Padovi, kupatilo, lijekovi i šporet - kako učiniti dom sigurnijim za stariju osobu

Pad rijetko ima jedan uzrok

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da u svijetu godišnje bude oko 37,3 miliona padova koji traže ljekarsku pomoć i da su padovi drugi vodeći uzrok smrti od nenamjernih povreda, odmah iza saobraćaja. U svim regijama svijeta najviše stope smrtnosti su kod osoba starijih od 60 godina. CDC u informaciji o stopalima i obući padove navodi kao vodeći uzrok povreda kod osoba od 65 godina naviše.

U podacima za Sjedinjene Države, 20 do 30 posto starijih osoba koje padnu zadobije umjerenu do tešku povredu. WHO tu doslovno nabraja modrice, prelome kuka i povrede glave.

Porodicu, međutim, najviše pogodi ono poslije. WHO navodi da su osobe koje nakon pada ostanu s invaliditetom, a posebno starije, u velikom riziku od dugotrajne njege i smještaja u ustanovu. Jedno klizanje na mokrom podu tako zna preskočiti nekoliko koraka u odluci koju je porodica planirala godinama.

Pad gotovo nikad nema jedan uzrok. WHO među faktorima rizika kod starijih osoba navodi nuspojave lijekova, fizičku neaktivnost i gubitak ravnoteže, slabiju pokretljivost, slabiji vid i kogniciju, te prostor koji nije prilagođen, naročito kod onih s lošom ravnotežom i ograničenim vidom. NHS toj listi dodaje slabljenje mišića s godinama, stanja koja utiču na kretanje, nizak krvni pritisak, probleme sa sluhom i demenciju.

Od svega toga, stan je jedino što porodica može promijeniti do večeras. Ostalo ide preko ljekara. A prije prvog pada obično već postoje znakovi koje porodica vidi, ali ne poveže: pridržavanje za namještaj pri kretanju kroz stan, žurba do toaleta i oprez pri koraku na ivičnjak sve su tri stavke iz CDC-ovog upitnika za procjenu rizika od pada.

Kupatilo: rukohvat, podloga i visina

Kupatilo je jedina prostorija u kojoj se sve poklopi odjednom: voda na glatkoj podlozi, malo mjesta za korak u stranu, pokret preko ivice kade i tijelo bez odjeće koja bi ublažila udarac. Zato lista prepravki i počinje tu.

CDC u kućnoj listi za prevenciju padova postavlja samo jedno pitanje: treba li osobi oslonac pri ulasku i izlasku iz kade i pri ustajanju sa WC šolje. Ako treba, rukohvat ide pored kade, unutar kade i pored WC šolje. To su tri različita mjesta i jedan rukohvat ne pokriva sva tri. Držač za peškir i vrata tuš-kabine nisu rukohvat.

Za dno kade ili tuša ista lista daje dvije opcije: gumenu protivkliznu podlogu ili samoljepljive trake. Obje rade isti posao, pa se bira ono što se lakše održava.

Stolica za tuširanje ne čeka trenutak kad osoba više ne može stajati. CDC je u uputstvu o padu pritiska pri ustajanju navodi kao naviku: sjediti pri pranju, tuširanju, oblačenju i radu u kuhinji. Ko sjedi, ne mora održavati ravnotežu dok ima sapun na rukama.

Nisko WC sjedište traži snagu nogu, a upravo je ona najčešće razlog za brigu. NHS među pomagalima za kupatilo navodi povišeno WC sjedište, rukohvat koji pomaže pri izlasku iz kade i slavine s ručicama koje se lakše okreću. U CDC-ovoj listi isti problem rješava rukohvat pored šolje.

Ulazak u kadu je jedini pokret u kupatilu u kojem osoba mora podići nogu iznad ivice i na trenutak stajati samo na jednoj. Kad to postane teško, ne mora se odmah rušiti kupatilo: prvi korak su rukohvat unutar kade i stolica. Tuš na mjestu kade i tuš-kabina bez visokog praga su veći zahvat i NHS ih navodi među adaptacijama stana, zajedno s dizalicom za kadu.

