima najčešće spominje, srednja je stanje u BiH kakvo se moglo potvrditi, a desna vam kaže na koja vrata da kucate.

Dnevni boravak: gdje ga u BiH stvarno ima

Dnevni boravak znači da starija osoba dio dana provede u ustanovi, uz društvo, aktivnosti, obrok i nekoga ko je na oku, a uveče se vraća u svoj krevet. Za nekoga ko je pokretan ali ne može biti sam po cijeli dan, to je često jedina alternativa preseljenju.

U Sarajevu tu uslugu ima Gerontološki centar. Njegov Centar za dnevni boravak radi svaki dan od 7 do 18 sati i pruža poludnevne usluge, uz sekcije i organizovane aktivnosti: likovnu, muzičku, kulinarsku i informatičku sekciju, kviz, društvene igre, bingo, čas engleskog i edukativne teme. Po potrebi se pružaju i jednostavne medicinske usluge. Plaća se mjesečna članarina, a doručak, ručak, šišanje i brijanje ugovaraju se posebno i idu po cjenovniku. Iznos članarine nije objavljen.

Prijava je jednostavnija nego za smještaj: podnosi se pisani zahtjev, uz kopiju lične karte i kopiju zdravstvene dokumentacije koju osoba ima.

Ista ustanova navodi i ko se ne prima. Kontraindikacije za uvrštavanje na listu korisnika su zarazna oboljenja, duševna oboljenja, alkoholizam i asocijalno ponašanje. To u praksi znači da ovo nije rješenje za osobu s uznapredovalim kognitivnim promjenama, koliko god se činilo da bi joj društvo i struktura dana prijali.

U Tuzli Dom penzionera ima Dnevni centar za zdravo starenje. Otvoren je za stanare Doma, ali i za sve druge starije Tuzlake, prvenstveno usamljene. Korisnicima stoje na raspolaganju prostor za radno-okupacionu terapiju, sekcije, biblioteka i računari, uz savjete medicinskog osoblja i socijalnih radnika. Cijena nije objavljena na stranici ustanove.

U Zenici javni dom za stara lica pod dnevnim boravkom podrazumijeva nešto sasvim treće: ishranu i noćenje za vanjske korisnike, bez programa aktivnosti. Objavljene cijene su 12 KM dnevno za tri obroka s napitkom, 9 KM za ručak i večeru, 8 KM za doručak i ručak. Pojedinačno se doručak naplaćuje 2,5 KM, ručak 5,5 KM, večera 3,5 KM, a kafa ili čaj 0,5 KM. Noćenje u dvokrevetnoj sobi je 20 KM po osobi. Ishrana se ugovara u pravilu najmanje na sedmičnom nivou. Cjenovnik stoji na stranici ustanove i vrijedi ga potvrditi prije nego na njega računate.

Kako se do dnevnog boravka dolazi i ko ga plaća

U Republici Srpskoj dnevno zbrinjavanje je pravo iz socijalne zaštite. Zakon ga opisuje kao organizovane dnevne usluge i boravke izvan vlastite porodice, kroz koje se obezbjeđuju ishrana, njega, čuvanje, briga o zdravlju, psihosocijalna rehabilitacija i radna okupacija. Može se pružati u ustanovi socijalne zaštite, u drugoj porodici ili u zasebnim centrima i dnevnim boravcima koje organizuju javne ustanove, udruženja građana, vjerske zajednice i druga pravna lica. Pravo se priznaje rješenjem centra za socijalni rad, pa je centar prva adresa. Poseban tip ustanove za ovu namjenu je centar za dnevno zbrinjavanje odraslih lica, koji odraslima s invaliditetom i starijim licima obezbjeđuje dnevni boravak, ishranu, zdravstveni nadzor, radnu i okupacionu terapiju i kulturno-zabavne aktivnosti. Može biti samostalan ili organizovan unutar druge ustanove, a dom za starija lica smije dnevno zbrinjavanje pružati i po ugovoru.

