Konzervansi i rok trajanja u prirodnoj kozmetici - zašto "manje hemije" ne znači automatski sigurnije

Šta konzervans radi, i zašto ga bezvodni proizvod ne traži

Konzerviranje nije sterilizacija. Kozmetika nije sterilna i ne mora biti; traži se da broj mikroorganizama ostane ispod granice i da određenih vrsta uopšte nema. Zagađenje dolazi s dvije strane. Prva je proizvodnja i punjenje, a druga ste vi: od trenutka kad se pakovanje otvori pa do zadnje upotrebe u proizvod stalno ulazi nešto novo, iz prostorije u kojoj stoji i s kože ruku.

Zato se zaštita ne dokazuje time što na listi sastojaka stoji konzervans. Dokazuje se testom u kojem se gotov proizvod namjerno zarazi, pa se prati koliko brzo broj klica pada. Rezultat tog testa dio je dokumentacije o proizvodu, i po evropskom propisu i po onom koji se primjenjuje u Republici Srpskoj, a razlog je jednostavan: ista supstanca u jednoj formuli radi svoj posao, a u drugoj ne.

Bezvodni proizvodi su izuzetak, i to izuzetak koji je i propisan. Mikrobiološke granice koje za kozmetiku vrijede u Republici Srpskoj izričito se ne primjenjuju na proizvode u kojima su aktivnost vode, pH ili sadržaj alkohola takvi da rast mikroorganizama nije moguć. Među njima su poimenično navedena ulja i uljne kupke bez vode, čvrsti sapuni, parfemi i kolonjske vode.

To ne znači da ulje i balzam traju vječno. Oni se kvare drugačije: masnoća oksidira, miris postaje užegao, boja tamni. I čim u teglicu s balzamom uđe voda, s mokrih prstiju ili iz pare u kupatilu, na tom mjestu nastaje uslov kojeg prije nije bilo.

Razlika postoji i po tome iz čega se proizvod vadi, jer pakovanje odlučuje koliko zraka i prstiju uopšte dođe do sadržaja.

Jedna zamka ipak ostaje. Prisustvo konzervansa u sastavu samo po sebi ne svrstava proizvod među one niskog rizika, i to izričito stoji u standardu. Odlučuje kako se cijela formula ponaša, ne pojedinačan sastojak na listi.

Kad na pakovanju piše da nema konzervansa

Tvrdnja da proizvod nema konzervans može biti tačna na nekoliko načina koji nemaju istu težinu. Vrijedi znati koji od njih držite u ruci.

• Proizvod je bezvodan. Ulje, maslac ili balzam nemaju u čemu da im nešto raste, ali imaju rok jer masnoća oksidira.
• Formula je neprijateljska prema mikroorganizmima na drugi način: visok udio alkohola, vrlo nizak ili vrlo visok pH, ili premalo slobodne vode da bi rast bio moguć.
• Pakovanje ne propušta ni zrak ni prste, pa se sadržaj tokom upotrebe ne zagađuje.
• Rok je vrlo kratak, proizvod stoji u frižideru i troši se za sedmicu ili dvije.
• Zaštita postoji, ali se ne zove konzervans. Neki sastojci imaju više uloga u formuli i usput je čuvaju.
• Ništa od navedenog. Tvrdnja je marketinška, a kako je proizvod zaštićen niko ne objašnjava.

Pitanje koje razdvaja prvih pet slučajeva od šestog ne glasi ima li u sastavu konzervansa, nego kako je formula zaštićena od mikroorganizama. Proizvođač koji zna odgovor daje ga bez ustezanja.

Druga polovina ovog pitanja je neugodnija. Kad zaštite nema, ono što u proizvodu naraste najčešće se ne vidi. Granice se mjere u broju kolonija po gramu. Za proizvode namijenjene području oko očiju, sluznici i njezi djece do tri godine granica u Republici Srpskoj je stotinu kolonija po gramu, a za ostale hiljadu bakterija i stotinu kvasaca i plijesni. Za četiri vrste, među kojima su zlatni stafilokok i pseudomonas, granica je nula: u propisanom uzorku ne smiju se dokazati uopšte.

Takve brojeve oko ne registruje. Promijenjen miris, druga boja i razdvojena tekstura su kasni znak, onaj koji dolazi kad je proces već daleko odmakao. Zato se rok, broj mjeseci nakon otvaranja i uslovi čuvanja poštuju i onda kad proizvod izgleda kao prvog dana.

Konzervansi nisu neodređena kategorija

Konzervans se ne bira slobodno. I evropski propis i onaj koji se primjenjuje u Republici Srpskoj rade po istom principu: u kozmetici se smiju koristiti samo konzervansi s propisane liste, i to samo pod uslovima koji uz njih stoje, prije svega do najveće dozvoljene koncentracije. Supstanca koja na toj listi nije uopšte se ne smije koristiti kao konzervans.

