Kako pripremiti dijete za polazak u prvi razred bez nepotrebnog pritiska

Kako izgleda ljeto prije prvog razreda

Ljeto ne treba spašavati. Dijete koje se kupa, penje, dosađuje i igra napolju s drugom djecom radi tačno ono što mu za septembar treba. Mijenja se tek zadnji dio raspusta, i to uglavnom u dvije stvari: u satu kad se liježe i ustaje i u tome koliko dijete oko sebe radi samo.

Oko toga koliko ranije početi izvori se blago razilaze. Američka akademija za pedijatriju savjetuje pomjeranje na ranije lijeganje sedmicu do dvije prije početka nastave. UNICEF preporučuje da se novo vrijeme lijeganja i ustajanja vježba nekoliko sedmica ranije, kako se ni dijete ni roditelj ne bi ujutro morali žuriti. Razlika je praktična, ne suštinska: što je ljetni ritam dalje od školskog, to se počinje ranije.

Samostalnost koja stvarno pomaže u učionici

U razredu punom djece niko ne stigne svakom vezati pertle. Samostalnost se ne traži zato što je dijete veliko, nego zato što mu skraćuje čekanje. Ne traži se ni savršenstvo: dovoljno je da dijete može pokušati samo i da zna reći kad ne ide.

• oblačenje i svlačenje jakne, kopčanje dugmadi i patentnog zatvarača, vješanje jakne na čiviluk;
• nove cipele nošene nekoliko dana prije početka nastave, uz vježbanje vezica ili kopči, da prvi dan ne bude i prvi susret s njima;
• kutija za užinu i flašica s poklopcem koji dijete samo otvara, isprobane kod kuće ili na pikniku;
• ime napisano na svemu, da dijete svoje stvari prepozna i kad se pomiješaju;
• vraćanje stvari u torbu i na svoje mjesto poslije upotrebe;
• traženje pomoći kad nešto ne ide, umjesto čekanja da neko primijeti.

UNICEF savjetuje da se to vježba kao igra, ne kao provjera. Kopčanje dugmadi, navlačenje torbe i vješanje jakne mogu biti trka na vrijeme, a obuvanje takmičenje u kojem roditelj gubi. Djetetu koje se u toj dobi ponosi onim što uradi to prolazi mnogo bolje od podsjećanja da je već veliko.

Ista mreža među pripremu za školu ubraja i kućne poslove. Postavljanje stola i slaganje opranog veša dijete uče saradnji i odgovornosti, a to su vještine koje se u razredu koriste svaki dan. Američka akademija za pedijatriju u istoj dobi preporučuje i da dijete slobodno prelazi između izmišljene igre i stvarnih poslova u kući, jer su mu oba oblika korisna.

Roditelj pritom ne nestaje iz pripreme. Pokažite jednom, pustite dijete da pokuša, pa smanjujte pomoć. Ono što dijete može savladati uz nekoliko pokušaja ne treba raditi umjesto njega samo zato što ujutro nedostaje pet minuta.

Toalet u školi je pitanje traženja, ne treninga

Većina prvačića odavno ide sama u toalet kod kuće. U školi je prepreka druga: toalet je na drugom mjestu, pauza je kratka, a dijete mora tražiti dozvolu da izađe iz učionice.

Raising Children Network savjetuje da se školska pravila objasne zajedno s razlogom, i baš toalet daje kao primjer: ako želiš u toalet, moraš pitati, jer inače učiteljica ne zna gdje si. Pravilo koje dijete razumije lakše poštuje od pravila koje je samo dobilo.

• pokazati djetetu gdje su toaleti i česma u novoj zgradi, jer se to prvog dana ne stigne tražiti;
• uvježbati rečenicu kojom se javlja učiteljici, da je ne mora smišljati pred cijelim razredom;
• odabrati odjeću koju dijete samo skida i vraća, bez kaiševa i tregera koje ne može otkopčati;
• proći pranje i sušenje ruku u nepoznatom prostoru, gdje česma i sušilica ne rade kao kod kuće.

