Učitavanje…
Komšijski spor rijetko počne kao pravni problem. Počne kao muzika poslije ponoći, mrlja na plafonu, zatrpan hodnik ili blokirano parking mjesto. Pravni postane tek kad se ponovi toliko puta da niko više ne razgovara, a nigdje ne postoji zapis o tome kada se i šta tačno dešavalo.
Većina ljudi u tom trenutku preskoči sve između. Od razgovora koji nije uspio ide se pravo na prijetnju ili poziv policiji, pa slijedi razočaranje kad institucija ne uradi ništa. Inspekcija, policija i sud ne odlučuju po tome ko zvuči uvjerljivije. Odlučuju po onome što se može provjeriti: datum, opis, fotografija, poruka, zapisnik, nalaz.
Kod curenja vode to se vidi za nekoliko dana. Mrlja raste, komšija tvrdi da je kod njega suho, majstor sumnja na stan iznad ili na zajedničku vertikalu. Bez fotografija s datumom i bez pisane obavijesti niko ne preuzima odgovornost, a šteta se u međuvremenu širi na parket i zidove.
Preskočeni počeci se plaćaju kasnije. Bez datuma se teško dokazuje da problem traje, bez poruke se ne vidi da je mirno rješenje uopšte pokušano, a bez prijave upravitelju ili službi institucija ne vidi obrazac nego dvije ljute strane.
Koraci ispod idu redom. Svaki od njih nešto konkretno donosi i svaki ima situaciju u kojoj gubi smisao.
Prvo se razgovara s komšijom. Ne u prolazu, ne pred drugim komšijama i ne dok ste ljuti. Konkretno: šta je problem, kada se dešava, šta tražite. Rečenica poput "muzika subotom ide do dva ujutro i ne mogu spavati, možeš li je stišati poslije ponoći" prolazi bolje od bilo koje opšte primjedbe. Tu se najveći dio komšijskih problema i završi, bez ijednog papira.
Razgovor otpada ako je već bilo prijetnji ili nasilja, ili ako je komšija razgovor izričito odbio. Treći pokušaj s istim ishodom ne donosi ništa osim izgubljenog vremena.
Kad razgovor ne prođe ili se problem vrati, ide pisana poruka. Ne prijetnja nego zapis: šta se desilo, kojeg datuma, šta tražite i kome se obraćate ako se nastavi. Poruka radi dvije stvari odjednom. Komšiji daje priliku da stvar riješi prije institucije, a vama ostavlja datum koji kasnije stoji u spisu.
SMS, Viber i e-mail su dovoljni za većinu situacija. Kad ozbiljno računate na inspekciju ili sud, isplati se poslati i preporučeno pismo s povratnicom, jer se time dokazuje i da je poruka stigla, ne samo da je poslana.
U zgradi sljedeća adresa nije institucija nego upravitelj ili predstavnik etažnih vlasnika. Ne mogu kazniti komšiju ni ući u tuđi stan. Mogu sazvati sastanak, poslati opomenu, pokrenuti popravku na zajedničkim dijelovima i sastaviti zapisnik, a upravo taj zapisnik kasnije nosi težinu pred inspekcijom i sudom.
Ovaj korak nema smisla ako problem ostaje unutar dva stana i ne dotiče zajedničke dijelove, ili ako zgrada nema upravitelja.
Inspekcija i policija nisu zamjenjive adrese. Policija izlazi na ono što se dešava sada: prijetnju, nasilje, fizičko sprečavanje pristupa, narušavanje javnog reda i mira. Inspekcija radi na onome što traje: neovlašteno korištenje zajedničkog prostora, radovi bez dozvole, nečistoća, curenje iz zajedničkih instalacija, zauzimanje javne površine.
Nijedna od njih ne rješava vlasništvo, među, podjelu troškova u zgradi ni naknadu štete. Za to postoji sud. Poziv policiji zbog međe potroši popodne i ne ostavi upotrebljiv trag.
Advokat dolazi kad je šteta već nastala, kad se spor tiče prava na nekretnini ili kad institucije ne zaustavljaju smetnju koja se ponavlja. Procjenjuje ima li osnova za tužbu, za zahtjev za naknadu štete ili za privremenu mjeru dok postupak traje.
Sud nije ni brz ni jeftin. Za trajnu smetnju i za štetu on je ipak jedini organ koji može narediti da nešto prestane i odrediti ko koliko plaća.
