Zašto se čeka, i šta se u međuvremenu desi
Roditelj obično čeka da se stvar slegne sama, jer ne želi biti onaj koji zbog svega trči u školu. Učiteljica često čeka iz sličnog razloga, samo s druge strane: misli da se dijete još privikava i da bi rano prozivanje napravilo problem od nečega što će proći. Dok obje strane čekaju, plač traje duže, zadaća se razvlači, a ponašanje se ili pogorša ili dijete tiho ispadne iz grupe.
Nijedna strana pritom nema cijelu sliku. Roditelj zna kako izgleda buđenje, koliko je dijete spavalo, koliko je trajala zadaća i šta kaže uveče. Učiteljica zna kako dijete ulazi u učionicu, koliko mu treba da se smiri, traži li pomoć kad zapne, s kim je na odmoru i šta uradi kad zadatak ne razumije. Razgovor je spajanje ta dva pogleda i ništa dramatičnije od toga.
U Kantonu Sarajevo je to i napisano kao pravo, ne kao ljubaznost. Zakon kaže da je redovno i blagovremeno informisanje, konsultovanje i praćenje djetetovih postignuća kroz saradnju sa školom istovremeno pravo i obaveza roditelja. Isti zakon školi nalaže da na početku školske godine roditelje upozna s njihovim pravima i s tim kome se za koji problem obraćaju.
U Republici Srpskoj je ista logika upisana u opis posla odjeljenjskog starješine. On kontinuirano prati rad i vladanje učenika u odjeljenju, traži načine da se prevaziđu prepreke u savladavanju gradiva i sarađuje s roditeljima. Sve troje je dio radnog opisa, ne dobra volja.
Tražiti termin, dakle, nije žalba. To je ono što se od roditelja i očekuje.
Informacije, roditeljski sastanak i termin koji tražite sami
Tri prilike se stalno miješaju, pa roditelj sa svojom temom sačeka pogrešnu. U Kantonu Sarajevo zakon prve dvije i imenuje odvojeno, kao roditeljske sastanke i kao informacije.
| Prilika | Šta se tu rješava | Šta se tu ne rješava |
|---|---|---|
| Roditeljski sastanak | Sve što se tiče cijelog odjeljenja: raspored, pravila, izleti, nabavke, izbor predstavnika roditelja. | Ništa što se tiče samo vašeg djeteta. Ime djeteta pred trideset roditelja ne pomaže nikome, pa ni njemu. |
| Informacije | Kratak individualni pregled: kako dijete napreduje, kako se ponaša, ima li nešto što učiteljicu brine. | Temu koja traži tri primjera i dogovor. Termin je kratak, a iza vas obično čeka red. |
| Termin koji tražite sami | Konkretan problem koji se ponavlja, dogovor o tome ko šta radi i datum kad se ponovo čujete. | Hitnu situaciju. Sumnja na nasilje ili nešto što se desilo istog dana ide školi odmah, bez zakazivanja. |
Australijski Raising Children Network individualni razgovor s učiteljicom opisuje kao susret od deset do petnaest minuta na koji je svaki roditelj pozvan bar jednom godišnje. Kod nas raspored zavisi od škole, ali dužina je slična, i to je glavni razlog zašto se u takav termin ulazi s napisanim spiskom pitanja. Do posljednja dva se rijetko stigne.
Ako tema traži više, ne čeka se sljedeći krug. Termin se traži zasebno. Američka akademija za pedijatriju predlaže isto rješenje i za slučaj kad vrijeme istekne usred razgovora: dogovorite drugi susret ili telefonski razgovor umjesto da se tema prekine na pola.
Kada se javiti učiteljici
- dijete svako jutro plače ili odbija polazak, a scena se ne mijenja iz sedmice u sedmicu;
- zadaća redovno traje predugo, završava plačem ili dijete ne razumije šta se od njega traži;
- dijete kaže da nema s kim biti na odmoru ili da ga niko ne zove u igru;
- san, apetit ili raspoloženje su se naglo promijenili bez vidljivog povoda;
- iz škole stižu primjedbe na ponašanje, ali roditelj iz njih ne razumije šta konkretno treba raditi kod kuće;
- dijete se žali na određeno dijete, na odraslu osobu, na školski toalet ili na odmor;
- u porodici se nešto promijenilo: selidba, razvod, bolest, gubitak ili novo dijete.
