Kada adaptacija zapne - kako razgovarati s odgajateljima i šta uraditi ako vrtić ne funkcionira

Sedam do deset dana bilježaka prije razgovora

Razgovor koji počne rečenicom da je sve teško obično završi savjetom da se strpite. Razgovor koji počne s deset redova bilježaka teško završi tako.

Ne treba dnevnik. Dovoljno je nekoliko riječi uz datum, sedam do deset dana zaredom, uvijek o istim stvarima:

• Vrijeme dolaska i koliko je trajao rastanak.
• Šta dijete kaže prije polaska i šta kaže kad ga preuzmete.
• San, jelo, temperatura i umor tog dana.
• Ponašanje kod kuće: plač, ljutnja, povlačenje, noćna buđenja, nazadovanje u već savladanim vještinama.
• Šta vam je tog dana rekao odgajatelj o jelu, odmoru, igri i smirivanju.

Iz tih redova se vidi ono što se iz sjećanja ne vidi. Da li je najteži dio dana uvijek isti. Da li su ponedjeljci gori od četvrtaka. Da li se plač skraćuje ili stoji. Bez toga se cijela sedmica pamti po jednom najgorem popodnevu.

Informacija ide i u drugom smjeru. Raising Children Network savjetuje da odgajateljima kažete i šta se dešava kod kuće, od loše prospavane noći do putovanja ili novog člana porodice, jer im to objasni promjene koje inače izgledaju kao bezrazložan pad. Isti izvor navodi i sitnice koje se lako prešute, poput toga da dijete ne podnosi pokrivač za vrijeme odmora.

Pitanja od kojih razgovor postane konkretan

Odgovor da je bilo dobro najčešće nije loša volja. To je odgovor na preširoko pitanje. Kad se pitanje suzi na dio dana, dobije se nešto s čim se može raditi.

• Koliko je dijete plakalo nakon što sam otišao i ko ga je smirio?
• Šta ga najbrže smiri i radi li to svaki put?
• Je li jelo i, važnije, je li pilo?
• Šta radi za vrijeme odmora ako ne spava?
• Prilazi li drugoj djeci, posmatra sa strane ili traži samo odraslu osobu?
• Koji dio dana mu je najteži: dolazak, obrok, odmor, dvorište ili čekanje da ga preuzmu?
• Ko je s grupom u tom najtežem dijelu dana?
• Šta ste do sada probali i šta je imalo makar mali učinak?

Zapišite odgovore dok ste još u hodniku. Za sedmicu će vam trebati, a do tada se pomiješaju.

Ako na više pitanja stižu uopšteni odgovori, i to je podatak. Standardi kvaliteta rada predškolskih ustanova od ustanove traže da porodicama omogući iznošenje prijedloga i sugestija i da ih prihvati kao dobronamjernu kritiku. Pitanje o tome kako je dijete provelo dan spada u redovnu saradnju, ne u zanovijetanje.

Nazvati vrtić usred jutra i pitati kako se dijete smjestilo takođe je u redu. Raising Children Network to izričito navodi i dodaje da većina ustanova takav poziv dobro prihvata.

Kako reći isto, a da razgovor ne postane sukob

Iscrpljen roditelj i preopterećen odgajatelj lako se sretnu u pogrešnom tonu. Roditelj hoće da neko preuzme odgovornost, odgajatelj čuje da nije dobro radio svoj posao, i razgovor se zatvori prije nego što je počeo. Zajednička tačka postoji i nije teško je imenovati: djetetu treba sigurniji dan.

Djetetu pomaže i ono što vidi u tom hodniku. Raising Children Network savjetuje da vas dijete zatekne kako opušteno razgovarate s odgajateljem i da kod kuće o njemu govorite po imenu, kao o poznatoj osobi. Malo dijete tako dobija dozvolu da toj osobi vjeruje.

Miran ton nije popuštanje. On samo znači da tražite odgovor koji mijenja djetetov dan umjesto svađe poslije koje sve ostaje isto.

Sastanak koji završava planom, i zašto plan treba zapisati

Kratki razgovor na vratima rješava tekući dan. Zapelu adaptaciju ne rješava, jer se u dvije minute nad garderobom ne pravi plan. Tražite zakazan termin i recite unaprijed o čemu je riječ, da se u razgovor uključe i pedagog ili psiholog ustanove.