Dio djece školski toalet izbjegava i izdržava do kuće. Ako to primijetite, nemojte to rješavati s djetetom nego pitajte šta ga u tom prostoru smeta, pa to prenesite učiteljici.

Noćna pelena u ovoj dobi nije razlog da se bilo šta odgađa. Raising Children Network noćno mokrenje navodi kao tipično sve do šeste ili sedme godine, češće kod dječaka, i dodaje da ga djeca gotovo uvijek prerastu. Ljekaru se javlja ako dijete redovno mokri u krevet sa sedam ili osam godina, ako ga to počne mučiti ili ako brinete kako će proći noćenje van kuće. Dnevno mokrenje ili prljanje gaćica sa pet ili šest godina je druga stvar i nalazi se na spisku razloga zbog kojih ista mreža savjetuje razgovor s ljekarom.

San i jutarnji ritam se pomjeraju postepeno

Ljeti većina djece liježe kasno i ustaje kad se probudi. U septembru se to mijenja u jednoj noći ako se ništa nije radilo ranije, pa prve sedmice prođu u umoru koji roditelji često pripišu školi.

Koliko sna je dovoljno ima konkretan odgovor. Raising Children Network navodi da djeci od pet do jedanaest godina treba devet do jedanaest sati sna po noći, i daje račun koji se radi unazad od jutra: ako dijete za školu ustaje u sedam i treba mu oko deset sati sna, u krevet ide prije devet uveče. Taj račun je korisniji od golog raspona, jer odmah pokaže koliko se ljetni ritam mora pomjeriti i koliko dana za to treba.

Rutina prije spavanja u ovoj dobi radi više od pravila. Američka akademija za pedijatriju savjetuje isto vrijeme lijeganja svake večeri i miran niz radnji koji mu prethodi, uvijek istim redom. Raising Children Network taj niz opisuje konkretno: prvo pidžama, zubi i toalet, pa mirno vrijeme u sobi uz knjigu ili tih razgovor, pa laku noć i gašenje svjetla. Ista mreža daje i dva pravila bez uvijanja: računar, tablet i televizor gase se sat prije spavanja, a vrijeme lijeganja i ustajanja ostaje isto i vikendom.

Dva detalja roditelji obično previde. Raising Children Network savjetuje dosta dnevnog svjetla, posebno ujutro, i izbjegavanje kofeina u kasno popodne i uveče, pri čemu izričito nabraja čaj, kafu, sportske napitke i čokoladu.

Razlog nije samo raspoloženje ujutro. Američka akademija za pedijatriju navodi da je nedovoljno sna povezano sa slabijim školskim uspjehom, s više izostanaka i s češćim kašnjenjem na nastavu. Raising Children Network to opisuje s druge strane: naspavano dijete se lakše koncentriše, bolje pamti i lakše upravlja emocijama i ponašanjem, a dovoljno sna jača i imunitet i smanjuje rizik od infekcija.

• odrediti vrijeme ustajanja koje je dovoljno rano da se niko ne juri;
• birati odjeću zajedno naveče, umjesto pregovora u sedam ujutro;
• doručkovati zajedno, jer time doručak postane dio jutra a ne dodatna obaveza.

Doručak nije formalnost. Američka akademija za pedijatriju navodi da djeca koja doručkuju bolje funkcionišu, imaju bolju koncentraciju i više energije, i da se glad vidi na času. Ako dijete ujutro ne može jesti, pitajte u školi kada je užina i šta dijete do tada dobija.

Izdržljivost pažnje se gradi kroz igru

Prvačić ne mora kod kuće sjediti sat vremena. Raising Children Network u dobi od pet do šest godina navodi da dijete već pažnju drži duže nego ranije, i savjetuje da se to vježba kroz male zadatke koji traže pažnju ili praćenje pravila i uputa. Kao primjer daje i običan razgovor o omiljenoj životinji ili sportu, u kojem dijete sluša, odgovara i postavlja pitanja.

