Da li je dijete spremno za školu - šta se stvarno gleda, a šta se često pogrešno očekuje

Ko procjenjuje spremnost i po čemu

Procjenu ne radi vanjska ustanova nego škola. U Kantonu Sarajevo to je komisija za upis učenika u prvi razred, a kriterije po kojima ona radi donosi Ministarstvo na prijedlog Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja. Sam tekst tih kriterija nije objavljen među javno dostupnim dokumentima Ministarstva ni Instituta, pa roditelj unaprijed ne može pročitati šta će se na terminu raditi. Jedini pouzdan način da se to sazna je pitanje u samoj školi, i to prije termina, dok odgovor još može nešto promijeniti.

Redoslijed je jednostavan. Škola prvo primi prijavu i ostalu dokumentaciju, pa tek onda mailom javi termin testiranja, a originali dokumenata se nose tog dana. Dio roditelja se na tome iznenadi, jer očekuju da će dijete biti pozvano samo ako nešto zapne, a termin se javlja za svu prijavljenu djecu.

U Republici Srpskoj je sastav komisije napisan u zakonu. Ima tri člana, stručne saradnike škole i nastavnika razredne nastave, a imenuje ih direktor. Dijete tako procjenjuje osoblje škole u koju ide, uključujući nekoga ko predaje upravo tom uzrastu.

Ljekarsko uvjerenje i školska procjena nisu ista stvar i ne zamjenjuju se. Ljekar opisuje zdravstveno stanje i poteškoće, škola gleda kako dijete funkcioniše u zadatku i u grupi. Uredno uvjerenje zato ne znači da škola neće ništa primijetiti, a primjedba škole ne znači da je nešto zdravstveno propušteno.

Šta se stvarno posmatra

Američka akademija za pedijatriju iste stvari nabraja kao razvojne prekretnice koje školu čine lakšom. Prvo čulni razvoj, dakle korištenje dodira, vida i sluha za istraživanje svijeta. Zatim socijalni, emocionalni i bihevioralni razvoj: usmjeravanje pažnje, kontrola impulsa i emocija, čekanje reda, saradnja i praćenje uputa, sklapanje prijateljstava, saosjećanje i suzdržavanje od agresije. Rani jezik, pismenost i matematika stoje na tom spisku, ali na kraju i u obliku koji roditelje obično iznenadi: da dijete govori, sluša i razumije da slovo ima svoj glas, da postoje brojevi i oblici i da se predmeti mogu porediti.

Šta dijete ne mora znati prije škole

• tečno čitanje;
• pisanje rečenica;
• računanje kao kod starijeg djeteta;
• sjedenje sat vremena bez pomjeranja;
• gotovo prijateljstvo već prvog dana;
• ulazak u školu bez treme;
• tempo i urednost djeteta koje je mjesecima u školskom ritmu.

Testovi spremnosti postoje i tamo gdje se rade decenijama, pa o njima postoji i mišljenje struke. Američka akademija za pedijatriju piše otvoreno da takvi testovi uglavnom mjere akademske vještine, da su daleko od savršenih i da dio djece koja na njima prođu slabo u školi funkcioniše sasvim dobro. Njihova preporuka je da rezultat služi za planiranje nastave i podrške, a ne kao kapija kroz koju dijete mora proći da bi uopšte ušlo u školu.

Za roditelja to znači da rezultat nije ocjena djeteta nego popis onoga na čemu se radi tokom prve godine. Kad se od djeteta traži vještina koju škola tek treba naučiti, prvi razred krene kao provjera umjesto kao učenje. Korisnije je da dijete zna da smije pitati, da greška nije sramota i da se dug zadatak radi u dijelovima.

Kako izgleda dijete koje je dovoljno spremno, ali nije savršeno

Dovoljna spremnost ne izgleda ujednačeno. Isto dijete zna biti zrelo u govoru i sporo u oblačenju, snalažljivo među djecom i nesigurno s olovkom, radoznalo i emotivno tanko. Procjena zato gleda cjelinu, a jedna slaba oblast ne obara ostale.

Dijete koje je dovoljno spremno obično prihvati kratku uputu, pokuša zadatak i kad nije sigurno, pita za pomoć, izdrži da roditelja nema, prepozna kad mu je hladno ili kad mora u toalet i ostane u grupi bez stalne intervencije odraslog. Ništa od toga ne znači da ne plače, da se ne posvađa i da ne zaboravi pola stvari u školi.

Kada unaprijed naučeno gradivo prikrije teškoću

Dijete koje već čita često dobije manje pažnje odraslih, jer se pretpostavi da će mu sve ići lako. Upravo to zna sakriti stvarni problem. Slova ne pomažu kod buke, gužve, čekanja reda i zadatka koji nikoga ne zanima.

