Kako pripremiti dijete za polazak u prvi razred bez nepotrebnog pritiska

Plan od šest sedmica prije nastave

Samostalnost koja stvarno pomaže u učionici

• oblačenje jakne, kopčanje jednostavne odjeće i prepoznavanje svojih stvari;
• odlazak u toalet bez čekanja da odrasla osoba pogodi da mu treba pomoć;
• otvaranje kutije za užinu i vraćanje ostataka u torbu;
• pijenje vode bez podsjećanja svakih pola sata;
• prepoznavanje kada je izgubilo gumicu, olovku ili svesku i traženje pomoći;
• čekanje reda u igri, razgovoru ili pri izlasku iz učionice.

Ako dijete nema neku od ovih vještina, ljeto je dobro vrijeme za mirno vježbanje. Rečenica da je već veliko često ne pomaže. Bolje je pokazati jedan korak, pustiti dijete da pokuša i smanjivati pomoć. Cilj nije da roditelj nestane iz pripreme, nego da ne radi umjesto djeteta ono što dijete može savladati uz praksu.

Kratak zadatak i pažnja bez forsiranja

Prvačić ne mora sat vremena mirno sjediti kod kuće. Ali mu pomaže ako zna da postoji vrijeme za miran zadatak i vrijeme za kretanje. Kod kuće to može biti slagalica, crtanje, slušanje priče, rezanje sigurnim makazama, lijepljenje, sortiranje bojica ili slaganje sitnih predmeta.

1. Roditelj najavi zadatak jednom rečenicom i pokaže šta treba uraditi.
2. Dijete radi 8 do 10 minuta bez ekrana u blizini.
3. Roditelj ne ispravlja svaku liniju, nego pohvali trud i pita šta je bilo teško.
4. Na kraju dijete vrati materijal na mjesto uz malu pomoć.
5. Ako se dijete uznemiri, zadatak se skraćuje, ali se ne pretvara u svađu.

Ovakva rutina uči dijete da zadatak ima početak i kraj. Za školu to vrijedi više od velikog broja radnih listova koje dijete rješava uz pritisak.

Govor, pitanja i traženje pomoći

Dijete u školi mora moći reći da mu nešto nije jasno, da ga boli stomak, da ne može otvoriti kutiju, da treba u toalet ili da je izgubilo stvar. To nije drskost nego sigurnost. Djeca koja su navikla da odrasli sve pogode umjesto njih često u razredu ostanu tiha i čekaju.

• da ne razumije šta treba uraditi;
• da treba u toalet;
• da je izgubilo olovku;
• da se ne osjeća dobro;
• da želi da odrasla osoba ponovi uputu;
• da ne želi da ga neko gura.

Vježba ne treba ličiti na ispit. U igri škole, roditelj može biti učiteljica, dijete učenik, a zatim se uloge zamijene. Kad se dijete nasmije i pokuša tražiti pomoć bez stida, veća je šansa da će to uraditi i u stvarnom razredu.

Kratko odvajanje bez drame

Polazak u prvi razred može biti prvo dugo odvajanje za dijete koje nije išlo u vrtić ili je imalo kratke boravke. Odvajanje se ne rješava rečenicom da nema razloga za strah. Rješava se predvidljivim koracima: dijete zna ko ga vodi, ko ga čeka, kada se roditelj vraća i šta može uraditi ako mu je teško.

Ako dijete plače na odvajanju, roditelj treba biti kratak, miran i dosljedan. Duga opraštanja često pojačavaju strah. Bolje je imati isti mali ritual: zagrljaj, rečenica da se vidite poslije nastave, predaja učiteljici i odlazak. Ako se plač ponavlja, dogovor s učiteljicom pomaže da dijete dobije jasno mjesto gdje se smiruje nakon ulaska.

Rečenice koje djetetu pojačavaju strah

• poruku da je igra završena zato što počinje škola.
• plašenje školom kao kaznom.
• plašenje učiteljicom ili kaznom u razredu.
• poređenje s djecom koja već znaju slova.
• poruku da je plač sramotan jer je dijete veliko.
• prebacivanje roditeljskog stida na dijete.

Mirnije poruke daju djetetu predvidljivost: škola je novo mjesto, privikavanje traje, učiteljica je tu da pomogne, roditelj dolazi po dijete i prvi dan ne traži savršenstvo. Takve rečenice daju sigurnost bez uljepšavanja.

Kada priprema treba stručni razgovor

Nekoj djeci treba više podrške prije škole. To ne znači da roditelj nešto radi pogrešno. Razgovor s pedijatrom, logopedom, psihologom, pedagogom ili školom ima smisla ako se dijete teško izražava, ne razumije upute, ima jak strah od odvajanja, ne može kratko sjediti ni uz igru, ima velike teškoće u finoj motorici ili porodica već ima razvojni nalaz.