U Federaciji BiH slika je obrnuta. Federalni zakon među pravima iz socijalne zaštite nabraja novčanu pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u ustanovu, usluge stručnog rada te kućnu njegu i pomoć u kući. Dnevnog boravka tu nema. On se pojavljuje na drugom mjestu, među vrstama ustanova, kao ustanova za dnevni boravak korisnika socijalne zaštite, a osnivanje i rad takve ustanove uređuje kanton. Praktična posljedica: u Federaciji se dnevni boravak ne traži kao pravo, nego se traži ustanova koja ga ima registrovanog i s njom se pravi dogovor. U Brčko distriktu zakon poznaje istu vrstu ustanove i izričito dopušta da je osnuju i pravna i fizička lica.

Ni tamo gdje se pravo priznaje rješenjem usluga ne mora biti potpuno besplatna. U Republici Srpskoj se pravilnikom uređuje i učešće korisnika i njegovih srodnika obaveznih na izdržavanje u troškovima dnevnog zbrinjavanja. To pitanje postavite na šalteru, a ne poslije prvog računa.

Klubovi i centri za zdravo starenje

Klub je nešto drugo od dnevnog boravka. Nema njege, nema nadzora, obično nema ni obroka. Ima ljudi, termina u sedmici i razloga da se ustane i obuče. Za osobu koja je funkcionalna ali sama, to je često tačno ono što nedostaje.

Najgušća mreža je u Kantonu Sarajevo, i tamo je nose općine. Općina Novo Sarajevo ima tri centra za zdravo starenje, u Hrasnom, Velešićima i na Čengić Vili, a najavljen je i četvrti na Grbavici. Zajedno broje oko 1.000 članova, od kojih je oko 600 aktivnih. Na Ilidži rade dva, u Hrasnici od 2020. i u Lužanima od 2023. godine. Za onaj u Hrasnici objavljeno je da se korisnikom može prijaviti svako od 60 godina naviše, uz članarinu od 5 KM mjesečno, u koju ulaze i kafa ili čaj i novine. Program ide od preventivno-korektivne gimnastike i stonog tenisa do kreativnih radionica, predavanja, kurseva stranih jezika i izleta.

Za osobe s demencijom u Sarajevu radi Centar za demenciju, koji je osnovalo Alzheimer udruženje AiR. Njegov dnevni centar je program namijenjen ljudima do umjereno težeg stadija bolesti. Uz to postoji savjetovalište za one koji primjećuju probleme s pamćenjem, kao i program podrške i psihološko savjetovanje za njegovatelje, dakle i za člana porodice koji je preuzeo brigu. To je jedina potvrđena adresa u BiH s dnevnim programom napravljenim baš za demenciju.

Izvan Sarajeva ovakvi centri obično nastaju kroz projekte. Crveni križ općine Kakanj je svoj Centar za aktivno starenje pokrenuo novcem Evropske unije kroz program koji provodi UNDP, uz javni poziv, ograničen broj mjesta i uslov dobi od 60 godina za žene i 65 za muškarce. Sve aktivnosti su za korisnike bile besplatne. Tako većina njih i nastane, i zato se uz svako pitanje o učlanjenju isplati postaviti i ono neugodno: dokle je program finansiran.

Udruženja penzionera i mjesna zajednica

Udruženja penzionera porodice često preskoče jer očekuju uslugu, a dobiju društvo. Ono što lokalna udruženja rade jesu redovna druženja, šahovska takmičenja, izleti i organizovani odlasci na more, te posjete najstarijim članovima. To nije njega i ne treba to od njih tražiti.

Na federalnom nivou savezi se bave zastupanjem interesa, ne uslugama. Da bi udruženje uopšte moglo dobiti federalna sredstva, mora biti registrovano kod Federalnog ministarstva pravde i djelovati na području najmanje tri kantona, a raspodjela zavisi od broja kantona u kojima radi, broja registrovanih članova i izvještaja o prethodnoj godini.