Kod takvog djeteta se prati kako podnosi tempo, a ne koliko zna. Može li slušati dok učiteljica objašnjava nekom drugom? Može li raditi sporije nego što umije? Podnosi li da nekad ne bude prvo? Ako ne može, priprema se seli sa slova na strpljenje i saradnju, a to je posao koji traje duže od učenja azbuke.

Razlika između temperamenta i teškoće

Stidljivo dijete nije nespremno dijete. Ono koje prvih deset minuta ćuti obično se otvori kad procijeni da je sigurno, i to je najčešći tok termina, a ne izuzetak.

Razlika se vidi po tome šta se desi kad dijete dobije vrijeme i podršku. Ako se poslije toga uključi, riječ je o temperamentu. Ako i dalje ne razumije uputu, izbjegava svaki kontakt ili se ne može smiriti ni uz pomoć, to je razlog za dodatnu procjenu.

Nijedan pojedinačni utisak ne bi smio sam nositi odluku. Roditelj vidi dijete kod kuće, škola ga vidi u grupi, a vrtić ga je gledao mjesecima. U Republici Srpskoj se ta vrtićka slika i formalno prilaže uz upis, kroz knjigu za praćenje razvoja i učenja djeteta. Ako je dijete išlo u vrtić, kako je prošlo adaptaciju vrijedi više od utiska s jednog termina.

Znakovi da treba dodatno provjeriti spremnost

Neka djeca stvarno trebaju više vremena ili konkretnu podršku, i tu se ne čeka septembar. Ako se ista teškoća vidi u više različitih situacija, a ne samo kad je dijete umorno ili u nepoznatom prostoru, razgovor s pedijatrom, logopedom, psihologom ili pedagogom ima smisla prije upisa, ne poslije prvog lošeg mjeseca.

• ne razumije jednostavnu uputu ni kad je izgovorena mirno i kratko;
• govori teško ili ga ljudi izvan porodice uglavnom ne razumiju;
• ne ostaje uz zadatak ni nekoliko minuta, čak ni kad je zadatak igra;
• ima jak strah od odvajanja koji se kroz mjesece ne smanjuje;
• ne koristi toalet samostalno, a za to nema poznat zdravstveni razlog;
• poslije svake greške ide dug emocionalni slom;
• ne uspostavlja kontakt s drugom djecom ili je u stalnom sukobu iz kojeg se ne oporavlja.

Pravilo koje Američka akademija za pedijatriju daje na kraju svog teksta je najjednostavnije od svih: kad roditelj ima pitanje ili brigu o tome je li dijete spremno za školu, to je razgovor za pedijatra. Kod nas je to pedijatar u domu zdravlja gdje dijete ima otvoren karton, isti onaj koji izdaje ljekarsko uvjerenje za upis.

Sedmodnevno kućno posmatranje

Roditelj ne može kod kuće uraditi školsku procjenu, ali može vidjeti obrazac. Sedam dana je za to taman: dovoljno dugo da se jedan loš dan ne računa, dovoljno kratko da se stigne prije termina.

1. Dijete izvrši uputu od dva koraka, na primjer da uzme bojicu i stavi papir na sto.
2. Dijete radi miran zadatak deset minuta bez podsjećanja.
3. Dijete samo ode u toalet i opere ruke.
4. Dijete ispriča u nekoliko rečenica šta je radilo tokom dana.
5. Dijete izgubi u igri i oporavi se uz kratku pomoć odrasle osobe.
6. Dijete se igra s drugim djetetom i prihvati zajedničko pravilo.
7. Dijete poslije aktivnosti vrati svoje stvari na mjesto.

Ono što se pri tome vidi nije ocjena nego spisak za razgovor. Ako pet od sedam prođe bez muke, a dva ne, to su najčešće tačno one dvije stvari koje će se spomenuti i u školi.

Vježbanje slova i brojeva do septembra tu ne mijenja mnogo. Priprema bez pritiska radi se na drugim stvarima, a najveći dio posla obavi stabilan dnevni ritam, jer umorno dijete i na procjeni i u razredu izgleda manje spremno nego što jeste.

Procjena pred upis nije ispit za roditelja

Termin u školi roditelju često izgleda kao prijemni ispit. Dijete tog dana može biti uzbuđeno, pospano ili zatečeno nepoznatim prostorom, pa se ne pokaže kao kod kuće. Obećanje nagrade za lijepo ponašanje i prijetnja zbog onoga što ne zna rade istu štetu: uvode pritisak u situaciju koja ga i inače nosi dovoljno.

Poslije termina se traži konkretan podatak. Rečenica da dijete nije spremno nije informacija. Informacija je koja oblast je u pitanju, je li se to vidjelo u jednoj situaciji ili kroz cijeli termin i šta škola predlaže: dodatnu procjenu, vježbu do septembra ili odgodu upisa.