1. Počnite činjenicama iz bilježaka: koliko dugo traje, šta se dešava ujutro, šta poslije preuzimanja.
2. Tražite podatke iz grupe za isti period: jelo, voda, odmor, igra, smirivanje, kontakt s djecom i odraslima.
3. Zajedno odaberite jedan ili dva problema koji se rješavaju prvi.
4. Dogovorite jednu promjenu koju provodi ustanova i jednu koju provodite vi kod kuće.
5. Odredite datum provjere i ime osobe s kojom se tog dana čujete.
6. Prije nego što izađete, ponovite naglas šta je dogovoreno. Ako se dvije verzije razlikuju, bolje je to čuti odmah.

Pisani trag ne mora izgledati kao prijava. Isto popodne pošaljite kratku poruku ili e-mail s onim što je dogovoreno i pitanjem je li tako i zapisano. Zamolite da dogovor uđe u dokumentaciju koju ustanova vodi o djetetu. Time se dobija ono što nedostaje kad se poslije mjesec dana ispostavi da niko ne pamti isto.

Prigovor upravi je sljedeći stepen i piše se drugačije. Ide na protokol ustanove u dva primjerka, jedan s prijemnim pečatom ostaje vama, a u njemu stoje datumi, šta se dešavalo, koga ste kontaktirali, šta ste tražili, šta ste dobili i šta tražite sada. Bez tog papira svaki naredni korak počinje od vaše riječi protiv njihove.

Šta je ustanova dužna uraditi kad dijete zapne

Roditelji često misle da traže uslugu. Ne traže. Standardi kvaliteta rada predškolskih ustanova, koje je objavila Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, domaći su okvir po kojem se rad vrtića prati i ocjenjuje, i u njemu piše šta ustanova duguje djetetu koje teško ulazi u kolektiv.

Prvo, sam plan adaptacije. Standard o tranzicijama traži da se plan i način adaptacije prave u saradnji s roditeljima i prilagođavaju svakom djetetu pojedinačno, te da odgajatelji na tome rade zajedno sa stručnim saradnicima. Jedan model za svu djecu tom opisu ne odgovara.

Drugo, i to je dio koji roditelji najrjeđe znaju: od osoblja se izričito zahtijeva da s porodicom osmisli plan procjene ili intervencije u ranoj fazi, kada dijete ima poteškoća u ponašanju, u odnosima s drugom djecom, u samom prelasku u novu sredinu ili u napredovanju. Riječi u ranoj fazi znače da se ne čeka da se problem ustali.

Treće, stručna služba nije rezervna varijanta za slučaj katastrofe. Po istim standardima psiholog prati razvoj i napredovanje djeteta počevši od upisa i kroz period adaptacije. Kad tražite da se uključi, tražite ono što je ionako predviđeno.

I četvrto, prelazak iz jedne grupe u drugu takođe je tranzicija. To je važno ako se razgovor okrene ka premještaju, jer i taj prelazak traži plan, a ne samo novi broj na vratima.

U Republici Srpskoj zakon ide korak dalje i propisuje postupak. Za dijete kod kojeg se poslije upisa uoče odstupanja od tipičnog razvoja, a nema nalaz i mišljenje, obezbjeđuje se opservacija u trajanju od tri do šest mjeseci, poslije koje opservacioni tim ustanove daje preporuku. Ako tim ocijeni da je potrebna dalja procjena, ustanova o tome obavještava roditelje, a ako roditelj u roku od 30 dana ne postupi po tome, ustanova po službenoj dužnosti obavještava centar za socijalni rad. U Federaciji ovo uređuju kantonalni zakoni i razlikuju se, pa se postupak provjerava u svom kantonu.

Za dijete s utvrđenim teškoćama u razvoju standardi predviđaju individualizirani plan razvoja i učenja u čijoj izradi učestvuju stručni saradnici, odgajatelji, roditelji i drugi stručnjaci koje porodica već koristi, uz obavezno praćenje napretka. Ako vaše dijete ima nalaz i mišljenje, taj plan je polazna tačka razgovora, a ne nešto što se tek pominje.

