Da li je dijete spremno za školu - šta se stvarno gleda, a šta se često pogrešno očekuje

Šta se stvarno posmatra

Šta dijete ne mora znati prije škole

• ne mora tečno čitati;
• ne mora pisati rečenice;
• ne mora znati račune kao starije dijete;
• ne mora sjediti sat vremena bez kretanja;
• ne mora odmah imati najboljeg prijatelja;
• ne mora svaki dan ući u školu bez treme;
• ne mora biti uredno i brzo kao dijete koje je već mjesecima u školskom ritmu.

Ako roditelj od djeteta traži vještine koje škola tek treba učiti, početak škole može postati borba. Bolje je graditi navike i povjerenje: dijete treba znati da smije pitati, da greška nije sramota i da se zadatak može završiti korak po korak.

Znakovi da treba dodatno provjeriti spremnost

Neka djeca trebaju više vremena ili dodatnu podršku. To nije razlog za paniku, ali jeste razlog da se ne čeka septembar. Ako roditelj vidi teškoću u više situacija, razgovor sa školom, pedijatrom, logopedom, psihologom ili pedagogom može pomoći da se napravi realan plan.

• dijete ne razumije jednostavne upute ni kada su izgovorene mirno i kratko;
• vrlo teško se izražava ili ga većina odraslih van porodice ne razumije;
• ne može ostati uz kratak zadatak ni nekoliko minuta, čak ni uz igru;
• ima jak strah od odvajanja koji se ne smanjuje kroz vrijeme;
• ne koristi toalet samostalno, a ne postoji dogovorena zdravstvena osnova;
• ne može podnijeti ni malu grešku bez dugog emocionalnog sloma;
• ne ulazi u kontakt s drugom djecom ili je stalno u sukobu bez oporavka.

Kako pomoći bez kućnog školskog kursa

1. Jedan mali zadatak za pažnju: slagalica, bojanje, prepričavanje priče ili sortiranje predmeta.
2. Jedan zadatak samostalnosti: oblačenje, spremanje torbe ili otvaranje kutije za užinu.
3. Jedan socijalni zadatak: čekanje reda u igri ili dogovor oko dijeljenja igračke.
4. Jedan jezički zadatak: dijete ispriča šta se desilo, a roditelj ga ne prekida stalnim ispravljanjem.
5. Jedan zadatak tolerancije na grešku: roditelj pokaže da se nešto može obrisati, ponoviti ili popraviti.

Ovakav pristup daje djetetu iskustvo da učenje nije kazna. Ako dijete svaki dan dobije samo kritiku, školu može dočekati kao mjesto provjere, ne kao mjesto rasta.

Procjena pred upis nije ispit za roditelja

Procjena u školi ili pred upis često roditelju izgleda kao ispit. Dijete može biti stidljivo, uzbuđeno ili umorno, pa se ne pokaže kao kod kuće. Roditelj zato ne treba obećavati nagrade za savršen nastup niti prijetiti ako dijete nešto ne zna.

Ako se tokom procjene pojavi zabrinutost, roditelj treba pitati za konkretne oblasti. Rečenica da dijete nije spremno nije dovoljna. Treba znati da li se radi o govoru, pažnji, motorici, odgodi, dodatnoj procjeni ili samo preporuci za vježbu do septembra.

Razlika između temperamenta i teškoće

Stidljivo dijete nije automatski nespremno. Dijete koje prvih deset minuta šuti može se otvoriti kad osjeti sigurnost. S druge strane, dijete koje stalno izbjegava kontakt, ne razumije upute ili se ne može smiriti ni uz podršku možda treba dodatnu procjenu. Razlika je u tome da li dijete funkcioniše kad dobije vrijeme i podršku.

Roditelj poznaje dijete kod kuće, a škola ga vidi u grupi. Kod sumnje se spajaju roditeljska zapažanja, vrtićke informacije, nalazi stručnjaka i školska procjena. Nijedan pojedinačni utisak ne smije sam nositi odluku.

Ako se predloži odgoda upisa

Odgoda upisa može biti korisna ako dijete zaista treba još jednu godinu razvoja, podrške ili terapije. Ali odgoda bez plana ne znači mnogo. Roditelj treba tražiti pisano ili jasno usmeno obrazloženje i konkretan dogovor šta se radi do sljedeće procjene.