Za mjeru je dobro uzeti UNICEF-ovu preporuku o čitanju: desetak do petnaest minuta dnevno s knjigom dovoljno je da se probudi interes. Toliko traje i miran zadatak koji ima smisla kod kuće.

1. Zadatak najavite jednom rečenicom i pokažite šta treba uraditi, umjesto da ga objašnjavate.
2. Dijete radi samo, bez ekrana u blizini i bez ispravljanja svake linije.
3. Komentarišite trud i pitajte šta je bilo teško, umjesto da ocjenjujete rezultat.
4. Materijal se na kraju vraća na mjesto, jer je i to dio zadatka.
5. Ako dijete odustane, zadatak se skraćuje, ne produžava, i sigurno se ne pretvara u svađu.

Sadržaj zadatka je manje bitan od toga da ima početak i kraj. Slagalica, crtanje, rezanje sigurnim makazama, sortiranje sitnih predmeta, prepričavanje priče uz pitanje šta pamti: Američka akademija za pedijatriju sve to navodi među korisnim aktivnostima za dob od četiri do šest godina, zajedno s pjevanjem, plesom, penjanjem i preskakanjem. U istom spisku stoji i da malo dosade koristi mašti.

Govor, pitanja i traženje pomoći

U školi dijete mora moći reći da mu nešto nije jasno, da ga boli stomak, da ne može otvoriti kutiju, da treba u toalet ili da je izgubilo stvar. To nije drskost nego sigurnost. Djeca navikla da odrasli sve pogode umjesto njih u razredu često ostanu tiha i čekaju da neko primijeti.

Raising Children Network u dobi od pet do šest godina opisuje dijete koje govori u punim i složenim rečenicama, vodi razgovor gotovo kao odrasla osoba i uči po pet do deset novih riječi dnevno. Do te dobi razumije i zna ponoviti mnogo više nego što stigne reći.

• da ne razumije šta treba uraditi;
• da treba u toalet;
• da je izgubilo olovku ili svesku;
• da se ne osjeća dobro;
• da traži da se uputa ponovi;
• da mu ne odgovara kad ga neko gura.

Vježba ne smije ličiti na ispit. U igri škole roditelj je učiteljica, dijete učenik, pa se uloge zamijene. Kad dijete kroz smijeh zatraži pomoć, veća je šansa da će to uraditi i u stvarnom razredu, pred svima.

Ako dijete nije bilo u grupi

Dijete koje nije išlo u vrtić može krenuti u školu sasvim dobro, ali mu školska grupa zna biti veći skok nego gradivo. Veliki broj djece, zajednički toalet, čekanje reda, nepoznata odrasla osoba i pravilo da se pažnja ne dobija odmah, sve to je novo odjednom. Priprema zato treba više raditi na grupnim situacijama nego na slovima.

Najkorisnije je da dijete prije prvog dana upozna bar jedno dijete iz svog razreda. Raising Children Network savjetuje da se druženja dogovore prije početka nastave upravo zato, a UNICEF isto preporučuje pred polazak u novu ustanovu. Američka akademija za pedijatriju u ovoj dobi savjetuje redovno vrijeme s vršnjacima, jer se dijeljenje i saradnja uče u igri, ne u razgovoru o njima.

• kraći boravak na igralištu s djecom sličnog uzrasta, u isto vrijeme nekoliko puta sedmično;
• pričaonica ili radionica u biblioteci, koju UNICEF navodi kao priliku da dijete uz knjigu bude i u društvu;
• sport ili radionica gdje postoji voditelj koji daje upute cijeloj grupi;
• kratko ostajanje kod poznate odrasle osobe bez roditelja;
• čekanje reda u prodavnici i u igri, jer je to vještina koja se u razredu koristi svaki dan.