Vrlo vruć tuš ili kupka su na CDC-ovom spisku stvari koje treba izbjegavati kod osoba kojima pritisak pada pri ustajanju, pa slavina s ograničivačem temperature rješava i to. I dvije sitnice koje ne koštaju ništa: vrata koja se otvaraju prema unutra ne mogu se otvoriti ako osoba padne iza njih, a zaključana vrata kupatila oduzimaju minute u kojima se svaka računa.

Tepisi, kablovi i put kroz stan

Za podove se ne pita da li je stan uredan. Kućna lista postavlja četiri konkretna pitanja: morate li obilaziti namještaj dok prolazite kroz sobu, ima li tepiha koji kližu, leže li po podu papiri, cipele i knjige, i prelazite li preko kablova.

Za male tepihe daje dvije opcije: ukloniti ih ili im s donje strane staviti dvostranu ljepljivu traku odnosno protivkliznu podlogu da ne klize. NHS ih izričito navodi među stvarima o koje se čovjek spotakne, zajedno s labavim kablovima. Tepih koji se pomjeri pod stopalom radi upravo suprotno od onoga zbog čega je tu.

Kablovi se ne prebacuju preko prolaza nego se smotaju i pričvrste uz zid. CDC dodaje i drugu polovinu rješenja: ako produžni kabl ide preko sobe zato što utičnica nije tu gdje treba, dodaje se utičnica.

Tri linije se u stanu prelaze najčešće: od kreveta do kupatila, od fotelje do kuhinje i od ulaznih vrata do stola. One se oslobađaju prve. Namještaj koji se mora obilaziti se pomjeri, a ne zaobilazi.

Prag između soba je nizak, ali je to jedina tačka na tom putu gdje se noga mora podići više nego u ostatku koraka. Ako se osoba tu redovno zapinje, prag se izravna prelaznom letvicom. A ako se kroz stan kreće držeći se za namještaj, to nije snalažljivost nego znak: u CDC-ovom upitniku pridržavanje za namještaj upisano je kao znak slabe ravnoteže i razlog za razgovor s ljekarom.

Svjetlo: gdje ga fali i koliko

S godinama je za isti prizor potrebno više svjetla. CDC to kaže bez uvijanja: kako čovjek stari, treba mu jače svjetlo da bi dobro vidio, pa se u stanu dodaju sijalice ili se mijenjaju jačima. Uz to ide i druga polovina savjeta koju porodice preskoče: lagane zavjese ili rolete koje smanjuju blještanje. Odsjaj s prozora i sa svijetlih pločica smeta jednako kao mrak.

Noćni put do toaleta CDC izdvaja posebno. Pita je li put od kreveta do kupatila mračan, a rješenje je noćna lampica, uz napomenu da se dio njih pali sam kad padne mrak. Takva lampica sa senzorom pokreta u hodniku i kupatilu košta orijentaciono 15-30 KM. Na istoj listi stoji i pitanje je li svjetlo uz krevet teško dohvatiti: prekidač koji se u mraku traži rukom po zidu ne rješava ništa.

Svjetlo ipak ne rješava ono što je na samom oku. CDC traži pregled kod očnog ljekara najmanje jednom godišnje i zamjenu naočala kad zatreba, a za bifokalne i progresivne naočale dodaje konkretan savjet: one znaju prikazati stvari bližim ili daljim nego što jesu, pa za hodanje vani može biti sigurniji par samo za daljinu. NHS uz vid preporučuje i provjeru sluha, jer problemi s uhom utiču na ravnotežu.

Stepenice u stanu i zajedničko stepenište

Dio liste koji se tiče stepenica izričito vrijedi i unutra i vani. U našim zgradama to znači i zajedničko stepenište i ulazne stepenice, ne samo one u stanu.

Prvo je rukohvat. Traži se s obje strane i onoliko dug koliko su duge stepenice, ne samo na srednjem dijelu. Labav ili polomljen rukohvat se popravlja ili mijenja, a ne zaobilazi.

Drugo je svjetlo. Prekidač mora postojati i na vrhu i na dnu stepeništa, da se ne penje i ne silazi u mraku do onog drugog. CDC spominje i prekidače koji svijetle. Pregorjela sijalica na stepeništu nije stvar koja čeka vikend.

Treće je sam stepenik. Klimav ili neravan stepenik se popravlja. Tepih na stepenicama mora biti čvrsto pričvršćen za svaki stepenik pojedinačno, ili se skida pa se stavljaju protivklizne gumene trake. Četvrto je ono što na stepenicama stoji: papiri, cipele i kutije se ne ostavljaju ni privremeno.

