Kako organizovati dan prvačića - spavanje, jutra, obroci, igra i školske obaveze

San je broj od kojeg raspored počinje

Djetetu od pet do jedanaest godina preporučuje se devet do jedanaest sati sna po noći. Američka akademija za pedijatriju za uzrast od šest do dvanaest godina navodi devet do dvanaest sati u dvadeset četiri sata. Rasponi se malo razlikuju jer su i dobne skupine različito povučene, ali donja granica je u oba slučaja ista: devet sati je minimum, a ne cilj.

Odatle se računa unazad. Primjer koji smjernice same navode: dijete koje za školu ustaje u sedam i treba oko deset sati sna mora biti u krevetu prije devet uveče. Isti račun radi za bilo koje vrijeme buđenja.

Smirivanje počinje ranije od tog sata. Primjer večernje rutine iz istih smjernica staje u četrdesetak minuta: prvo pidžama, zubi i toalet, pa mirno vrijeme u sobi uz knjigu ili tihi razgovor, pa gašenje svjetla. Poredak je uvijek isti, i to je pola posla.

• isto vrijeme lijeganja i ustajanja, i vikendom;
• ekrani se gase sat prije spavanja;
• telefon i tablet ne ostaju u dječijoj sobi preko noći;
• soba tiha i prigušena, bez pozadinskog televizora;
• ujutro što više dnevnog svjetla;
• kofein se izbjegava kasno popodne i uveče, a u njega spadaju i čaj, sportska pića i čokolada.

Okvir dana i greške koje ga ruše

Prije nego što se raspored razradi po satima, vrijedi vidjeti kako izgleda kostur. Svaki dan ima pet tačaka i svaka od njih ima svoj tipičan način da se raspadne.

Jutro se pravi navečer

Većina jutarnjih svađa nastane zbog poslova koji su se mogli završiti prethodne večeri. Smjernice za jutarnju rutinu zato traže jednu jednostavnu podjelu: napiše se sve što se mora uraditi, pa se razdvoji na ono što ide navečer i ono što stvarno mora ujutro.

Prva smjena kod nas po pravilu počinje u osam, a u Kantonu Sarajevo redovna nastava ni ne smije početi prije osam sati. Jutro se onda planira unazad od zvona: koliko traje put, koliko oblačenje, koliko doručak. Smjernice savjetuju i rezervu, ustajanje petnaest do trideset minuta ranije nego što se čini potrebnim, jer se tih petnaest minuta uvijek negdje potroši.

Koliko dijete radi samo, zavisi od uzrasta. Petogodišnjak može staviti kutiju s užinom u torbu. Osmogodišnjak se obuče sam, napravi sebi doručak i pospremi za sobom. Prvačić je između, pa roditelj u septembru još provjerava umjesto da pretpostavlja, a samostalnost se dodaje u komadima.

Ekrani ujutro idu na kraj spiska. Televizor ili tablet prije škole razvuku spremanje, i to je jedina stavka u jutarnjoj rutini oko koje se ne pregovara.

Prvi sat poslije škole

Dijete izlazi iz škole gladno, žedno i puno nagomilanog sjedenja. Prvo što mu treba nije zadatak.

Neka djeca lakše rade odmah nakon ručka, druga tek kad izbace energiju. Tu se prati vlastito dijete, a ne raspored susjedovog. U praksi prvih pola sata do sat vremena poslije škole ode na hranu, vodu i istrčavanje, i to se vrijeme ne nadoknađuje ranijim sjedanjem za sto. Ako dijete poslije škole plače, svađa se ili ne može držati olovku, taj sat je jedino što ima smisla.

• prvo jelo, pa dvadeset minuta vani;
• prvo presvlačenje, pa užina;
• zadaća prije igrališta ili poslije njega, ali se bira jednom i vrijedi cijelu sedmicu;
• pet minuta na kauču bez ekrana;
• kratka šetnja do prodavnice umjesto sjedanja odmah za sto.