Kako izgleda plan za dvije sedmice

Plan treba biti mali. Ako se odjednom promijeni pet stvari, na kraju se ne zna šta je pomoglo, pa se sve vraća na početak. Jedna promjena u grupi, jedna kod kuće, jasan datum provjere.

Uz svaku promjenu ide ime osobe koja je provodi. Plan bez odgovorne osobe se raspadne prvog dana kad ta osoba ima slobodan dan.

Dvije sedmice su razuman rok za jednu manju promjenu, uz kratku provjeru na polovini. Taj rok je dogovor, ne medicinsko pravilo, i njegova svrha je da se odluka donese na osnovu deset dana podataka umjesto na osnovu jednog lošeg jutra.

Dio plana koji provodite kod kuće

Ponekad vrtić radi svoj dio, a kućni ritam radi protiv njega. Dijete koje kasno liježe, ujutro se budi u trci i poslije vrtića ima još tri obaveze nema iz čega da se stabilizuje.

• Pomjerite večer unaprijed toliko da jutro ne počinje budilnikom u zadnji čas.
• U prvim sedmicama izbacite popodnevne kurseve, duge posjete i kupovine.
• Poslije preuzimanja prvo voda, hrana i mir. Pitanja dolaze kasnije ili nikako.
• Ne koristite vrtić kao prijetnju kod kuće, ni u šali.
• Držite se istog rituala rastanka i onog jutra kad kasnite.
• Ne pokrećite nova odvikavanja i nova pravila dok dijete uči vrtićku rutinu.

Ovo je onaj drugi dio dogovora, onaj koji ne zavisi ni od koga osim od vas. Ako dijete tek ulazi u kolektiv ili se vraća poslije duže pauze, pomaže i uvježbavanje rutine nekoliko sedmica ranije.

Kad iza zapele adaptacije stoji nešto treće

Iza zapele adaptacije zna stajati nešto sasvim konkretno: infekcija koja se vuče, premalo sna, strah od toaleta u nepoznatom prostoru, teškoća u govoru zbog koje dijete ne može tražiti pomoć, osjetljivost na buku, sukob s jednim djetetom ili promjena u porodici. Objašnjenje da je dijete jednostavno takvo ne rješava nijednu od tih stvari.

• Provjerite ponavlja li se problem u istom dijelu dana ili uz istu aktivnost.
• Pitajte ima li dijete teškoću s hranom, toaletom, odmorom ili bukom.
• Javite se pedijatru ako postoje zdravstveni znakovi, gubitak težine ili izrazita iscrpljenost.
• Ako dijete teško govori ili ga druga djeca ne razumiju, tražite mišljenje logopeda.
• Ako se problem veže za konkretnu osobu ili situaciju u grupi, tražite da se to provjeri, a ne da se odmah odbaci.

Raising Children Network daje jednostavan kriterij za trenutak kad se izlazi iz vrtićkog okvira: ako ne znate zašto je dijete uznemireno i mislite da uzrok nije samo razvojna faza ni sama ustanova, potražite stručnu pomoć. Kod nas je prvi ulaz pedijatar u domu zdravlja, a patronažna sestra često i brži.

Cilj nije naći krivca nego tačku na kojoj dijete zapinje. Dok se ona ne pogodi, svaki plan je pogađanje.

Je li problem u djetetu ili u grupi

Ovo je pitanje koje roditelja najviše muči, a najmanje se otvoreno postavlja. Odgovor rijetko leži u jačini plača. Leži u tome gdje se ponašanje javlja, koliko informacija dobijate i šta se dešava s dogovorom.

Ako se poslije svega ništa ne mijenja

Kad su prošla dva dogovorena plana, a četiri osnovne stvari i dalje stoje na mjestu, na red dolaze veće promjene. Tri su, i ne koštaju isto.

Druga grupa u istoj ustanovi je najjeftinija. Ima smisla kad se problem veže za buku, veličinu grupe, raspored ili odnos s konkretnom osobom. Pitajte šta će tačno biti drugačije, jer premještaj bez odgovora na to pitanje samo seli isti dan u drugu prostoriju. Po standardima kvaliteta i taj prelazak je tranzicija, pa i za njega tražite plan i period uvođenja.