Prva poruka je kratka. Dovoljno je napisati šta se ponavlja, koliko dugo traje i da tražite kratak termin. Cijela priča ide na razgovor. U poruci od pet pasusa se poenta izgubi, a ton se lako pročita pogrešno.
Poruka napisana u ljutnji zna pokvariti razgovor prije nego što je počeo. Raising Children Network to stavlja kao prvi korak: prvo se smiriti, pa tek onda pisati, jer se ljutit mejl ne može povući. Isti izvor savjetuje i da se ide redom. Prvo učiteljici, ne odmah direktoru, jer odlazak preko reda problem odmah napravi većim nego što jeste.
Dio problema se pritom riješi i bez škole. Prije nego što se uzrok traži u razredu vrijedi provjeriti , jer neispavano dijete u učionici izgleda kao dijete koje ne prati.
Kako pripremiti razgovor
- Sedam do deset dana kratkih bilježaka: datum, šta se desilo, koliko je trajalo i šta je bilo neposredno prije. Obrazac se vidi iz zapisa, ne iz sjećanja.
- Tri konkretna primjera koja ćete ispričati. Više od tri se u kratkom terminu ionako ne stigne.
- Odvojene činjenice od pretpostavki. Činjenica je da je dijete plakalo dvadeset minuta. Pretpostavka je da ga učiteljica ne voli.
- Spisak onoga što ste već probali kod kuće i šta je od toga imalo efekta.
- Pitanja poredana po važnosti. Vrijeme je kratko i posljednja pitanja često ostanu nepostavljena, pa najvažnije ide prvo.
- Dogovor s drugim roditeljem šta se iznosi. Ako oboje ne mogu doći, teme se usaglase unaprijed, da razgovor ne krene u dva pravca.
- Jedna rečenica o tome šta tražite kao sljedeći korak: praćenje nekoliko dana, drugo mjesto u klupi, jasniju uputu za zadaću, provjeru odnosa s vršnjacima ili razgovor sa stručnom službom.
Dijete se u to uključuje kratko i unaprijed. Američka akademija za pedijatriju savjetuje da ga pitate ima li nešto što bi željelo da se kaže učiteljici, i da mu jasno kažete zašto idete: da mu bude lakše u školi, a ne da se o njemu žalite. To je isti ton kojim se dijete pripremalo za prvi razred, bez dramatizacije i bez obećanja koja se ne mogu održati.
Ako ste jako ljuti, razgovor se pomjera za dan ili dva. Dijete ne dobija bolju podršku ako odrasli krenu iz sukoba. Mirno pritom ne znači tiho: ozbiljan problem se iznosi jasno, samo bez optuživanja.
Kako reći isto, a da ne zvuči kao optužba
Ista informacija prolazi sasvim drugačije zavisno od toga počinje li rečenica ocjenom ili podatkom. Raising Children Network predlaže jednostavan sklop: recite šta razumijete, pa šta vas brine, pa šta tražite. U njihovom primjeru to zvuči otprilike ovako: razumijem da je razred velik i da ne možete cijeli odmor biti uz jedno dijete, ali me brine što je stalno sam, pa me zanima kako da mu u tome pomognemo zajedno.