Ono što se u tom satu ne radi jeste ispitivanje o danu, prepričavanje ocjena i najava svega što slijedi do večeri. Jedno pitanje je dovoljno, a ostalo dijete ispriča samo, obično kasnije i bez povoda.

Doručak, užina i obrok poslije škole

Doručak nije formalnost koja se preskoči kad se kasni. Pedijatrijske preporuke traže da u njemu bude i nešto bjelančevina, a djetetu koje ujutro nikako ne stigne jesti savjetuju da se pošalje s nečim što se pojede usput. Uz to ide i savjet koji je lako sprovesti: voda umjesto zaslađenih napitaka, jer po istim izvorima jedna limenka gaziranog pića dnevno povećava rizik od gojaznosti kod djeteta za 60 posto.

Užina u školi je uređena propisom, ali ne izgleda svuda isto. U Republici Srpskoj zakon školsku ishranu definiše kao đačku užinu, po pravilu za vrijeme velikog odmora. Škola je može spremati u vlastitoj kuhinji ili je naručiti od registrovanog ugostitelja, a plaćaju je roditelji. U školu se smije unositi i prodavati samo industrijski pripremljena i upakovana hrana. U Kantonu Sarajevo zakon kaže da se ishrana učenika organizuje u školi po pravilniku koji donosi ministar.

Praktično to znači da odgovor ne stoji u zakonu nego u vašoj školi. Ima li kuhinje, ima li ugovorene dostave, koliko košta i kako se prijavljuje, pita se na prvom roditeljskom sastanku. Škola u Kantonu Sarajevo u evidenciji o učeniku vodi i podatak o tome može li porodica obezbijediti užinu, knjige i pribor za učenje. Porodici kojoj je to teško se isplati o tome razgovarati sa stručnom službom škole umjesto da čeka da škola sama primijeti.

Kad škola nema organizovanu užinu ili je dijete ne jede, pakuje se kod kuće, a kutija i flašica spadaju u opremu koja se sprema navečer, ne u jutarnju improvizaciju. Flašica s vodom je stavka koja se najčešće zaboravi, a najlakše se pamti ako stalno stoji uz torbu.

Poslije škole obrok ide prije zadaće, a ne kao nagrada poslije nje. Ručak koji čeka sat vremena ili užina koja se pretvori u čekanje večere pretvore mirno dijete u dijete koje se svađa oko olovke.

Koliko kretanja i igre dan mora imati

Ovo je dio dana koji prvi otpadne, a najmanje bi smio. Smjernice za uzrast od pet godina naviše traže najmanje sat vremena umjerenog do intenzivnog kretanja svaki dan i uz to još nekoliko sati lakše aktivnosti. Najmanje tri dana sedmično u to treba ući i nešto zaista intenzivno, uz aktivnosti koje jačaju mišiće i kosti, kao što su trčanje, penjanje i skakanje.

Taj sat ne mora biti u komadu i ne mora biti trening. Put do škole pješke, trčanje po parku, bicikl, trotinet, lopta, ljuljačke i preskakanje se sabiraju. Za porodicu koja nema ni novca ni vremena za organizovani sport to je i jedini realan način da se sat skupi, i potpuno je dovoljan.

Uz kretanje ide i slobodna igra, ona u kojoj dijete samo odlučuje šta radi i kako. Smjernice je izdvajaju kao poseban dio dana, a ne kao ostatak vremena: djetetu treba prostor da se odmori, razmišlja, smišlja i mašta. Poslije pola dana u kojem su ga odrasli vodili kroz zadatke, to je odmor koji ekran ne zamjenjuje.