Ako je tokom upisa ili procjene škola predložila dodatno mišljenje, roditelj treba tražiti da preporuka bude konkretna: kome se obratiti, koji nalaz donijeti, da li se razmatra odgoda, prilagodba ili samo praćenje prvih mjeseci. Nejasna rečenica da dijete nije spremno ne pomaže bez plana.

Priprema kroz igru škole kod kuće

Igra škole može pomoći ako ne postane ispit. Dijete kroz igru može proći ono što ga čeka: ulazak u učionicu, pozdrav, sjedenje, dizanje ruke, traženje toaleta, spremanje stvari i rastanak. Roditelj ne treba glumiti strogu učiteljicu. Cilj je da novo okruženje postane poznatije.

• dijete ulazi u učionicu i bira mjesto za torbu;
• učiteljica daje kratku uputu, a dijete pita ako nije razumjelo;
• dijete ide na odmor i dogovara se s drugim djetetom oko igre;
• dijete traži toalet ili pomoć oko kutije za užinu;
• dijete pravi grešku u zadatku i pokušava ponovo bez srama.

Ako dijete u igri ponavlja strahove, to je važan podatak. Roditelj ne treba odmah uvjeravati da se to neće desiti. Bolje je pitati šta bi tada pomoglo i pokazati konkretan korak: kome se javlja, gdje ide i šta može reći.

Roditeljski plan smanjuje pritisak na dijete

Dijete osjeti roditeljsku nervozu. Ako odrasli stalno govore o tome hoće li dijete uspjeti, da li je dovoljno dobro i šta će drugi reći, dijete školu dočekuje kao provjeru. Roditelj treba pripremiti i sebe: prihvatiti da će biti grešaka, izgubljenih gumica, neurednih slova i dana kada dijete neće znati ispričati šta se desilo.

Unaprijed dogovorena porodična pravila smanjuju večernje rasprave: zadaća se ne radi uz vikanje, školske stvari se spremaju navečer, dijete ima pravo na odmor poslije škole, a problem se prvo provjerava prije kazne. Takva pravila pomažu roditelju da ne reaguje iz umora.

Ako dijete nije išlo u vrtić

Dijete koje nije išlo u vrtić može krenuti u školu sasvim dobro, ali mu školska grupa može biti veći šok. Nije naviklo na veliki broj djece, zajednički toalet, čekanje reda, tuđu odraslu osobu i pravilo da se ne može uvijek odmah dobiti pažnja. Zato priprema treba više raditi na grupnim situacijama nego na slovima.

• kraći boravak na igralištu s djecom sličnog uzrasta;
• posjeta biblioteci, radionici ili sportu gdje postoji voditelj;
• dogovor da dijete kratko ostane kod poznate odrasle osobe bez roditelja;
• vježbanje čekanja reda u prodavnici, parku ili igri;
• razgovor o tome kome se obraća kada roditelj nije tu.

Ako dijete nije imalo mnogo grupnog iskustva, ne treba ga naglo uvoditi u previše aktivnosti pred školu. Bolje je nekoliko malih, ponovljenih iskustava nego jedna velika promjena koja ga preplavi.

Ako dijete već čita, piše ili računa prije škole

Dijete koje već zna dio školskog sadržaja ne treba dodatno gurati. Kod njega se priprema često prebacuje na strpljenje i poštovanje školskog ritma. Može mu biti teško kada razred radi ono što ono već zna, pa roditelj treba objasniti da škola nije samo mjesto za pokazivanje znanja, nego i za učenje pravila, saradnje i čekanja.

Ako dijete brzo završava zadatke, roditelj ne treba unaprijed tražiti dodatni pritisak. Bolje je razgovarati s učiteljicom nakon što ga vidi u razredu. Nekad djetetu treba izazov, a nekad mu treba da nauči pažljivo slušati i biti dio grupe, čak i kada mu je zadatak lak.

Priprema bez straha od autoriteta

Neka djeca se pred školu više boje učiteljice nego zadataka. Strah često dolazi iz rečenica odraslih da će učiteljica kazniti, vikati ili pokazati ko je glavni. Takve rečenice mogu izgledati kao šala, ali kod djeteta stvaraju očekivanje da je škola mjesto prijetnje.

Dijete treba znati da učiteljica postavlja pravila, ali i da je odrasla osoba kojoj se može obratiti. Kod kuće se mogu vježbati rečenice za traženje pomoći, za priznavanje greške i za situaciju kada dijete nije sigurno šta treba uraditi. To gradi poštovanje bez straha.

• učiteljica objašnjava zadatke i dijete smije pitati ako ne razumije;
• Greška se može ispraviti novim pokušajem.
• za toalet se dijete javlja odrasloj osobi;
• Problem s drugim djetetom ne mora rješavati samo.
• pravila postoje da svima bude sigurnije u razredu.

Povezani izvori