Ovaj redoslijed vrijedi za probleme koji traju i ponavljaju se. Prijetnja, nasilje, požar, curenje gasa i poplava ne čekaju nijedan korak: policija ili hitne službe zovu se odmah, a fotografije i zapisnik se sakupljaju poslije.
Prvi potez zavisi od vrste problema. Buka traži drugačiji put od curenja vode, međe ili zajedničkih dijelova zgrade, a najveća razlika je u tome ko je uopšte nadležan da odluči.
| Vrsta problema | Prvi potez | Ko odlučuje ako ne prođe |
|---|---|---|
| Buka: muzika, radovi, ljubimci | Bilješka s datumima i satima, pa razgovor i poruka | Policija za javni red i noćni mir, inspekcija i sud za smetnju koja traje |
| Curenje i vlaga | Fotografije, obavijest komšiji i upravitelju, nalaz majstora | Sud za naknadu štete, ako osiguranje i dogovor ne riješe |
| Zajednički dijelovi: hodnik, ulaz, krov, lift, vodomjer | Prijava upravitelju ili predstavniku stanara | Stambena ili komunalna inspekcija |
| Međa, ograda, granica parcele | Zemljišnoknjižni izvadak i katastarski podaci, pa geometar | Sud, na osnovu isprava i vještačenja |
| Grane, korijenje, dim, smrad | Pisani zahtjev da se ukloni uzrok smetnje | Sud, ako smetnja prelazi uobičajenu mjeru |
| Parking na javnoj površini | Prijava komunalnom redaru ili inspekciji | Komunalna inspekcija i prekršajni postupak |
Tabela daje samo smjer. Međa i ograda se ne rješavaju sjećanjem nego dokumentima, kod grana, dima i smrada sve zavisi od toga prelazi li smetnja uobičajenu mjeru, a kako se prijava predaje inspekciji ili policiji razrađeno je posebno, jer se nadležnosti razlikuju po općinama i entitetima.
U zgradi dijelite zid, plafon, instalacije i ulaz, pa problem jednog stana odmah pogađa druge. Zbog toga tu postoji posrednik: upravitelj, predstavnik stanara i kućni red koji uređuje ponašanje u zajedničkom prostoru. Prijava tom posredniku nije formalnost jer proizvodi zapisnik, a zapisnik je jedini dokument koji u tom trenutku ne piše nijedna od zavađenih strana.
Između kuća nema nikoga u sredini. Dijele se međa, ograda, ponekad prilaz i kanal, a sporovi se vrte oko zemljišta, smetnji iz dvorišta i pristupa. Kad dogovor propadne, put je kraći i tvrđi: pisani zahtjev, inspekcija ili odmah sud.
Nekoliko situacija se u BiH ponavlja toliko često da zaslužuju zasebnu napomenu, jer zbog njih redoslijed iz ovog teksta zapinje na sredini.
Veliki broj stambenih zgrada nema formalnog upravitelja. Negdje postoji neformalni predstavnik bez ovlaštenja, negdje kućni savjet koji se sastane jednom godišnje, negdje niko. Kad nema ko posredovati, međukorak jednostavno otpada: problem ide od razgovora pravo na inspekciju, a dokaze morate sakupiti sami, bez zapisnika koji bi neko treći potpisao.
U dijelu zgrada voda se mjeri jednim vodomjerom za cijeli objekat, a račun se dijeli po stanovima bez obzira na stvarnu potrošnju. Samac tako plaća kao domaćinstvo od pet ljudi. Opomena tu ne pomaže jer problem nije u ponašanju komšije nego u načinu mjerenja, a rješava se tek ugradnjom pojedinačnih vodomjera, o čemu se odlučuje na nivou zgrade.
Gajbe, stolice, kante i kamenje na javnoj površini ne stvaraju nikakvo pravo na mjesto. Javna površina se ne rezerviše privatnim predmetima. Nevolja je što uklanjanje tuđih stvari vlastitom rukom vodi u sukob i u lošiju pravnu poziciju, pa predmete uklanjaju komunalni redar ili inspekcija, po prijavi.
