Otpor, plač i umor - šta raditi kada dijete ne želi u školu u prvim mjesecima

Zašto umor dođe tek poslije nekoliko sedmica

Prvi dani nose novost. Torba je nova, učiteljica je nova, svi kod kuće pitaju kako je bilo. Umor koji se ispod toga skuplja vidi se tek kad novost prođe, obično kroz nekoliko sedmica, i roditelja iznenadi jer je početak izgledao dobro.

Dobar dio tog umora je obična aritmetika sna. Djetetu od šest do dvanaest godina preporučuje se devet do dvanaest sati sna u dvadeset četiri sata. Školsko jutro pomjeri buđenje ranije, a ako je večernje lijeganje ostalo ljetnje, svaki dan uzme svoje i do petka se sabere. Američka akademija za pedijatriju zato savjetuje da se ranije lijeganje uvodi sedmicu ili dvije prije početka nastave, a ne prve školske noći.

Neispavano dijete gotovo nikad ne kaže da je neispavano. Postane razdražljivo, teže se koncentriše i češće se žali na glavobolju. Roditelji koji su prošli prve mjesece vrtića prepoznat će obrazac: dijete se u kolektivu drži cijeli dan, pa se kod kuće raspadne oko sitnice.

• Odgoditi treninge, časove i druženja koja su se planirala od septembra, dok se ne vidi kako dijete podnosi školski dan.
• Odmah po dolasku kući ponuditi manji obrok, jer je dijete poslije nastave obično gladno i zbog toga plačljivije.
• Ostaviti vrijeme za igru bez zadatka, prije zadaće i prije bilo kakvog razgovora o školi.
• Provjeriti raspored dana: kada dijete liježe, kada ustaje i koliko obaveza stvarno stane u popodne.
• Ne očekivati brz napredak u učenju. U prvim mjesecima je i to što dijete ide bez otpora ozbiljan rezultat.

Dijete koje ostaje u produženom boravku provede van kuće znatno duži dan, pa mu i umor izgleda drugačije: kod kuće je već potrošeno, a zadaća je uglavnom već iza njega.

Očekivani umor se popravlja. Dijete se odmori, pojede, poigra i uveče je opet svoje. Iscrpljenost koja traje sedmicama, ne popušta vikendom i ide uz slab apetit, buđenja noću ili gubitak volje za igru nije stvar rasporeda i o njoj se razgovara s pedijatrom.

Prilagođavanje ili izbjegavanje škole

Pedijatrijski izvori razdvajaju uobičajen jutarnji otpor od onoga što zovu izbjegavanjem škole. Tu se dijete ne buni nego se stvarno raspada na pomisao da ide, tegobe se ponavljaju danima i, što je najvažnije za prepoznavanje, popuste čim mu se dozvoli da ostane kod kuće.

Dvije provjere razdvajaju jedno od drugog bolje od bilo kojeg opisa. Prva: šta se dešava pet minuta poslije ulaska u razred. Druga: kako izgleda subota.

Za tu razliku postoji i vremenska mjera. Američka akademija za pedijatriju kaže da izbjegavanje škole koje traje duže od sedmice više nije stvar jutarnje rutine.

Jutarnji plan kada dijete odbija školu

Jutro nije vrijeme za veliki razgovor. Kad je dijete uznemireno, pola sata pregovaranja pred vratima gotovo uvijek pojača otpor. Razgovor ide uveče ili poslije škole, a jutro ostaje kratko i svaki dan isto.

1. Veče ranije spremiti torbu, odjeću i užinu, da jutro ne počne potragom za patikama.
2. Buditi dijete toliko ranije da se ne trči i ne viče.
3. Osjećaj priznati jednom rečenicom i odmah reći šta slijedi: vidim da ti je teško, učiteljica i ja ćemo ti pomoći, danas ideš.
4. Govoriti u izvjesnom, ne u uslovnom. Kad danas budeš u školi, a ne ako danas odeš u školu.
5. Umjesto pitanja na koje se može odgovoriti sa ne, ponuditi izbor unutar iste odluke: hoćeš prvo doručak ili prvo zube.
6. Ne pitati dijete svakih pet minuta kako se osjeća i ne raspravljati ujutro o simptomima.
7. Rastanak držati kratkim i uvijek istim, onako kako ste ga uvježbali prije polaska.
8. Ako ikako može, neka dijete u školu vodi neko drugi. Djeca često lakše podnose rastanak kod kuće nego pred školskom kapijom.
9. Ako je otpor jak, dogovoriti s učiteljicom gdje dijete ide odmah po ulasku i ko ga dočeka.