Iz toga slijedi ono što se u raspravi obično izgubi. Konzervans u proizvodu koji je zakonito na tržištu nije nepoznanica nego tvar sa zatvorene liste, s granicom koju je neko izračunao. Time pitanje nije riješeno, jer ne odgovara svaki konzervans svakoj koži. Konzervansi su, odmah iza mirisa, drugi najčešći uzrok kontaktnog dermatitisa od kozmetike.

Razlika je u tome što se taj problem rješava imenom, a ne kategorijom. Ako znate na šta reagujete, taj naziv se traži u listi sastojaka. Ako ne znate, a koža vam često reaguje, korisnije je voditi zapis proizvoda i reakcija pa s dermatologom procijeniti ima li smisla epikutano testiranje. Kod osjetljive kože i eteričnih ulja biljno porijeklo ništa ne olakšava.

Marketing koji napada cijelu grupu konzervansa radi nešto treće. Evropski kriteriji za tvrdnje o kozmetici izričito kažu da tvrdnja ne smije ocrnjivati sastojke koji se zakonito koriste, a kako se taj obrazac prepoznaje na pakovanju razrađeno je uz zeleni marketing.

Rok trajanja i oznaka mjeseci nakon otvaranja nisu isto

Na pakovanju se javljaju dva podatka koja se redovno miješaju. Najkraći rok trajanja je datum do kojeg proizvod, ako se čuva kako piše, zadržava svoju prvobitnu funkciju. Ispred njega stoji simbol pješčanog sata ili riječi da ga treba upotrijebiti do kraja tog perioda.

Drugi podatak je period nakon otvaranja: simbol otvorene teglice i broj mjeseci, na primjer 6M ili 12M. Njegova definicija je preciznija nego što se obično prenosi. To je period od otvaranja tokom kojeg se proizvod može koristiti bez opasnosti za potrošača.

Ključno je kada jedno zamjenjuje drugo. Datum se smije izostaviti samo ako je najkraći rok trajanja duži od 30 mjeseci, i tada se umjesto njega navodi period nakon otvaranja. Tako piše u evropskoj uredbi, a doslovno isto i u propisu koji se primjenjuje u Republici Srpskoj. Proizvod s oznakom 12M i bez datuma nije, dakle, proizvod kojem je neko prešutio rok, nego proizvod za koji je proizvođač izjavio da neotvoren traje duže od dvije i po godine.

Ima i slučajeva u kojima nema ni datuma ni teglice, i to je dozvoljeno tamo gdje pojam trajanja nakon otvaranja nije bitan, kao kod pakovanja za jednokratnu upotrebu. Kod kreme iz teglice taj izuzetak ne važi.

Praktična posljedica je jednostavna. Datum vrijedi za neotvoren proizvod. Čim se pakovanje otvori, počinje da teče drugi sat, onaj s teglice, a njegov početak zna samo onaj ko je proizvod otvorio. Zato se datum otvaranja upisuje na dno posude. Šta sve deklaracija mora nositi i kako se čita sastav obrađuje čitanje INCI deklaracije.

Kratak rok je podatak o upotrebi, ne dokaz svježine

Kod prirodne kozmetike se kratak rok često prodaje kao vrlina. On je prije svega uputa: formula je osjetljiva, troši se brže i čuva pažljivije.

Račun je brz. Ako na teglici piše 3M, a proizvod koristite dvaput sedmično, do isteka roka potrošićete manji dio pakovanja. Ostatak ide u kantu, i to ne zbog nemara nego zato što je pakovanje bilo preveliko za taj rok. Manje pakovanje, pumpica ili tuba tu su praktičniji izbor.

Frižider i kratak rok nisu sami po sebi dokaz sigurnosti. Oni pokazuju da se formula oslanja na hladnoću i na brzu potrošnju umjesto na stabilnost. A ako rok nigdje ne piše, zaključak nije da je proizvod svjež, nego da nemate podatak.

Ostaje i pravilo koje se lako prekrši iz štednje: proizvod u koji sumnjate ne isprobava se na licu da bi se provjerilo. Reakcija ili infekcija oko očiju košta više od ostatka kreme.

Šta deklaracija mora imati kod nas

Evropska uredba o kozmetičkim proizvodima nije preuzeta u zakonodavstvo BiH. To je 2015. godine izričito naveo Republički zavod za standardizaciju i metrologiju, a noviji akt kojim bi bila preuzeta nije pronađen. Umjesto jednog propisa o kozmetici primjenjuje se nekoliko propisa o zaštiti potrošača i o predmetima opšte upotrebe, a oni se razlikuju po entitetima.

Zajednički dio vrijedi svuda. Zakon o zaštiti potrošača u BiH traži deklaraciju na svakom proizvodu, s nazivom i tipom proizvoda te imenom i punom adresom proizvođača, a kod uvoza i imenom i sjedištem uvoznika sa zemljom porijekla. Kod prethodno zamotanog proizvoda deklaracija mora sadržavati i neto masu i minimalni rok trajanja.