Pomaže i da se problem izgovori kao pitanje. Kako da dijete nađe s kim će biti na odmoru je pitanje na koje postoji odgovor. Niko se ne igra s mojim djetetom je optužba na koju odgovora nema.
| Umjesto | Bolje reći |
|---|---|
| Škola ne reaguje. | Dijete kod kuće plače svako jutro već dvije sedmice. Zanima me kako izgleda prvih pet minuta poslije ulaska u razred. |
| Dijete je preplašeno zbog škole. | Zadnjih sedam dana ima bol u stomaku pred polazak, a vikendom ga nema. Šta vi vidite u razredu? |
| Zadaća nema smisla. | Zadaća nam traje oko sat i po i dijete ne razumije uputu. Je li to obim koji ste planirali i kako prolazi ostatak razreda? |
| Vi ste ga izdvojili iz grupe. | Dijete kaže da na odmoru sjedi samo. S kim ga vi viđate i postoji li način da se to promijeni? |
| Moje dijete nije bezobrazno. | Kod kuće se to ne dešava, pa mi treba vaš opis: kada tačno, koliko puta sedmično i šta se desi neposredno prije. |
Ono što se traži mora biti izvodivo. Isti izvor navodi da nije realno tražiti od učiteljice da sjedi uz jedno dijete tokom težih zadataka, ali jeste realno tražiti da ga povremeno provjeri i javi kako ide.
Šta pitati učiteljicu
Opšte pitanje daje opšti odgovor. Kako mi je dijete najčešće dobije odgovor da je sve u redu, i razgovor tu stane.
- Kako dijete ulazi u učionicu poslije rastanka i koliko mu treba da se smiri?
- Prati li uputu kada se zadatak objasni cijelom razredu ili mu treba ponoviti posebno?
- Šta uradi kada ne razumije: pita, čeka ili odustane?
- S kim sjedi i s kim je na odmoru?
- Je li tiše ili napadnije od druge djece u razredu?
- Vidite li nešto što liči na teškoću u učenju ili u ponašanju?
- Koliko bi zadaća trebala trajati i trebam li je ispravljati ili samo biti tu?
- Ako dijete ostaje u produženom boravku, ko tamo prati zadaću i s kim se to usaglašava?
- Šta mogu raditi kod kuće baš za ono što djetetu ide teško?
- U kojem dijelu dana problem najčešće nastaje?
- Vidi li se isto kod još nekoga u odjeljenju ili je izraženo baš kod mog djeteta?
- Šta pratimo narednih desetak dana i kada se čujemo?
- Mislite li da bi trebala stručnija procjena?
Na dio tih pitanja učiteljica neće imati odgovor odmah, i to je uredan ishod. Dogovor da nekoliko dana posebno prati jednu stvar pa javi šta je vidjela vrijedi više od brzog zaključka donesenog na hodniku.
Vrijedi i obrnuti smjer. Američka akademija za pedijatriju roditelja opisuje kao osobu koja o svom djetetu i porodici zna najviše, pa se na razgovor ne ide samo po informaciju nego i da se ona ostavi: šta se kod kuće promijenilo, kako dijete spava, šta ga plaši, na šta reaguje.
Šta u prvom razredu uopšte znači da dijete napreduje
Pitanje koja je ocjena u prvom razredu nema odgovor, jer brojčanih ocjena tu nema. U Kantonu Sarajevo se učenici prvog razreda ocjenjuju opisno, a brojčane ocjene od jedan do pet kreću od drugog razreda. U Republici Srpskoj vrijedi isto: prvi razred se vrednuje opisno, brojčano se ocjenjuje od drugog do devetog.
Republika Srpska ide korak dalje i propisuje same opisne ocjene. Njih su tri: izuzetno uspješan, uspješan i učestvuje. Zakon uz to traži da opisna ocjena bude obrazložena, a opšti uspjeh prvaka se na kraju polugodišta konstatuje riječju završio.
Za roditelja to znači da se na razgovoru ne traži ocjena nego objašnjenje. Šta dijete zna, gdje tačno zapinje i šta bi za mjesec dana trebalo izgledati drugačije. U Republici Srpskoj to obrazloženje nije usluga učiteljice nego dio propisane ocjene.
Od drugog razreda naovamo priča se mijenja, i tada postoje rokovi. U Republici Srpskoj roditelj ima pravo direktoru podnijeti pisani prigovor na zaključenu ocjenu, i to u roku od dva dana od prijema knjižice ili svjedočanstva. Rok je kratak i lako se propusti dok se čeka termin za razgovor.