Bol u stomaku i glavobolja koji nestanu vikendom

Bol u stomaku, glavobolja, mučnina, vrtoglavica i ubrzano disanje pred školu su stvarni. Dijete ih ne izmišlja i nema kontrolu nad njima, a najčešće ni samo ne zna da ih poveže sa strahom. Rečenica da se pravi je najbrži način da prestane govoriti šta osjeća.

Obrazac govori više od jačine bola. Tegobe koje dolaze iz napetosti gomilaju se školskim jutrom, vikendom i za praznike ih nema, a popuste i onog trenutka kad se odustane od odlaska. Kod takve djece ljekarski pregled uglavnom ne nađe bolest.

Prvi korak ipak ide preko pedijatra. Pregled isključuje tjelesni uzrok i daje mirniju osnovu za sve dalje. Ako pedijatar ne nađe bolest, to ne znači da su tegobe izmišljene, nego da uzrok nije u tijelu i da se traži dalje, zajedno sa školom. Pedijatar može napisati i potvrdu da je dijete sposobno vratiti se u nastavu, što ponekad olakša povratak i djetetu i školi.

Za samo jutro postoji i jednostavno mjerilo iz američkih pedijatrijskih preporuka: dijete koje je dovoljno dobro da ustane i kreće se po kući dovoljno je dobro i za školu. Temperatura, povraćanje i drugi znaci bolesti su druga priča i tu odlučuje pedijatar, ne raspored.

• kada tačno počinju i koliko traju;
• javljaju li se prije nastave, prije zadaće ili samo određenim danima;
• ima li temperature, povraćanja ili drugih znakova bolesti;
• šta se desi kad dijete ipak ode, popuste li tegobe do prvog odmora;
• vidi li učiteljica iste tegobe u razredu;
• ponavljaju li se vikendom i za vrijeme raspusta.

Sedmodnevni dnevnik

Roditelj pamti najgore jutro, a školi treba obrazac. Sedam dana kratkih bilješki daje mnogo više od rečenice da dijete stalno plače.

Poslije sedam dana obično iskoči bar jedna pravilnost: da je uvijek utorak, da je uvijek poslije tjelesnog, da plač prestane pet minuta nakon ulaska ili da ga nema kad dijete vodi neko drugi. S takvim podatkom razgovor sa školom izgleda sasvim drugačije.

Kako razgovarati s djetetom bez ispitivanja

Dijete u prvom razredu uglavnom ne može objasniti zašto ne želi u školu. Reći će da ga boli stomak, da mu je dosadno ili da nema prijatelja, a iza toga zna stajati strah od školskog toaleta, prebučna učionica, nerazumljiv zadatak ili osjećaj da je višak.

Ispitivanje odmah na izlazu iz škole rijetko prolazi. Bolje radi jedno pitanje pa pauza, uz nešto za jelo i bez publike.

• Reci mi jednu dobru stvar iz današnjeg dana.
• Da možeš promijeniti jednu stvar u školi, šta bi promijenio?
• Koji dio dana ti je najteži: ulazak, čas, odmor, užina ili povratak?
• Šta uradiš kad ne razumiješ šta se traži?
• S kim sjediš i s kim si na odmoru?
• Ima li nekog ko gura, uzima stvari ili govori ružno?
• Je li odlazak u školski toalet neugodan?

Ako dijete ne priča, ne mora se pričati. Može ocijeniti dijelove dana smješkom i tužnim licem, nacrtati učionicu, pokazati na rasporedu gdje je teško ili odigrati školu s roditeljem. Mlađem djetetu je pokazivanje uvijek lakše od objašnjavanja.

Pomaže i da se strah imenuje kao nešto što prolazi. NHS predlaže da se djetetu objasni da je napetost reakcija tijela, kao val koji naraste pa se povuče, i da se s njim uvježba nekoliko sporih udaha, udah dok se broji do tri i izdah dok se broji do tri.

Kada je razgovor s učiteljicom dovoljan

Učiteljica vidi ono što roditelj ne vidi: kako dijete uđe, koliko mu treba da se smiri, s kim je na odmoru, traži li pomoć, ide li u toalet. Zato razgovor s učiteljicom treba tražiti rano, dok je problem još mali, a ne u trećem mjesecu plakanja.