Kese ispred vrata, bicikli na stepeništu i kolica u ulazu su svakodnevna slika. Hodnik je i evakuacijski put, pa zatrpan ulaz iz pitanja ukusa prelazi u pitanje sigurnosti. Slično je s hranjenjem mačaka ispred ulaza: namjera je dobra, ali nered i glodari koje to privuče pogađaju sve stanare. Oba pitanja rješava razgovor, a kad on ne uspije, upravitelj pa komunalna inspekcija.
Zakon ne mjeri smetnju po tome koliko vas nervira. Mjeri je po tome je li prekomjerna.
Dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi i buka koji s tuđe nekretnine dolaze na vašu imaju u zakonu svoje ime: imisije. Uobičajene se trpe, jer i vi svoju nekretninu koristite. Prekomjerne se ne moraju trpjeti, a prekomjerne su onda kad prelaze ono što odgovara namjeni te nekretnine s obzirom na mjesto i vrijeme, kad izazivaju znatniju štetu ili kad ih zabranjuje poseban propis. Mjeri se, dakle, prema kraju u kojem živite i prema tome čemu nekretnina služi, pa ista buka u mirnoj stambenoj ulici i u zoni s radionicama nema isti status.
Iz toga slijedi i šta se od komšije može tražiti. Da ukloni uzrok smetnje. Da ubuduće ne radi ono što je izaziva, sve dok ne preduzme mjere koje je sprečavaju. I da nadoknadi štetu koju je već napravio. Za smetnju koja se posebnim uređajem usmjerava pravo na vašu nekretninu, recimo ventilaciju ili odvod okrenut prema vašem zidu, ne ispituje se ni mjera: bez pravnog osnova ne mora se trpjeti uopšte.
Jedan izuzetak vrijedi znati unaprijed. Kad smetnja dolazi iz djelatnosti za koju postoji dozvola nadležnog organa, dok ta dozvola traje ne može se tražiti da djelatnost prestane. Ostaje pravo na naknadu štete i na mjere kojima se smetnja ubuduće smanjuje ili sprečava.
Ne mora se čekati ni da šteta nastane. Ako s tuđe strane prijeti opasnost od znatnije štete, može se tražiti da sud naredi mjere za sprečavanje ili da se izvor opasnosti ukloni, i to o trošku onoga ko taj izvor drži.
Postoji i drugi, mnogo brži put. Kad vam neko oduzme ili ometa posjed, zaključa prolaz, postavi ogradu preko puta ili zauzme prostor koji koristite, podnosi se posjedovna tužba. U tom postupku sud ne ispituje ko ima jače pravo, nego štiti posljednje stanje posjeda i vraća stvari na ono kako je bilo. Postupak je hitan, žalba se podnosi u roku od 15 dana, a revizija nije dopuštena.
Cijena te brzine je rok. Posjedovna tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana kad ste saznali za smetanje i za onoga ko ga je učinio, a najkasnije godinu dana od samog smetanja. Poslije toga ostaje samo duži put dokazivanja prava. Naknada štete ima svoj rok: tri godine od dana kad ste saznali za štetu i za štetnika, a najviše pet godina od nastanka štete.
Rok od 30 dana
Rok teče od saznanja za smetanje i za onoga ko ga je učinio, a ne od trenutka kad ste odlučili da tužite. Trideset dana lako prođe u čekanju da se komšija predomisli. Ako smetanje traje, s tužbom se ne čeka.
Institucija o vašem problemu zna tačno onoliko koliko joj date na papiru. Komšijski sporovi se zato gube na dokazima, a ne na tome ko je stvarno bio u pravu.
Po snazi dokazi obično idu ovim redom. Najviše vrijedi zapisnik koji je sastavio neko treći: upravitelj, inspektor ili policija. Slijede nalaz majstora ili vještaka i računi za popravku, pa fotografije i snimci s vidljivim datumom, pa vaše poruke komšiji i njegovi odgovori. Svjedoci pomažu kad potvrde isto što i ostalo, a sami nose najmanje.
Bilješka o ponavljanju je najjeftiniji dokaz koji postoji, a ljudi je najčešće nemaju. Datum, sat, trajanje, jedna rečenica opisa: "14.03. muzika iz stana iznad od 23:00 do 01:30. 21.03. isto, od 22:30 do 02:00." Tri takva unosa s datumima govore više od tvrdnje da komšija stalno pravi buku.
Kod buke postoji granica onoga što vaš dokaz može. Snimak s telefona pokazuje da se nešto dešavalo, ali ne i koliko je glasno bilo po propisu; to utvrđuje mjerenje ovlaštene službe. Aplikacija za decibele koristi vama da procijenite situaciju, ali u spisu nema težinu nalaza.