Ipak, telefon lokalnog udruženja je često najbrži izvor tačne informacije o tome šta u tom mjestu stvarno radi. Njihovi članovi koriste ono što postoji i znaju šta je ugašeno. Isto važi za mjesnu zajednicu, jer se klubovi i grupe za starije najčešće smjeste baš u njene prostorije.

Crveni križ, volonteri i podrška u zajednici

Najveća mreža podrške starijima nije ni u jednoj ustanovi nego u Crvenom križu. Njegov program kućne njege u Federaciji BiH radi u 78 općinskih i jednoj gradskoj organizaciji, a mreža tog programa u BiH brine za 10.000 ljudi starijih od 65 godina koji žive sami, nemaju rodbinu u mjestu, nepokretni su ili slabije pokretni i žive od socijalne pomoći ili minimalne penzije. Do petine korisnika mogu biti i mlađi, ako ispunjavaju ostale kriterije.

Obim je veći nego što porodice pretpostavljaju. Volonteri godišnje u prosjeku obave oko 200.000 posjeta i najmanje toliko usluga za 4.400 stalnih i oko 600 povremenih korisnika.

Ono što se pri tome radi ide daleko preko razgovora uz kafu: njega, prevoz do zdravstvenih ustanova, održavanje lične higijene i higijene stana, kupovina namirnica, pomoć u pripremi hrane, dostava humanitarne pomoći i ogrjeva, plaćanje računa, posredovanje pri ostvarivanju prava iz penzijskog osiguranja, sitne popravke na strujnim i vodovodnim instalacijama, pa i krečenje stana.

Uz to, Društvo Crvenog krsta i križa BiH sa Švicarskim Crvenim krstom vodi projekat koji ima dvije komponente. Prva je njega i pomoć u kući, koju pružaju medicinske sestre i njegovatelji korisnicima prijavljenim Crvenom križu; oni koji mogu pokrivaju dio troška, a za one koji ne mogu postoje razvijeni kriteriji. Druga je aktivno zdravo starenje, u okviru koje se u mjesnim zajednicama osnivaju grupe starijih ljudi uz vršnjačke mentore, a te grupe same mapiraju potrebe u svom kraju i onda pružaju volonterske usluge komšijama kojima je najteže.

Projekat se širi javnim pozivom lokalnim organizacijama Crvenog križa, ali samo tamo gdje općina pristane sufinansirati i osigurati prostor. Udio općine raste svake godine, od najmanje 20 posto u prvoj do najmanje 80 posto u četvrtoj, dok se udio stranog donatora gasi. To znači jednu vrlo praktičnu stvar za porodicu: hoće li ova usluga postojati u vašem mjestu za tri godine odlučuje vaše općinsko vijeće, a ne Ženeva.

Pored svega toga postoji i podrška koju niko ne evidentira: komšinica koja svrati svaki dan, imam ili svećenik u redovnoj posjeti, rodbina u istoj ulici. Ona je nepredvidiva i ne planira se, ali gdje postoji, često nosi više od svih programa zajedno. Vrijedi je barem imenovati naglas i dogovoriti ko koga zove ako .

Privremeni i povremeni smještaj

Porodice traže kratak boravak u ustanovi iz tri razloga: da bi neko dobio predah, da bi se osoba oporavila poslije bolnice, ili da bi se isprobalo kako će podnijeti život u domu prije nego se odluči zauvijek.

Zakon takav oblik poznaje. U Republici Srpskoj dom za starija lica smije formirati prihvatilište za starije koji su u stanju akutne socijalne potrebe i traže privremeno zbrinjavanje, i banjalučki gerontološki centar ima prihvatnu stanicu od 10 mjesta. Gerontološki centar Sarajevo ima prihvatilište za odrasla lica u stanju socijalne potrebe s 25 mjesta, a prijem tamo ide preko kantonalnog ministarstva unutrašnjih poslova i centra za socijalni rad. Nijedno od toga nije predah za porodicu. To su mjesta za ljude koji su ostali bez ičega, i tako se i popunjavaju.