U zgradi dio ovoga nije stvar jednog stana. Rasvjeta u ulazu, rukohvat na zajedničkom stepeništu i klimavi stepenici spadaju u zajedničke dijelove, pa se traže preko predstavnika stanara i upravitelja umjesto da se rješavaju o svom trošku i bez saglasnosti.

Kad penjanje postane najteži dio dana, premještanje sobe u prizemlje mijenja više od bilo koje prepravke na stepenicama.

Krevet i prvih pola minute nakon ustajanja

Dio padova se ne desi u hodu nego u trenutku ustajanja. Pri prelasku iz ležećeg u sjedeći i iz sjedećeg u stojeći stav pritisak zna pasti toliko da se javi vrtoglavica, zamućen ili sužen vid, osjećaj nesvjestice ili slabost. CDC to stanje opisuje kao jedan od razloga zbog kojih osoba padne.

Uputstvo je vrlo konkretno. Iz kreveta se ustaje u tri koraka: prvo se sjedne, pa se sjedi na ivici kreveta, pa se tek onda stane. Isto vrijedi i za ustajanje iz fotelje. Prije ustajanja pomaže lagano micanje stopala gore-dolje i stiskanje i opuštanje šaka, a poslije ustajanja koračanje u mjestu. Pri ustajanju treba imati za šta se uhvatiti, a ako se javi vrtoglavica, ne hoda se.

Simptomi su, po istom uputstvu, najčešći ujutro, poslije obilnog obroka ili alkohola, pri naprezanju na toaletu i kad je osoba bolesna. CDC uz to navodi 6 do 8 čaša vode ili nekaloričnih napitaka dnevno, osim kad je ljekar ograničio unos tečnosti. NHS povezuje isto: ko ne jede i ne pije dovoljno, lakše mu se zavrti u glavi.

Prenizak krevet traži snagu za ustajanje, previsok znači da stopala vise. NHS među pomagalima navodi podmetače kojima se krevet podiže i rukohvat koji se pričvršćuje za krevet kao pomoć pri ustajanju. Bočna ograda za krevet je nešto sasvim drugo od tog rukohvata i o njoj se ne odlučuje samo zato što je osoba noću nemirna: to je pitanje za porodičnog ljekara ili patronažnu sestru.

Na noćni ormarić idu lampa, telefon i čaša vode. Svako od to troje uklanja po jedan razlog da se noću ustaje. U CDC-ovom upitniku stoji i stavka koju je lako previdjeti: česta žurba do toaleta, posebno noću, povećava šansu za pad. Ako se to dešava, tema je za ljekara, a ne samo za bolju rasvjetu.

Kuhinja: police, stolica i šporet

Kuhinjski dio CDC-ove liste ima dva pitanja. Stoje li stvari koje se koriste svaki dan na visokim policama, i ako stoje, spuštaju se otprilike do visine struka. I je li stolica za penjanje stabilna: ako se već mora koristiti, treba imati držač za ruku, a obična stolica se nikad ne koristi kao ljestve.

Rad u kuhinji je i na spisku poslova koje kod pada pritiska treba obavljati sjedeći. NHS dodaje pravilo koje vrijedi šire: poslovi koji su postali teški, poput dizanja i posezanja u visinu, ne rade se sami nego se traži pomoć.

Zaboravljen upaljen šporet je poseban problem, jer se ne rješava jednim potezom. Rješenja idu redom, od najlakšeg do onog koje mijenja svakodnevicu.

• Podsjetnik na vidljivom mjestu i navika da se šporet gasi pri izlasku iz kuhinje. Najjeftinije i najkrhkije, jer zavisi od pamćenja.
• Vanjski tajmer koji zvoni nakon podešenog vremena, orijentaciono 10-20 KM. Radi i kad se osoba udalji iz kuhinje.
• Ploča ili šporet s automatskim gašenjem. Skuplji su, ali gase bez ičije intervencije.
• Zamjena plinskog šporeta električnim ili indukcijskim. Uklanja curenje plina i jedan od izvora ugljen-monoksida koje NHS nabraja.
• Isključivanje šporeta uz organizovanu dostavu gotovih obroka. Krajnja mjera, mijenja dan iz temelja i ne uvodi se bez razgovora s osobom.