Ostali kantoni imaju svoje zakone o osnovnom obrazovanju, pa se način ocjenjivanja i rokovi za prigovor provjeravaju u samoj školi.
Dogovor s kojim se izlazi iz razgovora
Razgovor koji se završi rečenicom da ćemo pratiti situaciju nije završen. Pratiće se dok se ne zaboravi.
- Imenujte problem kao pitanje, s podacima: šta se dešava, koliko često, ko je uključen i koga pogađa.
- Recite šta vas brine i šta tražite, pa pustite učiteljicu da isto kaže sa svoje strane.
- Nabrojite moguća rješenja bez ocjenjivanja. Učiteljica ih ima više nego što roditelj očekuje, jer je isti problem već viđala.
- Precrtajte ona koja nisu izvodiva u odjeljenju od dvadeset i više djece.
- Izaberite jedno ili dva i zapišite ko šta radi i do kada.
- Odredite datum kada se provjerava šta je od toga proradilo.
U bilješci trebaju stajati četiri stvari: šta škola prati, šta roditelj prati kod kuće, koji jedan mali korak kreće odmah i kada se ponovo čujete. Zapisnik nije potreban. Poruka samom sebi ili bilješka u telefonu je sasvim dovoljna.
Rok je ono što dogovor drži na životu. Isti izvor predlaže da se rješenju ostavi sedmica ili dvije prije nego što se ocjenjuje, a poslije redovnog termina s učiteljicom i telefonski razgovor otprilike mjesec dana kasnije, da se vidi radi li dogovoreno i treba li nešto podesiti. Sigurnosni i zdravstveni problemi su izuzetak i ne čekaju sljedeći termin.
Kad rok istekne, tri pitanja su dovoljna: šta je proradilo, šta nije i šta bismo uradili drugačije. Bez tog kruga se prvi razgovor pretvori u razmjenu brige, a dijete ostane tamo gdje je i bilo.
Kada dogovor traži formalniji oblik podrške
Za dio problema dogovor s učiteljicom nije dovoljan zato što rješenje uopšte nije u njenim rukama. Kad dijete ne savlada gradivo, oba entiteta imaju odgovor, samo pod različitim imenima i s različitim putem do njega.
U Republici Srpskoj se dopunska nastava organizuje za učenike koji tokom školske godine nisu ovladali očekivanim ishodima iz nekog predmeta. To nije usluga nego oblik nastave koji zakon predviđa. Iz istog zakona proizlazi i zaštita: nastavnik ne može predložiti, ni odjeljensko vijeće utvrditi, ocjenu nedovoljan učeniku kojem pohađanje dopunske nastave nije bilo omogućeno.
U Kantonu Sarajevo put ide preko vijeća. Odjeljensko vijeće, koje čine razrednik i nastavnici tog odjeljenja, odlučuje o oblicima nastave koji će se primjenjivati u odjeljenju ili za pojedinog učenika, a nastavničko vijeće na njegov prijedlog utvrđuje potrebu uvođenja dopunske, instruktivne, konsultativne ili dodatne nastave. Roditelj to ne pokreće sam, ali zna kome je učiteljica dužna prenijeti prijedlog i koga da pita šta je odlučeno.
Kad je teškoća veća od jednog predmeta, postoji prilagođen program. U Kantonu Sarajevo su to individualno prilagođeni, individualno edukacijski i individualno tranzicijski program, pisani dokumenti s ciljevima i s podrškom koja treba dovesti do njih. U Republici Srpskoj se to zove individualni obrazovni program: predlaže ga stručni tim škole, a usvaja nastavničko vijeće.
Roditelj je član tima, ne posmatrač
Zakon Republike Srpske stručni tim škole definiše tako da ga čine nastavnici, stručni saradnici i roditelj učenika, uz stručno lice iz druge ustanove kad ono može doprinijeti radu tima. Roditelj je dakle član tima koji predlaže individualni program, a ne neko ko se o zaključku obavještava naknadno.