Ono što roditelja u prvim sedmicama iznenadi obično je razvojno očekivano. Raising Children Network navodi da dijete u ovoj dobi razumije zašto pravila postoje, ali mu igre s pravilima znaju biti teške, pa zna optužiti druge za varanje. Isto tako, dijete zna dijeliti, ali mu omiljene stvari teško padaju. To je uzrast, ne karakter.

Ako dijete nije imalo mnogo grupnog iskustva, nemojte ga pred školu naglo uvoditi u previše aktivnosti. Nekoliko malih, ponovljenih iskustava vrijedi više od jedne velike promjene koja ga preplavi. Ista pitanja o snalaženju bez roditelja postavljaju se i pri prvom ulasku u kolektiv, pa se odgovori odatle mogu prenijeti.

Šta odrasli govore o školi i učiteljici

• poruka da je igre gotovo jer počinje škola;
• plašenje učiteljicom koja će vikati i pokazati ko je glavni;
• poređenje s djecom koja već znaju slova;
• poruka da je plač sramotan jer je dijete veliko;
• prebacivanje roditeljskog stida na dijete, u obliku brige šta će drugi reći.

Ni suprotna krajnost ne prolazi bolje. Raising Children Network upozorava da previše priče o školi kod nekog djeteta pojačava nemir, i savjetuje da se prati dijete: kad ono samo otvori temu, to je trenutak za razgovor. Ako djeluje uznemireno, Američka akademija za pedijatriju savjetuje da ga pitate čega se tačno boji i da zajedno nađete rješenje za tu konkretnu situaciju, umjesto uvjeravanja da nema razloga za strah.

Poseban oprez ide na priču o učiteljici. Dijete koje unaprijed čuje da će ga učiteljica kazniti u razred prvog dana ulazi spremno na prijetnju. Ista akademija savjetuje suprotno: recite djetetu da učiteljice znaju da su djeca prvog dana napeta i da će se potruditi da se svi osjećaju ugodnije. Raising Children Network to dopunjava jednom rečenicom koju dijete treba čuti prije nego uđe: učitelji su tu da pomognu.

• škola je novo mjesto i privikavanje traje;
• učiteljica objašnjava zadatke i dijete smije pitati ako ne razumije;
• greška se ispravlja novim pokušajem, ne kaznom;
• za toalet i pomoć dijete se javlja odrasloj osobi;
• pravila postoje da svima bude sigurnije u razredu;
• roditelj dolazi po dijete, i to u dogovoreno vrijeme.

Raising Children Network dodaje i ono što roditelji često preskoče: djetetu pomaže kad čuje da vjerujete da će mu u školi ići dobro. Ta rečenica ne košta ništa, a mijenja ono s čim dijete ulazi u školu.

Obilazak škole i igra škole kod kuće

Nepoznat prostor je veći izvor nervoze od gradiva. Američka akademija za pedijatriju savjetuje da dijete školu i učionicu vidi prije prvog dana, da odete na dan otvorenih vrata ako ga škola organizuje i da nekoliko dana ranije dođete da se dijete igra u školskom dvorištu.

• učionica, dvorište, toaleti i česma;
• mjesto na kojem ćete ga čekati poslije nastave;
• pravila koja u toj školi važe, objašnjena zajedno s razlogom;
• krug oko škole, obiđen vikendom kad nema gužve;
• put od kuće do škole, pređen pješke onoliko puta koliko treba da postane poznat.

Ostatak se odigra kod kuće. UNICEF preporučuje igru škole u kojoj se uloge zamjenjuju i dijete bude učiteljica, i navodi da to smanjuje nervozu prvog dana, jer školu pretvori u nešto poznato i zabavno. Američka akademija za pedijatriju sličnu vježbu opisuje kao uvježbavanje ulaska u novu situaciju.

• dijete ulazi u učionicu i bira gdje ostavlja torbu;
• učiteljica daje kratku uputu, a dijete pita ako nije razumjelo;
• na odmoru se dogovara s drugim djetetom oko igre;
• traži toalet ili pomoć oko kutije za užinu;
• pogriješi u zadatku i pokuša ponovo bez srama.