Organizovane aktivnosti nisu problem sve dok imaju mjeru. Preporuka je jedna do dvije strukturirane aktivnosti poslije škole; iznad toga dijete ostane bez vremena za sebe. U septembru je razumno početi bez ijedne i dodati je tek kad se vidi kako dijete podnosi školski dan. Igra je i mjesto gdje se sklapaju prva prijateljstva u razredu, pa popodne bez ijednog susreta s drugom djecom nije samo pitanje kretanja.

Gdje u danu stoji zadaća

Za organizaciju dana bitno je gdje zadaća stoji i koliko traje. Kako se pomaže bez rada umjesto djeteta je zasebno pitanje i obrađeno je u tekstu o domaćoj zadaći u prvim razredima.

Tri stvari drže zadaću unutar dana. Prva je stalno mjesto, isti sto bez televizora u pozadini. Druga je stalno okvirno vrijeme: jednom se odluči ide li zadaća prije ili poslije igre, pa se toga drži cijelu sedmicu, jer se time gubi svakodnevno pregovaranje. Treća je jasan kraj, sat na koji se staje bez obzira na to koliko je urađeno.

Ako zadaća redovno pojede cijelo popodne, problem obično nije u rasporedu. Tada se gleda razumije li dijete zadatak, radi li se u pogrešno doba dana, ispravlja li roditelj svaku liniju ili je obim stvarno prevelik. Kad se ponovi nekoliko dana zaredom, roditelj piše učiteljici konkretno koliko je trajalo i na čemu je zapelo.

Realan raspored za prvu smjenu

Ovako izgleda dan kada se sve prethodno spoji. Sati su vezani za nastavu koja počinje u osam i za dijete kojem treba oko deset sati sna. Ako nastava počinje ranije ili kasnije, pomjera se cijela kolona, ali razmaci ostaju.

U ovom rasporedu su tri stvari nepomjerive: obrok odmah po dolasku, sat kretanja i vrijeme lijeganja. Sve između njih se skraćuje kad zatreba.

Realan raspored za drugu smjenu

Zakon u Kantonu Sarajevo predviđa da se nastava izvodi u jednoj smjeni, a dvije se javljaju tamo gdje škola nema dovoljno prostora, kadra ili drugih uslova. Za porodicu to nije administrativni detalj: popodnevna smjena ne okreće dan, nego ga piše ispočetka.

Dvije zamke se ponavljaju. Prijepodne se izgubi u ekranu jer izgleda kao slobodno vrijeme, a veče postane termin za sve što nije stiglo. Zadaća prijepodne zaista ide bolje jer je dijete odmorno, ali tek nakon što je doručkovalo i pokrenulo se.

Vrijeme lijeganja je jedini dio koji se ne prilagođava smjeni. Kod popodnevne nastave ono najlakše sklizne, jer ništa ujutro ne tjera dijete iz kreveta. Pedijatrijske preporuke traže stalno vrijeme lijeganja i ustajanja, pa se raspored druge smjene pravi tako da razlika u odnosu na prvu ostane u granicama jednog sata, a ne tri.

Kada je dijete u produženom boravku

Produženi boravak mijenja cijelo popodne. Dijete je znatno duže van kuće, dio zadaće obično uradi tamo i kući stigne već potrošeno.

Osnovni okvir se razlikuje po nadležnostima. U Kantonu Sarajevo su redovne osnovne škole obavezne organizovati produženi boravak, uz mogućnost da ga kanton sufinansira. U Republici Srpskoj škola boravak može organizovati za prvu trijadu, ali mora prije početka školske godine tražiti saglasnost Ministarstva, plate radnika snosi Ministarstvo, a roditelji plaćaju ono što je dogovoreno ugovorom. Ishrana u boravku tamo može uključivati doručak, užinu, ručak i poslijepodnevnu užinu.

Za organizaciju dana roditelju svakodnevno trebaju tri podatka: šta je od zadaće završeno, je li dijete jelo i je li imalo odmor. Prema tome se kroji veče. Bez tog podatka se kod kuće često ponovi ono što je već odrađeno, pa dijete radi zadaću dva puta.