Federalni zakon o ustanovama socijalne zaštite među oblicima usluge izričito nabraja povremeni smještaj, uz dugotrajni smještaj, cjelodnevni ili poludnevni boravak i organizovano stanovanje u zajednici. Zvuči kao rješenje, ali taj zakon uređuje pet federalnih ustanova, a nijedna od njih nije dom za starije. Za stariju osobu, dakle, ta odredba ne otvara vrata nigdje.

Ostaje pitanje po ustanovi. Privatne ustanove kratak boravak češće nude i češće ga oglašavaju, javne ga uglavnom ne objavljuju, a jedna zenička javna ustanova ide najdalje time što vanjskim korisnicima objavljuje cijenu noćenja. Kad se cijena računa po danu, obično prati mjesečnu cijenu smještaja srazmjerno broju dana, ali to nije pravilo i traži se pisano.

Stanovanje uz podršku i zaštićeno stanovanje

Model je jednostavan i u nekim zemljama uobičajen: čovjek živi u malom stanu ili stambenoj jedinici, sam ili s još nekim, uz unaprijed dogovoren obim podrške koji može ići od nekoliko sati sedmično do stalne prisutnosti. Nije dom i nije potpuna samostalnost.

U BiH ta dva pojma postoje u zakonu Republike Srpske, ali ne kao pravo koje se može zatražiti. Stanovanje uz podršku i zaštićeno stanovanje navedeni su među proširenim pravima i uslugama koje jedinica lokalne samouprave može utvrditi svojom odlukom, u skladu s potrebama stanovništva. Na istoj listi je i usluga SOS telefona. Zasebno, zakon predviđa centar za specijalističke socijalne usluge koji, između ostalog, može pružati zaštićeno stanovanje i stanovanje uz podršku. Sve to znači isto: usluge nema dok je opština ne uvede i ne osnuje.

U Federaciji BiH pojam organizovanog stanovanja u zajednici pojavljuje se u zakonu koji uređuje pet federalnih ustanova, dakle na mjestu koje starijim osobama ne pomaže. Objavljena ponuda stanovanja uz podršku namijenjena starijim osobama nije nađena ni u jednom entitetu.

Za sada je to, dakle, model, a ne usluga koju možete naći u svom gradu. Ako vam je neko ipak ponudi, tražite da vidite ko je pružalac, po kojem propisu radi i šta tačno ulazi u podršku, jer se pod tim imenom zna prodati obično iznajmljivanje sobe.

Alarm, senzori i telefon: šta od toga kod nas radi

Ovdje treba razlikovati dvije stvari koje se prodaju pod istim imenom. Uređaj je narukvica, privjesak ili sat s dugmetom i senzorom pada. Usluga je dežurni centar koji 24 sata prima taj poziv, javi se, procijeni situaciju i pošalje nekoga. U nekim zemljama je to standardna komunalna usluga za starije.

Uređaji se u našoj regiji kupuju bez problema. Usluga s dežurnim centrom u BiH nije potvrđena kao dostupna. Praktično, to znači da alarm zove broj koji ste u njega upisali, a to je gotovo uvijek neko iz porodice. Uređaj ne rješava problem, nego ga prosljeđuje, i sve zavisi od toga ko je s druge strane.

Zato se prije kupovine dogovara ono što uređaj ne može: ko je prvi broj i koliko mu treba da stigne, ko je drugi i treći ako se prvi ne javi, ko ima ključ od stana i šta se radi kad se osoba ne javlja a alarm nije poslan. Uz to idu i sitnice koje sve obore: hoće li osoba uređaj uopšte nositi po kući i pod tušem, ko ga puni i kada, ima li kartica signal u toj zgradi i šta se dešava kad nestane struje.