Snimanje ima svoja pravila. Zakon o zaštiti ličnih podataka ne primjenjuje se na obradu koju fizičko lice radi isključivo za lične potrebe ili potrebe domaćinstva, pa snimak napravljen u vlastitom stanu i zadržan za sebe u pravilu ne otvara pitanje po tom zakonu. Kamera okrenuta prema zajedničkom hodniku, tuđem ulazu ili komšijinom dvorištu obrađuje tuđe podatke i za nju treba pravni osnov, a video nadzor zajedničkih dijelova traži saglasnost stanara koji taj prostor koriste, ne odluku jednog od njih. Objavljivanje snimka komšije na društvenim mrežama je zaseban problem i po njemu prijava stiže vama. Nadzor koji smatrate nezakonitim prijavljuje se Agenciji za zaštitu ličnih podataka.
Ne postoji broj dokaza koji je uvijek dovoljan. Postoji razlika između jednog incidenta i obrasca. Obrazac se vidi iz tri zabilježena datuma i dvije sačuvane poruke, a ne iz jedne ljute prijave.
Vrijednost spora određuje gotovo sve što slijedi. Do 5.000 KM postupak se vodi kao spor male vrijednosti, po pojednostavljenim pravilima, i u taj okvir ulazi većina komšijskih zahtjeva za štetu.
Sudska taksa se plaća prema vrijednosti spora. U Federaciji BiH iznos propisuje kantonalni zakon prema sjedištu suda, u Republici Srpskoj republički, pa se tačna cifra provjerava u taksenoj tarifi ili kod suda kojem se tužba predaje.
Troškovi ne staju na taksi. Svaka strana prvo sama plaća ono što je sama pokrenula, a vještačenje je najčešće najskuplja pojedinačna stavka i plaća ga onaj ko ga predloži. Ko izgubi parnicu u cijelosti, nadoknađuje i troškove protivne strane, uključujući nagradu advokata. Kod djelimičnog uspjeha troškovi se dijele srazmjerno.
Ko troškove ne može podnijeti bez štete po vlastito izdržavanje i izdržavanje porodice, može tražiti da ga sud oslobodi plaćanja, uz dokaze o imovnom stanju. Za savjet i sastavljanje podneska postoje i besplatni kanali: u Federaciji BiH kantonalni zavodi za pružanje besplatne pravne pomoći, kojih nema u svim kantonima, a u Republici Srpskoj Centar za pružanje besplatne pravne pomoći.
Postoji i put koji ne završava presudom. Sudija može strankama predložiti medijaciju sve do zaključenja pripremnog ročišta, i ako obje pristanu, predmet ide medijatoru. Medijator ne presuđuje nego traži rješenje koje obje strane mogu prihvatiti. Za komšije koje i dalje žive na istom ulazu takav dogovor obično traje duže od presude, upravo zato što su do njega same došle.
Sud nema smisla u nekoliko prepoznatljivih situacija: kad je šteta manja od predvidivih troškova postupka, kad nema nijednog dokaza osim vlastite tvrdnje, kad je smetnja prestala i ne ponavlja se, i kad je rok za posjedovnu tužbu prošao, a imovinske štete nema pa nema ni čega da se naplati.
Ovdje je zakon neobično izričit. Niko nema pravo samovlasno smetati tuđi posjed, pa ni onda kad smatra da ima jače pravo na njega. Samopomoć je dozvoljena samo ako opasnost prijeti neposredno, ako je pomoć nužna i ako je način primjeren opasnosti, a to je uzak prostor u koji ne ulazi gotovo ništa od onoga što se u svađi uradi.
Svaki od tih poteza mijenja uloge. Komšija koji je bio uzrok problema postaje strana koja se žali, vaši raniji dokazi gube na težini, a umjesto jednog spora vodite dva.
Tri stvari se mogu uraditi danas, a kasnije vrijede najviše: otvorite bilješku s datumima i satima, fotografišite stanje, i pošaljite komšiji poruku koju ćete sačuvati.
Ostalo ide redom. Prijava bez papira gubi težinu, a tužba bez pokušanog dogovora gubi i vrijeme i novac. Jedini rok koji ne trpi odgađanje je onaj za smetanje posjeda.