Kod plinskog šporeta NHS ima i jedno vrlo konkretno pravilo koje se lako prekrši: ne koriste se prevelike posude koje pokrivaju više od jednog plamenika. Kad se šporet zaboravi drugi i treći put, problem više nije kuhinja nego promjena koju treba pokazati ljekaru.

Grijanje, dimnjak i ugljen-monoksid

Ugljen-monoksid nema boju ni miris, pa se ne primijeti dok ne počnu simptomi. NHS ga vezuje uz plinske bojlere, plinske šporete, peći na drva, ugalj, plin ili petrolej i otvorena ložišta, dakle uz većinu onoga čime se kod nas grije. Zavod za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo kao izvore navodi nepotpuno sagorijevanje goriva i upotrebu drvenog uglja i prirodnog gasa u domaćinstvu.

Simptomi su glavobolja, vrtoglavica, mučnina i povraćanje, slabost, umor i zbunjenost, bol u prsima i mišićima, otežano disanje i gubitak vida. Kod starije osobe se svaki od njih lako pripiše godinama, umoru ili pritisku.

Jedan detalj razdvaja trovanje od svega ostalog. NHS piše da simptomi dolaze i prolaze, da se pogoršavaju dok je osoba u prostoriji s uređajem i da popuštaju kad izađe napolje. Ako se glavobolja i mučnina javljaju samo kod kuće i samo u sezoni grijanja, to je razlog da se provjeri uređaj, ne da se uzme tableta. Naglu zbunjenost pri tome nikad ne treba upisati u godine: ona ima svoj spisak uzroka koji se provjeravaju hitno.

Prevencija se svodi na jedan uređaj, dva termina kod majstora i tri navike.

• Detektor ugljen-monoksida s glasnim alarmom, po jedan u svakoj prostoriji u kojoj stoji uređaj na plin, ulje, ugalj ili drva.
• Godišnji pregled dimnjaka kod ovlaštenog dimnjačara i redovan servis plinskih uređaja kod ovlaštenog servisera.
• Redovno prozračivanje prostorija, uz čiste dimnjake i dimovodne kanale.
• Ugalj se ne pali u zatvorenom prostoru, a roštilj i plinski rešo se ne koriste unutra ni u šatoru.
• Motor auta ili kosilice ne ostavlja se da radi u garaži ni u drugom zatvorenom prostoru.

Lijekovi: šta porodica smije, a šta ne

Lijekovi su na svakoj listi uzroka pada. WHO ih navodi među faktorima rizika kod starijih osoba, NHS među uzrocima padova, a CDC preporučuje pregled cjelokupne terapije kod svih pacijenata od 65 godina naviše.

Ono što porodica može primijetiti je uzak, ali koristan skup: osjeća li se osoba ošamućeno ili pospanije nego inače poslije nekog lijeka, javlja li se zamućen vid ili zbunjenost, pada li joj pritisak pri ustajanju. To su, po CDC-u, upravo nuspojave koje vode padu.

Ono što porodica ne radi jednako je važno. Nijedan lijek se ne izbacuje, ne prepolovljava i ne zamjenjuje bez ljekara. CDC-ovo uputstvo za porodice ide u drugom smjeru: napravite ažuriran popis svih lijekova i pokažite ga ljekaru ili farmaceutu, uključujući i one bez recepta i dodatke prehrani, i s njima razgovarajte o nuspojavama poput vrtoglavice i pospanosti. NHS upućuje na porodičnog ljekara ili farmaceuta čim se posumnja da lijek utiče na ravnotežu.

Popis se najlakše napravi tako da se sve kutije iz stana iznesu na sto, uključujući one iz noćnog ormarića, torbe i kuhinjske ladice. Uz naziv se upiše doza, vrijeme uzimanja i ko je lijek propisao.

Taj papir ima još jednu upotrebu. Federalni vodič za pacijente među stvarima koje se nose u hitnu službu navodi zdravstvenu knjižicu, popis lijekova ili same lijekove i ranije nalaze. Kad se tamo ide poslije pada, popis skraćuje pola razgovora.

Za svakodnevnu upotrebu pomaže sedmični organizator s pregradama za jutro, podne i veče, orijentaciono 10-30 KM, koji jednom sedmično puni uvijek ista osoba. Uz njega ide lista na vidljivom mjestu, velikim slovima, na vratima frižidera ili pored kreveta, i alarm na telefonu ako ga osoba koristi.