Za veliki dio situacija taj razgovor je i dovoljan. Ako se plač smiri par minuta poslije ulaska, ako je okidač jedan čas ili jedno mjesto u učionici, rješenje je obično sitno i školsko: druga klupa, dogovoreni kutak u koji dijete ide odmah po ulasku, neko ko ga sačeka na vratima, dolazak koju minutu ranije da izbjegne gužvu i buku.

• koliko dana traje jutarnji otpor i mijenja li se;
• šta dijete tačno govori;
• kada se javljaju tegobe i prestaju li poslije ulaska;
• kakav je san i apetit;
• javlja li se problem samo određenim danima;
• šta je roditelj već probao kod kuće;
• šta konkretno traži da škola prati naredne dvije sedmice.

Razgovor je uspio ako se iz njega izađe s dogovorom o tome ko šta radi i kada se ponovo čujete. Rješenje do petka nije mjerilo.

Kada je potreban pedijatar, pedagog ili psiholog

Granicu postavljaju dvije stvari: koliko dugo problem traje i koliko ometa dan. Američka akademija za pedijatriju uzima sedmicu, pa kaže da porodici kod izbjegavanja koje traje duže od sedam dana može trebati pomoć izvan kuće. NHS istu stvar postavlja kroz posljedice i savjetuje ljekara i razgovor sa školom kad je strah jak, ne prolazi i ometa svakodnevni život.

• dijete skoro svako školsko jutro ima izražene tjelesne tegobe kojih vikendom nema;
• tegobe ostaju i kad dijete ostane kod kuće;
• promjena ponašanja je nagla, a dijete ne želi reći šta se desilo;
• spominje da ga neko gura, vrijeđa, prijeti mu ili ga isključuje;
• učiteljica vidi da dijete ne prati, ne govori u razredu ili stalno traži da izađe;
• vrati se ono što je dijete odavno preraslo: mokrenje, noćni strahovi, veliki strah od odvajanja, gubitak apetita;
• porodica je u velikoj promjeni, poput razvoda, bolesti, preseljenja, gubitka ili nove bebe.

Kod nas prvi kontakt ide preko pedijatra u domu zdravlja. On isključuje tjelesni uzrok i, kad treba, upućuje dalje, najčešće u centar za mentalno zdravlje pri domu zdravlja. Paralelno s tim radi škola, kroz razrednika i stručnu službu. Pedagog i psiholog su i po zakonu dio školskog tima, i u Kantonu Sarajevo i u Republici Srpskoj, pa se ne mora čekati da škola sama primijeti problem.

Šta škola mora uraditi kad se izostanci gomilaju

Većina porodica nikad ne dođe do ovog dijela. Vrijedi ga ipak znati, jer pokazuje da škola po zakonu ima obaveze prema djetetu koje ne dolazi, i da traženje pomoći od stručne službe nije prijava protiv vlastitog djeteta.

U Kantonu Sarajevo zakon traži da nastavnici i stručni saradnici prepoznaju rizike za dobrobit djeteta i osiguraju pravovremenu stručnu podršku, a školi nalaže da psihosocijalno stanje učenika prati zajedno s roditeljem i uz podršku centra za socijalni rad, centra za mentalno zdravlje i policijske uprave. Posumnja li se na nasilje nad djetetom ili među djecom, škola je dužna odmah sazvati zajednički sastanak svih uključenih, od roditelja i stručne službe do socijalnog rada, i iz njega izaći s planom podrške za dijete. Roditelj sa svoje strane ima obavezu da u primjerenom roku javi razlog izostanka, a škola koja vidi da se te obaveze zanemaruju dužna je roditelja pisano pozvati na razgovor s razrednikom i stručnim saradnicima.

U Republici Srpskoj je ista logika napisana kao ljestvica. Kad učenik ne pohađa nastavu redovno ili neopravdano izostaje s časova, škola je dužna obavijestiti roditelja. Ako dijete ni poslije toga ne krene, škola obavještava centar za socijalni rad ili nadležni organ lokalne samouprave, koji dalje postupa u okviru svojih nadležnosti.