Uz igru pomažu i dvije jednostavne stvari. UNICEF savjetuje da djetetu ispričate kako je vama bilo prvog dana i da mu, ako imate, pokažete fotografiju iz tog vremena. Raising Children Network preporučuje slikovnicu o polasku u školu, jer se kroz tuđu priču lakše otvori razgovor o vlastitom strahu.

Ako dijete u igri stalno ponavlja isti strah, to je podatak, ne problem. Nemojte ga odmah uvjeravati da se to neće desiti. Pitajte šta bi mu tada pomoglo i pokažite konkretan korak: kome se javlja, gdje ide i šta može reći.

Rastanak prvog dana

Za dijete koje nije išlo u vrtić prvi razred može biti i prvo duže odvajanje. Rastanak se ne rješava rečenicom da nema razloga za strah nego predvidljivim koracima: dijete zna ko ga vodi, ko ga čeka, gdje ga čeka poslije nastave i šta može uraditi ako mu bude teško. Ako je dijete prošlo adaptaciju na vrtić, već znate kako podnosi rastanak i koliko mu treba.

UNICEF savjetuje unaprijed dogovoren pozdrav: kratak, vedar i uvijek isti, po mogućnosti s malim ritualom kao što je pjesmica ili poseban stisak ruke. Duga opraštanja i pregovaranje na vratima pojačavaju strah umjesto da ga smanje.

Raising Children Network dodaje nekoliko sitnica koje mijenjaju cijelo jutro. Dođite prije zvona, jer se dijete koje ulazi u žurbi teže smiruje. Preuzimajte ga na istom dogovorenom mjestu i na vrijeme. I ono najteže: čak i kad ste sami zabrinuti ili tužni, pomaže da to dijete ne vidi na vama.

Ako dijete plače na odvajanju i nakon prvih sedmica, sljedeći korak je dogovor s učiteljicom o tome gdje se dijete smiruje nakon ulaska i ko ga preuzima na vratima.

Ako dijete već čita, piše ili računa

Prije nego se zaključi da dijete zaostaje ili prednjači, vrijedi znati šta se u toj dobi obično dešava. Raising Children Network kod petogodišnjaka i šestogodišnjaka navodi da dijete prepoznaje neke riječi po viđenju i pokušava ih sricati. Prepisivanje slova, pisanje vlastitog imena i samostalno čitanje jednostavne slikovnice ista mreža stavlja među stvari koje dijete možda već radi. Riječ možda tu nije ukras.

UNICEF za dob od tri do pet godina opisuje sličnu sliku: dijete prepoznaje poznata slova i pokušava ih napisati, prepoznaje rime, pravilno drži knjigu i okreće stranice. Nigdje se ne traži čitanje prije škole.

Dijete koje već čita ili računa ne treba dodatno gurati. UNICEF izričito savjetuje da se ne forsira ako dijete nije raspoloženo, i preporučuje naizmjenično čitanje u kojem dijete pokazuje slova i riječi koje prepozna, uz pitanje šta misli da će se dalje desiti. Toliko je dovoljno.

Kod takve djece se priprema prebacuje na strpljenje. Može im biti teško kad razred radi ono što ona već znaju, pa im pomaže da čuju da škola nije samo mjesto za pokazivanje znanja nego i za pravila, saradnju i čekanje. Ako dijete zadatke završava prebrzo, nemojte unaprijed tražiti dodatni pritisak; bolje je razgovarati s učiteljicom tek kad ga vidi u razredu.

Vrijedi zapamtiti i obrnuto pravilo. Na spisku razloga za zabrinutost kod Raising Children Network ne stoji da dijete ne zna slova, nego da ne pokazuje nikakav interes za slova ni za pisanje svog imena. Razlika između neznanja i nezainteresovanosti je ono što se stvarno prati.