• koja oblast spremnosti je glavni razlog;
• koji stručnjak treba dati dodatno mišljenje;
• šta roditelj može raditi kod kuće, a šta treba raditi stručna služba;
• da li dijete ostaje u predškolskom programu ili drugom obliku podrške;
• kada se odluka ponovo provjerava;
• kako se čuva djetetovo samopouzdanje tokom te godine.

Kako izgleda dijete koje je dovoljno spremno, ali nije savršeno

Dovoljna spremnost ne znači da dijete svakog dana funkcioniše jednako. Prvačić može biti zreo u govoru, a spor u oblačenju; dobar u socijalnom kontaktu, a nesiguran s olovkom; radoznao, ali emotivno osjetljiv. Procjena spremnosti zato treba gledati cjelinu, ne jednu vještinu.

Dijete koje je dovoljno spremno obično može prihvatiti kratku uputu, pokušati zadatak, pitati za pomoć, podnijeti kraće odvajanje, prepoznati osnovne potrebe i biti u grupi bez stalne intervencije odraslih. To ne znači da nikad ne plače, ne svađa se ili ne zaboravi stvari.

Šta ako se roditelj i škola ne slažu oko spremnosti

Nekad roditelj smatra da je dijete spremno, a škola predlaže dodatnu procjenu. Nekad roditelj misli da dijete treba još vremena, a škola ne vidi razlog za odgodu. U oba slučaja razgovor treba voditi kroz dokaze, ne kroz ponos ili strah.

• koje konkretne situacije su dovele do procjene;
• da li se problem vidi u više oblasti ili samo u jednoj;
• koji stručnjak može dati dodatno mišljenje;
• šta se može raditi do septembra ako dijete ipak kreće;
• šta se može raditi tokom godine ako se teškoća pokaže u razredu;
• kako će škola pratiti dijete prvih mjeseci.

Odluka je lakša kada se prevede u plan. Bez plana, i upis i odgoda ostaju samo izvor brige.

Sedmodnevno kućno posmatranje

Roditelj ne može kod kuće uraditi školsku procjenu, ali može posmatrati svakodnevno funkcionisanje. Sedam dana je dovoljno da se vidi obrazac: da li dijete razumije uputu, završava kratke aktivnosti, traži pomoć, igra se s drugima i kako reaguje na grešku.

1. Dijete prati uputu od dva koraka, na primjer uzmi bojicu i stavi papir na sto.
2. Dijete radi miran zadatak deset minuta.
3. Dijete samo ode u toalet i opere ruke.
4. Dijete ispriča kratko šta se desilo tokom dana.
5. Dijete izgubi u igri i oporavi se uz pomoć odrasle osobe.
6. Dijete se igra s drugim djetetom ili učestvuje u zajedničkom pravilu.
7. Dijete spremi osnovne stvari na mjesto nakon aktivnosti.

Šta ponijeti na razgovor o spremnosti

Na razgovor sa školom, pedijatrom, logopedom ili psihologom nose se konkretni primjeri. Općenita rečenica da dijete ne sluša ili da je pametno ne daje dovoljno podataka.

• šta dijete radi samostalno, a gdje traži pomoć;
• koliko dugo može ostati uz zadatak;
• kako govori i da li ga razumiju osobe van porodice;
• kako reaguje na odvajanje;
• šta se dešava kada pogriješi;
• kako se igra s djecom;
• koji nalazi ili preporuke već postoje.

Kada unaprijed naučeno gradivo prikrije teškoću

Dijete koje zna čitati ili računati prije škole ponekad dobije manje pažnje odraslih, jer se pretpostavi da će mu sve biti lako. Ipak, školska spremnost nije samo akademsko znanje. Dijete može znati slova, ali se teško nositi s greškom, bukom, grupom, čekanjem reda ili zadacima koji mu nisu zanimljivi.

Ako dijete već zna dio gradiva, roditelj treba pratiti kako podnosi školski tempo. Da li može slušati dok učiteljica objašnjava drugima? Da li može raditi sporije i pažljivo? Da li prihvata da nekad ne bude prvo? Ako ne može, priprema se prebacuje na strpljenje, saradnju i emocionalnu zrelost.

Povezani izvori