Vrijedi znati i koga zakon uopšte ubraja u učenike s posebnim obrazovnim potrebama. U Republici Srpskoj su to i učenici sa smetnjama u učenju i učenici s problemima u ponašanju i emocionalnim problemima, ne samo djeca s razvojnim smetnjama. Roditelj koji misli da ta kategorija znači nešto sasvim drugo često i ne pita za podršku koja djetetu pripada.
Kome se obratiti poslije učiteljice
Redoslijed je isti svugdje: prvo učiteljica, pa stručna služba, pa uprava. Preskakanje stepenice rijetko ubrza stvar, a gotovo uvijek podigne temperaturu razgovora.
Šta je tačno stručna služba, zavisi od nadležnosti. Zakon Republike Srpske ih pobraja: stručni saradnici u školi su pedagog, psiholog, defektolog odnosno specijalni edukator i rehabilitator, te socijalni radnik. Isti zakon svakome od njih u opis posla upisuje rad s roditeljima ili saradnju s porodicom, pa razgovor s njima nije izuzetak nego dio njihovog radnog vremena.
U Kantonu Sarajevo zakon takav spisak ne pravi. Broj stručnih saradnika, njihov profil i poslovi utvrđuju se standardima i normativima, a Vlada je obavezana donijeti program zapošljavanja psihologa, socijalnih radnika i pedagoga u školama. U praksi to znači da sastav stručne službe treba provjeriti u samoj školi. Zakon je pritom izričit da razgovor s razrednikom i stručnim saradnicima postoji kao mehanizam, jer ga škola mora pisano ponuditi i onda kad procijeni da roditelj zanemaruje svoje obaveze.
Stručnoj službi se ide kad problem prevazilazi nesporazum ili kad treba stručnije posmatranje: kod trajnog odbijanja škole, sumnje na vršnjačko nasilje, izraženih teškoća s pažnjom, povlačenja iz grupe, nagle promjene ponašanja, zadaće koja pokazuje da nešto u učenju ne štima, ili kad se u razredu ponovo otvori pitanje je li dijete bilo spremno za prvi razred.
Direktor dolazi na red kad se dogovoreno ne provodi, kad postoji pitanje sigurnosti ili kad je potreban formalan potez. U Kantonu Sarajevo je to i njegov posao po zakonu: direktor rješava po žalbama i prigovorima na rad nastavnika i stručnih saradnika. Raising Children Network dodaje jednu praktičnu pristojnost: prije nego što se ode iznad učiteljice, njoj se kaže da tražite razgovor s nekim drugim iz škole.
Iznad škole postoji i ljestvica nadležnosti s prigovorima i inspekcijom, ali se do nje rijetko stiže i izgleda gotovo isto kao ljestvica koja se prolazi kad vrtić ne funkcioniše. Za ogromnu većinu školskih situacija dovoljna su prva dva stepenika.
Kada se roditelj i škola ne slažu
Neslaganje nije sukob. Roditelj vidi dijete kod kuće, gdje je opušteno i gdje nema još dvadeset i petoro djece. Škola vidi ponašanje kojeg kod kuće nema ili ga vidi mnogo rjeđe. Oba opisa mogu biti tačna istovremeno.
Prvi potez je isti u oba smjera: traže se primjeri. Kada se desilo, koliko puta, u kojem dijelu dana, šta je bilo neposredno prije i šta je škola već pokušala. Procjena koja se ne da razložiti na primjere teško se i provjerava.
Raising Children Network upozorava na zamku koja obara i najbolje pripremljen razgovor. Čim se jedna strana osjeti prozvanom, ulazi u odbranu, i tu problem prestane biti tema. Jedna rečenica kojom se prizna položaj druge strane obično je jeftinija od cijele rasprave koja iza nje slijedi.
Ako procjena i dalje ne izgleda tačno, drugo mišljenje se traži izvan škole: pedijatar u domu zdravlja, logoped, centar za mentalno zdravlje ili druga struka, zavisno od toga o čemu je riječ. Isti izvor navodi i obavezu u obrnutom smjeru: kad škola ne može pružiti ono što djetetu treba, treba ga uputiti na službu izvan škole.