Na kraju te ljestvice u oba zakona stoji i novčana kazna za roditelja. U Republici Srpskoj je od 100 do 500 KM i vezana je za neopravdan izostanak veći od 25 časova. U Kantonu Sarajevo je od 500 do 700 KM i vezana je za to da dijete ne pohađa redovno nastavu, bez brojanja časova, uz odredbu da se kazna ponavlja ako se stanje ne promijeni. Ostali kantoni imaju svoje zakone o osnovnom obrazovanju, pa tamo tačan postupak i iznose treba provjeriti u samoj školi.

Kazna nije poenta ove računice i nije razlog da se dijete gura u razred pod svaku cijenu. Poenta je da se dvadeset pet neopravdanih časova sakupi brže nego što izgleda kad se broji po nekoliko časova dnevno, i da je zato razgovor sa školom u prvoj sedmici otpora jeftiniji od bilo čega što dolazi kasnije. Škola koja zna šta se dešava izostanak najčešće i opravda.

Postepen povratak kada je otpor jak

Kod jakog straha vraćanje na pun dan odjednom zna puknuti već drugog jutra. Pedijatrijske preporuke tada dozvoljavaju stepenice, ali dogovorene sa školom i s rokom, ne otvorene.

1. Prvi dan dijete ustane i obuče se u uobičajeno vrijeme, pa s roditeljem prođe pored škole i vrati se kući.
2. Drugi dan ostane pola dana ili na jednom, odnosno dva časa.
3. Treći dan ide na cijeli dan.

Raising Children Network predlaže istu logiku kroz raspored: kraći školski dan ili početak s predmetima koje dijete voli, pa se dodaje. Uz to ide dogovor ko dijete dočeka na vratima i kome se javlja kad mu bude teško tokom časa.

Bitno je da stepenica ne postane stanje. Što je dijete duže van razreda, povratak je teži, gradivo se gomila, a i mjesto u grupi se teže vraća.

Povratak poslije bolesti ili pauze

Poslije bolesti, raspusta ili dužeg izostanka otpor se često vrati na početnu tačku. Dijete se naviklo na kućni ritam, a škola opet izgleda kao prvi dan. Najizraženije je kod djece koja su i ranije imala teška jutra.

Pomaže da se torba i odjeća spreme dan ranije i da se bar jednu noć prije povratka lijegne u školsko vrijeme. Ako je izostanak bio duži, vrijedi pitati učiteljicu šta se stvarno mora nadoknaditi, a šta može otpasti. Nadoknađivanje svih zadaća prve večeri poslije bolesti obično završi plačem i ne donese ništa.

Šta ne raditi kada dijete ne želi u školu

• ismijavanje djeteta jer plače;
• prijetnja da će ga učiteljica ili direktor kazniti ako se ne smiri;
• svakodnevno pregovaranje pred školskom kapijom;
• kazna zbog tjelesnih tegoba ili tvrdnja da ih izmišlja;
• skrivanje problema od škole sedmicama, pa dolazak tek kad se sve zapetlja;
• traženje da dijete objasni sve razloge dok je još uznemireno;
• nova pravila, nove kazne i nove obaveze baš u sedmici kad je dijete bolesno, neispavano ili je porodica u krizi;
• prebacivanje krivice samo na dijete ili samo na učiteljicu, bez ijednog zapisanog podatka.

Ostaje pitanje mjere. Dijete treba čuti da odrasli razumiju strah i da će mu pomoći da se vrati u razred. Sažaljenje bez plana i strogoća bez razumijevanja rade podjednako slabo.

Izvori se slažu i oko jedne neugodne stvari: kad dijete vidi da je roditelj napet, njegova napetost raste. Mirno lice ujutro je dio posla, i to onaj teži.

Kada roditelji nemaju isti pristup

Jedan roditelj misli da dijete manipuliše, drugi da je škola prezahtjevna. Dok odrasli šalju dvije poruke, dijete uči kome se treba obratiti da ostane kod kuće, a razlog otpora ostane neistražen.

• kada se dijete smatra bolesnim i ne ide u školu;
• kako izgleda jutarnji rastanak i ko dijete vodi;
• ko kontaktira učiteljicu i šta joj se kaže;
• kako se radi zadaća i ko je tada uz dijete;
• šta se radi ako se plač ponovi više dana zaredom.

Zajednički stav ne znači isti osjećaj. Znači da dijete svako jutro dobije isti odgovor umjesto dvije suprotne reakcije i pregovora između njih.

Povezani izvori