Jednostavne stvari se pokažu izdržljivijim od pametnih. Telefon s velikim tipkama i memorijskim tasterima na koje su unaprijed upisani brojevi djece i hitne službe, fiksna linija kao rezerva, spisak brojeva krupno odštampan i zalijepljen pored aparata, i dogovoreni poziv svaki dan u isto vrijeme. Taj zadnji dogovor je najbliže onome što dežurni centar radi, a ne košta ništa. Detektor dima i sigurnosni ventil na šporetu spadaju u uređivanje stana i tamo su detaljnije obrađeni.

U Republici Srpskoj opština među proširenim uslugama može uvesti i uslugu SOS telefona. Gdje je uvedena, u centru za socijalni rad se pita za koga je i šta pokriva, jer to nije isto što i alarm koji šalje pomoć na pad.

Realan pogled na to koliko toga ima

Sve nabrojano je koncentrisano u nekoliko sredina. Sarajevo, Tuzla i Zenica imaju potvrđene dnevne programe, Kanton Sarajevo ima mrežu općinskih centara, a Crveni križ pokriva najviše općina od svih. U manjim mjestima ostaje uglavnom Crveni križ, komšiluk i ono što porodica plati sama.

To ne znači da porodica u manjem mjestu nema opcija. Znači da se mreža ne nalazi gotova nego se sklapa ručno, od nekoliko komada: neko od svojih dva dana u sedmici, komšinica koja svrati, volonter Crvenog križa, plaćena osoba za najteže dane i dogovoreni dnevni telefonski poziv. Nije to isto što i dnevni centar, ali drži.

Druga stvar koju je bolje znati unaprijed: veliki dio ovih usluga živi od projekata. Centri se otvaraju kad se dobiju sredstva i gase kad se ne nastave, a općine preuzimaju trošak različitim tempom. Zato uz svako pitanje o učlanjenju ide i pitanje dokle je program finansiran i ko ga plaća kad projekat istekne.

I treća: gotovo sve ovo se lakše dobije dok je osoba još relativno funkcionalna. Dnevni boravci imaju kontraindikacije, klubovi imaju donju granicu funkcionalnosti, a liste čekanja se ne prave po hitnosti porodice. Raspitivanje ima smisla i onda kad još ništa ne treba.

Kako pitati da biste dobili konkretan odgovor

Na pitanje ima li pomoći za starije obično se dobije kratko ne, i to bez zle namjere. Šalter ne zna šta vam treba, a vi ne znate kako se to zove. Zato se pita uslugom po imenu, a ono što se dobije zapisuje se odmah, jer se poslije miješa.

• Centar za socijalni rad: u Republici Srpskoj tražite dnevno zbrinjavanje tim imenom, jer je to pravo koje se priznaje rješenjem. U Federaciji pitajte koje ustanove u kantonu imaju registrovan dnevni boravak i ko još u općini pruža usluge starijima.
• Ustanova za starije u vašem gradu: pitajte za dnevni boravak, ishranu za vanjske korisnike, noćenje i povremeni smještaj, i tražite cjenovnik u pisanoj formi umjesto usmene procjene.
• Općina i mjesna zajednica: pitajte postoji li klub ili centar za starije, ko ga vodi, kolika je članarina i ima li slobodnih mjesta.
• Lokalna organizacija Crvenog križa: pitajte za program kućne njege, volonterske posjete i grupu aktivnog starenja u vašoj mjesnoj zajednici.
• Udruženje penzionera: najbrže saznanje šta u tom mjestu stvarno radi, jer to njihovi članovi koriste svake sedmice.

Kad negdje čujete da nešto ne postoji, pitajte drugu adresu i pitajte drugim riječima. Program zna postojati a da nije oglašen, ili zna raditi pod imenom koje vam niko nije spomenuo. I obrnuto: kad vam neko kaže da ima dnevni boravak, provjerite je li riječ o programu ili o sobi.

Ako se poslije svih poziva ispostavi da u vašoj općini nema ničega, ta informacija nije uzalud potrošena. Ona znači da se planira drugačije: pomoć u kući postaje osnova, a ne dopuna, i računa se s tim da će porodica nositi više.

Korisni izvori