Isto vrijedi i kad je sve prošlo uredno. Tada vrijedi pitati ima li nešto što bi učiteljici bilo korisno znati u septembru, jer taj podatak inače ostane u zapisniku i niko ga ne prenese dalje.

Ako se predloži odgoda upisa

Odgoda je stvarna opcija i propisana je. U Kantonu Sarajevo se školski obveznik može privremeno osloboditi upisa u redovnu školu, najdalje do navršenih sedam godina života, i to na osnovu mišljenja iste komisije koja je radila procjenu. U Republici Srpskoj o odgodi odlučuje ista komisija za upis, a odgoda traje najduže jednu školsku godinu.

U Republici Srpskoj zakon za izuzetke od redovnog upisa postavlja dva različita mjerila, a u razgovoru s roditeljem se ona rijetko razdvoje. Kad se traži raniji upis djeteta koje šest godina navršava do kraja tekuće godine, komisija procjenjuje je li dijete spremno za polazak u školu. Kad je riječ o djetetu mlađem od šest godina ili o odgodi upisa, mjerilo više nije spremnost nego najbolji interes djeteta. Odgoda se, dakle, ne obrazlaže time što dijete nešto ne umije, nego time što je čekanje za baš to dijete bolje rješenje, a takva tvrdnja traži razlog i plan iza sebe.

Rjeđe se čuje druga strana. Američka akademija za pedijatriju odgađanje polaska kod djece koja su dovoljno stara imenuje kao praksu i upozorava na nju: etiketiranje djeteta kao nespremnog i odgađanje škole mogu mu uskratiti okruženje u kojem bi najbolje učilo. Roditelji koji dijete zadrže godinu duže obično vjeruju da mu daju prednost u gradivu, sportu ili društvu, a to se ne potvrđuje. Kod najmlađih u razredu postoje neke akademske teškoće, ali one uglavnom nestanu do trećeg ili četvrtog razreda. Kod djece koja su starija od svog razreda istraživanja, s druge strane, pokazuju znatno veći rizik od problema u ponašanju u adolescenciji.

Ta dva stava se ne poklapaju i nema smisla praviti se da se poklapaju. Naš sistem procjenu zrelosti i odgodu ima ugrađene u zakon, a pedijatrijska preporuka odgodu bez konkretnog razloga smatra gubitkom za dijete. Zaključak koji stoji u oba slučaja je isti: odgoda ima smisla kad postoji imenovan razlog i plan šta se radi te godine, a nema ga kad je razlog samo osjećaj da bi dijete bilo sigurnije da je starije.

Ista akademija za dijete rođeno blizu granice ne nudi jedan odgovor. Savjetuje da se gleda kako se dijete ponaša u različitim okruženjima, da se pita vrtić ili osoba koja ga čuva, da se rezultat školske procjene uzme kao jedan podatak a ne kao presuda, i da se, ako je moguće, vidi kako izgleda običan školski dan u prvom razredu prije nego se odluči. Konkretna pitanja koja predlaže su svakodnevna: kako dijete reaguje kad je okruženo velikim brojem vršnjaka, može li zadržati pažnju na zadatku ili priči deset do petnaest minuta, sluša li upute i kaže li drugima šta mu treba.

Šta ako se roditelj i škola ne slažu oko spremnosti

Neslaganje ide u oba smjera. Nekad roditelj vidi spremno dijete, a škola predlaže dodatnu procjenu. Nekad roditelj traži još jednu godinu, a škola ne vidi razlog za nju. U oba slučaja se više dobija razgovorom o konkretnim situacijama nego raspravom o tome ko bolje poznaje dijete.

Na razgovor se nosi ono što se dade provjeriti: šta dijete radi samo a gdje traži pomoć, koliko dugo ostaje uz zadatak, razumiju li ga ljudi izvan porodice, kako podnosi odvajanje i šta se dešava kad pogriješi. Ako postoje raniji nalazi ili preporuke, idu uz to. Opšta ocjena da dijete ne sluša ili da je pametno ne pomaže nikome za stolom.

• koje situacije su dovele do prijedloga;
• vidi li se problem u više oblasti ili samo u jednoj;
• koji stručnjak može dati drugo mišljenje i kako se do njega dolazi;
• šta se radi do septembra ako dijete ipak kreće;
• šta škola radi tokom godine ako se teškoća pokaže u razredu;
• ko prati dijete prvih mjeseci i kada roditelj dobija povratnu informaciju.

Šta god se odluči, dogovor treba negdje ostati zapisan: šta je razlog, šta se radi i kada se ponovo gleda. Usmeni zaključak se do januara po pravilu pretvori u dvije različite verzije.

Povezani izvori

Ispod su propisi po kojima se upis i procjena zrelosti rade u BiH i smjernice pedijatrijskih ustanova o spremnosti za školu. Kad postoji razvojna, govorna ili zdravstvena dilema, odluka se donosi s pedijatrom i stručnom službom škole, a ne po spisku znakova.