Gdje lijekovi stoje je zasebno pitanje. Kad postoji rizik od dvostruke doze ili zamjene kutija, drže se na jednom mjestu i puni ih jedna osoba. To dira samostalnost, pa se dogovara s osobom umjesto da se uvede preko noći.

Obuća, papuče i odjeća

Papuče bez pete su domaći standard i istovremeno tačno ono što CDC navodi kao nesigurnu obuću. Na spisku nesigurnog su obuća bez zadnjeg dijela i ona s tankom trakom otraga, mek ili razvučen gornji dio u kojem stopalo klizi, obuća bez pertli iz koje stopalo ispada, iznošen ili gladak đon koji posebno klizi po mokrom, i peta viša od jednog inča, oko dva i po centimetra, naročito ako je uska.

Sigurna obuća po istom uputstvu ima pertle ili kaiš koji drži stopalo, čvrst zadnji dio oko pete, širu i zakošenu petu koja daje veći kontakt s podlogom, tanak i čvrst đon kroz koji se osjeti tlo, i grubu potplatu.

Isto uputstvo traži da se obuća koja dobro pristaje nosi i unutra i vani, i izričito savjetuje da se ne hoda samo u čarapama. NHS to kaže svojim riječima: obuća ili papuče moraju dobro pristajati, ne smiju spadati i moraju imati đon koji ne kliže. Kod nabavke pomažu tri sitnice iz istog uputstva: stopalo se izmjeri, obuća se proba kasnije u toku dana, a kod čukljeva i deformiteta prstiju bira se model sa širim prednjim dijelom.

Stopala su i zasebna stavka. CDC traži da ljekar pregleda stopala jednom godišnje i navodi šta povećava rizik od pada: bol u stopalu, slabija pokretljivost skočnog zgloba, slabiji list, gubitak osjeta zbog oštećenja živaca i čukalj. Gubitak osjeta u stopalima stoji i u upitniku za procjenu rizika.

Odjeća je kraća priča. Kućni ogrtač i spavaćica koji se vuku po podu su ista vrsta prepreke kao tepih, samo se nose sa sobom. Široki rukavi iznad plamenika su razlog zbog kojeg se u ogrtaču ne kuha.

Štap, hodalica i alarm

Štap i hodalica ne rješavaju problem ravnoteže nego ga nadoknađuju. U CDC-ovom upitniku za procjenu rizika, korištenje štapa ili hodalice, kao i savjet da se počne koristiti, upisuje se kao znak povećanog rizika, ne kao znak da je stvar riješena.

NHS razliku opisuje praktično. Štap daje dodatni oslonac i pomaže ravnoteži, a hodalica daje više oslonca od štapa. Hodalica bez točkova je bolja unutra, ali traži snagu da se podigne pri svakom koraku, dok je ona s točkovima praktičnija vani. Za oboje vrijedi isto: visina se ne pogađa napamet nego se traži savjet pri nabavci, a postoje i modeli za lijevu odnosno desnu ruku i oni koji stoje sami.

Kod nas dio ovih pomagala ide preko obaveznog zdravstvenog osiguranja. Kantonalni zavodi imaju svoje uredbe i jedinstvenu listu ortopedskih i drugih pomagala. Na listi Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona su štap, podlakatne i podpazušne štake i hodalica sa i bez točkića, a lista uz svako pomagalo utvrđuje indikacije, rok korištenja i koliki dio cijene snosi Zavod. Sadržaj liste se razlikuje po kantonima i entitetima, pa se provjerava kod svog zavoda, a nalaz piše ljekar.

Alarm za pad se najčešće pogrešno razumije. On ne sprječava pad. Skraćuje vrijeme koje osoba provede na podu, a NHS upravo uz dugo ležanje veže rane od pritiska i potrebu da se položaj mijenja svakih pola sata.

Vrsta ima nekoliko. NHS nabraja jednostavan alarm koji samo glasno zvoni, alarm koji šalje poruku na telefon člana porodice, alarm povezan s dežurnim centrom koji radi 24 sata, detektor pada koji može biti ugrađen u lični alarm ili biti zaseban uređaj, i alarm s GPS praćenjem. Uz njih idu i senzori koji javljaju kretanje, otvaranje vrata, temperaturu prostorije, poplavu, dim ili plin i uređaj koji je ostao upaljen.