Kraći boravak je druga opcija i mjeri se kao svaka promjena. Dijete koje ostaje do ručka pa se to postepeno produžava ponekad prođe bolje od djeteta koje svaki dan izdržava puni raspored. Duža pauza je nešto sasvim drugo. Ono što je dijete naučilo o tom prostoru i tim ljudima izblijedi, pa se povratak plaća drugom adaptacijom.

Pauza u javnom vrtiću zna koštati i mjesta. U Kantonu Sarajevo roditelj koji hoće promijeniti ustanovu ili ispisati dijete podnosi ustanovi zahtjev za prekid ugovora, poslije čega se dijete ispisuje iz sistema, a novo mjesto se traži na narednom upisnom roku, ponovo kroz bodovanje. Isti sistem automatski ispisuje i dijete za koje ne bude izvršena rezervacija za narednu godinu. Ministarstvo instrukciju o upisu donosi svake godine, pa aktuelne rokove i uslove provjerite na njegovoj stranici prije nego što bilo šta potpišete. Kako se dobija mjesto i kako se boduje obrađeno je posebno.

Promjena ustanove je posljednja i legitimna. Raising Children Network je formuliše bez okolišanja: ponekad, uprkos svemu što ste pokušali, roditelj osjeti da ta ustanova jednostavno ne odgovara njegovom djetetu, i tada ima smisla razmisliti o drugom vrtiću ili drugom obliku brige o djetetu.

• Prije odlaska iscrpite ono što je unutra: stručnu službu, direktora i pisani prigovor. Nova ustanova neće riješiti problem koji je bio u djetetu, a stara neće ništa naučiti ako niko ništa ne prijavi.
• Novu ustanovu pitajte kako vodi adaptaciju, koliko dugo dijete prati ista osoba i na koji način roditelj dobija informacije o danu.

Kome se obraćate iznad vrtića i kojim redom

Iznad odgajatelja postoji uređen niz adresa. Koraci se ne preskaču bez razloga, jer svaki naredni traži dokaz da je prethodni pokušan, ali se ni ne stoji predugo na jednom stepeniku.

Rokovi za dva zadnja koraka nisu proizvoljni. Okvirni zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u BiH propisuje da se prijava zbog kršenja zakona podnosi nadležnoj obrazovnoj instituciji ili prosvjetnoj inspekciji, koja rješenjem utvrđuje je li prijava osnovana i nalaže otklanjanje. Ako rješenja nema u roku od 30 dana ili niste zadovoljni njime, ide žalba nadležnom ministarstvu, koje je dužno odlučiti u narednih 30 dana. Poslije toga ostaje sud. Tuzlanski i Unsko-sanski kanton isti postupak ponavljaju u svojim zakonima, a Kanton Sarajevo na Okvirni zakon izričito upućuje.

Šta vrtić ne može riješiti umjesto porodice

Zahtjev koji zvuči zaštitnički ponekad radi protiv djeteta ili je jednostavno neizvodiv u grupi. Odvajanje potrebe od želje čini razgovor lakšim i za jednu i za drugu stranu.

• Ne tražite da dijete nikada ne zaplače. Tražite da znate koliko plač traje i šta ga smiruje.
• Ne tražite da ga jedna osoba drži cijeli dan. Tražite realan redoslijed smirivanja i istu osobu na predaji.
• Ne tražite da se ustanova svaki dan mijenja samo za vaše dijete. Dio onoga što izgleda kao nespremnost osoblja zapravo zavisi od toga kako je ustanova organizovana i koliko ljudi radi u smjeni.
• Ne tražite da se problem prešuti pred vama. Tražite tačnu informaciju i sljedeći korak, čak i kad je informacija neugodna.

Razumna prilagodba nije poseban režim za jedno dijete. Zato se u razgovoru isplati imenovati tri stvari odvojeno: šta je potreba djeteta, šta je vaša želja i šta ustanova stvarno može. Sve što se poslije toga dogovori obično se i provede.

Korisni izvori

Prvi izvori ispod domaći su okvir i zakoni po kojima se vrtići ocjenjuju i nadziru, uključujući postupak i rokove za prijavu. Ostali su razvojni i pedijatrijski vodiči iz kojih dolaze preporuke o razgovoru s odgajateljima i o trenutku kada se traži stručna pomoć.