Obrnut slučaj je češći nego što se misli. Roditelj vidi problem, a škola kaže da je sve u redu. Tada se ne traži saglasnost nego posmatranje: dvije sedmice, jedna konkretna stvar i kratka povratna informacija o tome šta je viđeno. Uz vlastite bilješke i jasno postavljeno pitanje, takav zahtjev je teško odbiti.
Korisno je i držati razgovor na jednom pitanju: šta djetetu pomaže. Ko je bio u pravu ne mijenja ništa u ponedjeljak ujutro.
Ako se problem odnosi na vršnjake ili sigurnost
Kad dijete spomene guranje, vrijeđanje, prijetnju, oduzimanje stvari ili strah od odmora, razgovor se ne zakazuje za sljedeću sedmicu. Škola se obavještava odmah, i to pisano ako ikako može.
Ovdje škola ima obaveze koje ne zavise od toga hoće li roditelj insistirati. U Kantonu Sarajevo su svi zaposleni dužni o svakom kršenju prava učenika, posebno o nasilju, odmah obavijestiti direktora. Čim se pojavi mogućnost da je ugrožen najbolji interes djeteta, škola je dužna organizovati zajednički sastanak na kojem su u isto vrijeme roditelji sve uključene djece, stručna služba, direktor, razrednici i predstavnici centra za socijalni rad, policijske uprave i centra za mentalno zdravlje. Sastanak ima propisani cilj: izradu individualnog plana podrške i individualnog plana brige. Zapisnik s tog sastanka škola dostavlja Ministarstvu i Institutu.
U Republici Srpskoj su zaposleni u školi dužni preduzimati mjere zaštite prava učenika i postupati po protokolu o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece.
- šta je dijete tačno reklo, riječima kojima je to reklo, bez dodanih zaključaka;
- koliko se puta situacija ponovila i od kada;
- gdje se dešava: učionica, hodnik, toalet, dvorište, garderoba ili put kući;
- ima li druge djece koja to vide i koja se u priči spominju;
- šta tražite da škola utvrdi, napisano kao zadatak, a ne kao osjećaj;
- do kada škola javlja šta je utvrdila i na koji način.
Optuživanje konkretnog djeteta prije provjere obično zatvori sve, uključujući i saradnju s roditeljima tog djeteta. Traženje da škola utvrdi šta se dešava ne zatvara ništa.
Ako roditelj ne dobije odgovor
Učiteljica u odjeljenju ima dvadesetak i više djece, časove i raspored koji ne trpi pauze. Dan ili dva bez odgovora nije ignorisanje. Ali ako se ozbiljna stvar ponavlja, roditelju treba plan koji ne zavisi od toga hoće li se neko sjetiti.
- Kratka pisana poruka: šta se dešava, koliko dugo traje i molba za termin.
- Ako odgovora nema nekoliko radnih dana, ponoviti poruku ili nazvati školu u vrijeme kada nastava ne traje.
- Ako je stvar hitna ili se tiče sigurnosti, ne čeka se: zove se stručna služba ili uprava škole isti dan.
- Poslije razgovora zapisati šta je dogovoreno i kada se provjerava.
- Ako se dogovoreno ne provodi, tražiti novi razgovor, ovaj put uz stručnu službu.
Svaki od tih koraka ostavlja trag, i to je poenta. Ne zato što se sprema prijava, nego zato što se poslije mjesec dana niko ne sjeća ko je šta rekao ni šta je bilo dogovoreno.
Pisani trag bez pretvaranja svake sitnice u prijavu
Ne treba svaki razgovor pretvarati u dokument. Kod problema koji se ponavlja ipak pomaže kratka bilješka: datum, ko je bio prisutan, šta je rečeno, šta je dogovoreno i kada se provjerava. Zbog nje se isti razgovor ne vodi pet puta iz početka.