NHS spominje i kutiju s ključem na vanjskom zidu, koja se otvara šifrom, da porodica ili hitna služba mogu ući kad osoba ne može doći do vrata. Kod nas isti posao radi rezervni ključ kod komšije ili u obližnjem stanu, dogovoren unaprijed i kod osobe koja zna i gdje stoji popis lijekova. Najjeftinija verzija cijele ove opreme je mobilni telefon koji je uvijek uz osobu, a NHS ga navodi ravnopravno s ličnim alarmom. Koje se od gotovih usluga i uređaja stvarno mogu dobiti u BiH spada u opcije između pune samostalnosti i doma.

Poslije pada

Prvo pitanje poslije pada nije kako ustati nego treba li uopšte ustajati. NHS savjetuje da se prvo ostane miran i da se odvoji minut ili dva za provjeru boli i povreda, pa da se tek onda procijeni je li ustajanje moguće.

Ako jeste, NHS daje redoslijed koji vrijedi naučiti unaprijed, dok nikom nije hitno.

1. Ne žuriti. Naglo ustajanje je čest drugi pad.
2. Okrenuti se na bok, pa se rukama podići na ruke i koljena.
3. Naći nešto stabilno za držanje: težak komad namještaja, kadu ili lavabo. Ako je daleko, dopuzati do toga.
4. Jedno stopalo staviti ravno na pod.
5. Polako se podići, držeći se za taj oslonac.
6. Sjesti i odmoriti prije nego se krene dalje.

Ako ustajanje ne ide, po istom uputstvu se dohvata telefon ili alarm, a kad ni to nije nadohvat, zove se u pomoć ili lupa po zidu ili podu. Do dolaska pomoći osoba se utopljava bilo čime dohvatljivim, peškirom, kaputom, ćebetom ili prostirkom, i drži tijelo u pokretu prevrtanjem s boka na bok i micanjem ruku i nogu. Položaj se mijenja otprilike svakih pola sata, zbog rana od ležanja.

Kad se zove, traže se uvijek isti podaci: šta se dogodilo, tačna adresa, broj s kojeg se zove, kome i koliko osoba treba pomoć, je li osoba pri svijesti i diše li, ime i godine osobe i ime pozivaoca. Dok se čeka, po istom vodiču: ne jesti i ne piti, osvijetliti kućna vrata i broj i pripremiti zdravstvenu knjižicu i medicinsku dokumentaciju.

Broj hitne medicinske pomoći u velikom dijelu Federacije je 124, ali dio domova zdravlja ima svoj lokalni broj. Tačan broj za svoju općinu porodica nađe u spisku na kraju federalnog vodiča za pacijente i napiše ga velikim slovima pored telefona. Vodič izričito preporučuje da se starije osobe nauče kako pozvati hitnu i koje podatke pri tome dati.

Odakle početi i šta to košta

Ako se sve gore nabrojano radi odjednom, ne uradi se ništa. Redoslijed koji funkcioniše ide po tome šta traži alat, a šta ne.

Danas i bez ijedne marke: skloniti male tepihe ili im staviti dvostranu traku, smotati kablove uz zid, osloboditi put od kreveta do kupatila i od fotelje do kuhinje, skinuti sve sa stepenica, spustiti stvari koje se koriste svaki dan na visinu struka, zamijeniti pregorjele sijalice i staviti jače, otključati kupatilo i skloniti kućni ogrtač koji se vuče po podu.

Ostalo se ili kupuje ili traži bušilicu, i to je u tabeli ispod, zajedno s podatkom ko taj posao može uraditi. Uz to idu dva zahvata na stepeništu koja se ne kupuju u radnji: rukohvat s obje strane i prekidač na vrhu i na dnu. Preko ljekara ide ono što se ne kupuje nikako: pregled cijele terapije, pregled očiju i stopala i nalaz za štap ili hodalicu.

Cijene u tabeli su orijentacione. Službenog cjenovnika za ovu vrstu opreme nema, prodaje se u sanitetskim i građevinskim radnjama i razlikuje se od radnje do radnje, pa se tačan iznos vidi tek na polici ili u predračunu.

Korisni izvori