Zašto pritisak proizvede otpor

Dijete osjeti roditeljsku nervozu i prije nego se izgovori. Ako se u kući stalno priča o tome hoće li uspjeti, je li dovoljno dobro i šta će drugi reći, dijete školu dočeka kao provjeru koju treba položiti.

Tu nastaje i najčešći put od pripreme do otpora. Raising Children Network u dobi od pet do šest godina opisuje dijete koje je ponosno na ono što uradi i traži odobravanje, ne podnosi kritiku i zna se bojati kritike, provjera i neuspjeha. Ako svaki zadatak kod kuće završi ispravkom, dijete brzo nauči da je zadatak mjesto gdje se griješi pred roditeljem. Onda ga izbjegava, a roditelj to pročita kao lijenost i pojača pritisak.

Američka akademija za pedijatriju roditeljima u ovoj dobi savjetuje nešto vrlo prizemno: spustite telefon. U istom tekstu stoji da djetetu koriste prisustvo i pažnja odraslih, a ne skupe naprave, i da su stvarna interakcija i igra za učenje bolji od digitalnih sadržaja. Uz to preporučuje porodični dogovor o ekranima, s bar dva jasna pravila: bez ekrana za stolom i bez ekrana u sobi u kojoj se spava.

Nekoliko dogovora unaprijed skida najveći dio večernjih rasprava: zadaća se ne radi uz vikanje, školske stvari se spremaju naveče, dijete ima pravo na odmor poslije nastave, a problem se prvo provjeri pa tek onda rješava. Takva pravila prije svega pomažu roditelju da ne reaguje iz umora.

Raising Children Network savjetuje i da za prvi dan isplanirate nešto i sebi. Roditelj koji poslije predaje djeteta ima gdje otići lakše skrati rastanak, a to je jedina stvar koju dijete tog jutra stvarno vidi.

Kada priprema traži stručni razgovor

Nekoj djeci treba više od vježbe kod kuće, i to se ne rješava dodatnim radnim listovima. Roditelj u tom slučaju ništa ne radi pogrešno; samo ranije zna da mu treba pomoć.

• dijete je teško razumjeti ili ne govori u punim rečenicama;
• ne može ispratiti uputu s više koraka, na primjer skloni loptu, operi ruke i sjedi za sto;
• dobije napad bijesa svaki put kad ne bude po njegovom;
• ne pokazuje saosjećanje kad se neko povrijedi ili rasplače;
• ne pokazuje nikakav interes za slova ni za pisanje svog imena;
• povučeno je, zabrinuto ili se jako uznemiri pri svakom rastanku;
• agresivno je ili ne pokazuje interes za druženje s djecom i odraslima;
• danju još mokri ili prlja gaćice;
• teško zaspi ili se često budi.

Uz to ide i jedno pravilo bez odgode. Ako je dijete izgubilo vještinu koju je ranije imalo, i Raising Children Network i američki CDC savjetuju da se ne čeka nego da se odmah javi stručnoj osobi.

Kod nas je prvi korak pedijatar u domu zdravlja. On dalje upućuje logopedu, u razvojno savjetovalište ili na dodatnu procjenu, a škola ima pedagoga i psihologa s kojima se razgovara i prije početka nastave. Javite se čim primijetite, a ne u sedmici pred početak nastave.

Ako je tokom upisa ili procjene škola predložila dodatno mišljenje, tražite da preporuka bude konkretna: kome se obratiti, koji nalaz donijeti i šta se razmatra, praćenje prvih mjeseci, prilagodba ili odgoda. Rečenica da dijete nije spremno, bez plana i bez imena osobe kojoj se javljate, roditelju ne daje ništa.

Korisni izvori

Izvori ispod su smjernice pedijatrijskih i razvojnih ustanova, pisane za druge sisteme obrazovanja, pa ih čitajte kao savjet o djetetu, ne kao pravila koja važe u našoj školi. Ako imate razvojnu, govornu ili zdravstvenu dilemu, odluku donosite s pedijatrom i stručnom službom škole.