Škola svoj trag ionako vodi. U Republici Srpskoj je vaspitno-obrazovni karton učenika propisan kao dio dokumentacije koju škola obavezno vodi, a u njemu su podaci o napredovanju djeteta. U Kantonu Sarajevo se dokumentacija i evidencija vode po propisu ministarstva, dijelom kroz informacioni sistem obrazovanja. Pitanje šta o djetetu piše u školskoj evidenciji zato nije nepristojno pitanje.
Pisani trag posebno vrijedi kod zadaće koja stalno traje predugo, jutarnjeg odbijanja škole, vršnjačkog problema, zdravstvenog stanja i svake situacije u kojoj se traži prilagođavanje. Bilješka treba biti mirna i konkretna. Ono što se napiše u ljutnji, poslije se negdje čita naglas.
Kako zaštititi dijete od sukoba odraslih
Dijete ne treba slušati kako roditelj kod kuće ocjenjuje učiteljicu i ne treba nositi poruke između odraslih. Raising Children Network to obrazlaže jednostavno: dijete preuzima ton kojim odrasli govore o školi, pa ako čuje kritiku, počne je ponavljati i u razredu.
Isti izvor nudi zamjenu. Umjesto ocjene, rečenica koja pokazuje kako se problem rješava: pitaćemo učiteljicu ima li ideju kako da ovo popravimo. Dijete iz toga uči da se problem iznosi, a ne da se o njemu šuti ili viče.
Poslije razgovora se djetetu kaže šta je dogovoreno. Američka akademija za pedijatriju taj korak izričito preporučuje: dijete treba čuti šta ste saznali i šta ste vi i učiteljica odlučili. Ako je tema bila teška, kaže mu se i da odrasli rade na rješenju i da ono nije krivo što mu je teško.
Dijete koje zna da roditelj i učiteljica razgovaraju mirno lakše će sljedeći put reći da mu je teško. Ako osjeti da svaki školski problem pokrene rat kod kuće, naučiće šutjeti.
Razlika između informisanja i pritiska
Škola treba znati stvari koje utiču na dijete: zdravstveno stanje, razvojni nalaz, promjenu u porodici, terapiju, izraženu promjenu raspoloženja ili problem koji se ponavlja. To nije miješanje u nastavu nego podatak bez kojeg učiteljica radi naslijepo. U Kantonu Sarajevo je takva razmjena zakonom i opisana kao pravo i obaveza roditelja.
Pritisak počinje na drugom mjestu: kad se traže posebna pravila bez osnove, kad se traži da se organizacija cijelog odjeljenja podredi jednom djetetu ili kad roditelj počne voditi učionicu umjesto učiteljice. Mjerilo je izvodivost. Povremena provjera kako dijete ide jeste izvodiva. Stalno prisustvo uz jedno dijete nije.
Granica se čuva s obje strane. Roditelj ne odustaje od djetetove potrebe. Škola zadržava prostor da razred organizuje onako kako mora.
Ako niste sigurni na kojoj ste strani te granice, pitanje je jednostavno: tražite li podatak ili tražite izuzetak. Podatak vam škola duguje. Izuzetak se obrazlaže.
Povezani izvori
Korisni izvori
- Raising Children: rješavanje problema s učiteljicom
Šest koraka od imenovanja problema do provjere dogovorenog, s primjerima rečenica kojima se traži promjena bez optuživanja.
- Raising Children: individualni razgovor u osnovnoj školi
Koliko takav termin traje, šta se u njega stigne, kako se priprema spisak pitanja i kada se traži poseban termin izvan rasporeda.
- HealthyChildren: razgovor roditelja i nastavnika
Pedijatrijski vodič kroz pripremu razgovora: spisak pitanja po važnosti, uloga djeteta i šta se radi kad vrijeme istekne.
- HealthyChildren: kada dijete odbija školu
Pedijatrijski izvor o mogućim razlozima školskog izbjegavanja, razgovoru s djetetom i saradnji sa školom.
- HealthyChildren: razvoj dobrih navika za domaću zadaću