Ako dijete iz boravka svaki dan dolazi iscrpljeno, prvo se skraćuje ostatak dana, a ne otkazuje boravak. Kad se iscrpljenost ponavlja sedmicama i ne popušta vikendom, odluka se preispituje ozbiljno.

Gdje u danu stoje ekrani

Ekran nije zabranjen, ali sam popuni svaku prazninu u danu. Kod prvačića najčešće pojede baš ono vrijeme koje bi otišlo na kretanje, igru i san, i to bez ijedne odluke da tako bude.

Zadnja dva reda su ista preporuka iz dva izvora i imaju isti razlog: dijete koje sat prije spavanja izbjegava telefon, tablet i televizor brže zaspi i bolje spava, a uređaj koji nije u sobi ne budi ga porukama. Uz to se preporučuju kratke sesije s pauzama umjesto jednog dugog bloka.

Ekran odmah po povratku iz škole izgleda kao odmor, ali kod dijela djece oteža prelazak na zadaću i ne donese stvarni oporavak. Ako se to dešava kod vašeg djeteta, mijenja se mjesto ekrana u danu, a ne količina pregovaranja oko njega.

Vikend nije samo nadoknada škole

Vikend nije termin za sve što nije stiglo. Ako se svaka subota potroši na zaostalu zadaću, dodatne vježbe, kupovinu i obaveze, dijete nema pravi odmor, a ponedjeljak počne umorno.

Jedna stvar se ipak ne dira: vrijeme lijeganja i ustajanja. Preporuka je da ostane isto i vikendom, upravo zato da se ritam ne pomjera. San koji se subotom i nedjeljom pomjeri unaprijed naplati se u ponedjeljak ujutro.

Priprema za ponedjeljak ide u nedjelju popodne, ne u nedjelju uveče: torba, odjeća, papiri iz škole i dogovor oko jutra. Kasno nedjeljno spremanje najčešće i napravi loš ponedjeljak.

Kada dan ne stane, šta se izbacuje prvo

Porodica u kojoj roditelj dolazi kući u sedam nema isti dan kao porodica koja je kod kuće u tri. Raspored u kojem zadaća, večera, igra, čitanje i kupanje stanu u sat vremena ne postoji. Umjesto da se svake večeri improvizuje, redoslijed izbacivanja se dogovori unaprijed, dok su svi mirni. Prvi mjeseci nastave su najgore vrijeme za improvizaciju.

Dvije stavke ostaju netaknute i onda kad je sve drugo propalo: obrok i vrijeme lijeganja. Kretanje se smije skratiti u lošem danu, ali ne smije nestati iz cijele sedmice.

Znaci da je raspored pretežak

Raspored ne vrijedi zato što je detaljan. Vrijedi ako dijete uz njega prođe dan bez raspadanja.

• dijete redovno liježe kasnije nego što bi trebalo i ujutro se teško budi;
• nijedan radni dan nema slobodnu igru;
• zadaća počinje tek kad je dijete već iscrpljeno;
• svaki dan poslije škole ima organizovanu aktivnost;
• roditelj stalno kasni za vlastitim planom i zato viče;
• dijete se žali na stomak ili glavobolju čim krene večernja rutina;
• jelo i spavanje su se promijenili i ne vraćaju se, slično onome što roditelji prepoznaju iz prvih mjeseci u kolektivu.

Prvi potez je uvijek oduzimanje, ne dodavanje. Izbaci se jedna aktivnost, lijeganje se pomjeri pola sata ranije i to se drži dvije sedmice prije nego što se donese bilo kakav zaključak.

Ako se ni poslije toga ništa ne popravi, ako umor traje sedmicama, ne popušta vikendom i ide uz slab apetit, buđenja noću ili gubitak volje za igru, to više nije pitanje rasporeda. Tada se razgovara s pedijatrom u domu zdravlja.

Povezani izvori