U Republici Srpskoj je zahtjev postavljen šire. Tamošnji zakon o zaštiti potrošača minimalni rok trajanja traži na deklaraciji svakog proizvoda, zavisno od prirode proizvoda. Uz njega ide Zakon o predmetima opšte upotrebe, koji kozmetiku izričito ubraja u predmete široke potrošnje i bezbjednost veže, između ostalog, za deklaraciju i za mikrobiološku ispravnost. Isti zakon nabraja kada se smatra da proizvod nije bezbjedan, a tri razloga s tog spiska pogađaju upravo ovu temu.

• Proizvod nema deklaraciju, istekao mu je rok upotrebe naveden na deklaraciji, ili nema podatke o roku tamo gdje je to izričito propisano.
• Sadrži štetne mikroorganizme, ili ih sadrži u količinama većim od dopuštenih.
• Sastav ili senzorna svojstva su mu se zbog mikrobioloških ili drugih procesa promijenila toliko da nije prikladan za upotrebu.

Prevedeno na policu: krema bez deklaracije u Republici Srpskoj nije stvar procjene, nego proizvod koji se po zakonu ne smatra bezbjednim i ne smije se staviti na tržište. Na državnom nivou i u Federaciji poseban propis o kozmetici nije pronađen, pa se tamo oslanjate na zakon o zaštiti potrošača i na opštu obavezu proizvođača da na tržište stavlja samo sigurne proizvode.

Tri podatka s pakovanja rade tri različita posla. Svaki od njih nešto znači i onda kad ga nema.

Kućna izrada i proizvod koji se prodaje nisu ista stvar

Recept po kojem neko pravi balzam za sebe nikoga se ne tiče. Čim se isti balzam proda, na scenu stupaju obaveze konkretnije nego što se obično misli.

U Republici Srpskoj proizvođač kozmetike mora imati objekat koji ispunjava sanitarno-higijenske uslove i radnike odgovarajuće stručne spreme pod čijim se nadzorom obavlja proizvodnja. Osobe koje s proizvodom dolaze u neposredan dodir podliježu zdravstvenom nadzoru. Ispitivanje bezbjednosti obavlja se u ovlaštenoj laboratoriji i o njemu se vode zapisnici, a proizvođač kozmetike je uz to dužan ispitivati mikrobiološku čistoću u proizvodnji. Sastojci i aditivi moraju biti navedeni u deklaraciji.

Kuhinja te uslove ne ispunjava, i to nije pitanje dobre volje nego opreme. Kod kućne izrade se redovno potcjenjuju tri stvari: čistoća posuda, tačno mjerenje i ponašanje formule kroz vrijeme. Proizvod zna izgledati odlično prvih nekoliko dana, a promijeniti se poslije mjesec dana, i taj drugi dio proizvođač obično ne vidi jer je krema tada već u tuđem kupatilu.

Isto vrijedi i za sastojke. Biljno porijeklo nije jemstvo sigurnosti, jer izbor sirovine ne rješava pitanje kako je gotov proizvod zaštićen tokom upotrebe. Ni certifikat tu ne pomaže: on govori o sastavu i porijeklu sastojaka, ne o mikrobiološkoj stabilnosti.

Kupovina od malog proizvođača ima jednu stvarnu prednost, a to je što možete pitati osobu koja proizvod pravi. Iskoristite to za pitanja na koja u drogeriji nemate kome postaviti.

1. Ima li proizvod vodu u sastavu i kako je zaštićen od mikroorganizama.
2. Kada je napravljen, do kada traje neotvoren i koliko se koristi nakon otvaranja.
3. Postoji li broj serije po kojem se baš to pakovanje može pratiti.
4. Ko odgovara za proizvod, s imenom i punom adresom, a ne samo s imenom stranice na društvenoj mreži.
5. Kako se proizvod čuvao ljeti i tokom dostave.

Ako odgovora nema, nedostaje vam osnovni podatak, ne detalj. Redoslijed poteza pri samoj kupovini prirodne kozmetike razrađen je posebno.

Tester iz zajedničke teglice na sajmu ne stavlja se na lice. Isto pakovanje otvore desetine ljudi, a zajednički proizvodi se zagađuju brže od onih koji stoje kod kuće. Ako baš želite probati, neka se nanese čistim štapićem za jednokratnu upotrebu.

Toplota, kupatilo i prelijevanje u drugu posudu

Zaštita nije neuništiva. Toplota je razgrađuje, pa proizvod koji je proveo dan u vrućem autu nije u stanju u kojem je bio na polici. Granica koja se preporučuje je oko 29 stepeni, a zagrijano vozilo je udžbenički primjer mjesta na kojem konzervans strada.

Kupatilo radi protiv vas na drugi način. Vlaga i para olakšavaju rast bakterija i plijesni, a teglica koja se u toj atmosferi često otvara trpi najviše. Mjesto za čuvanje treba biti suho i čisto, na sobnoj temperaturi i van direktnog sunca, a poklopac se vraća odmah i do kraja.

Dodavanje vode je poseban slučaj. Voda unosi mikroorganizme i istovremeno razrjeđuje zaštitu koja ih je držala pod kontrolom, pa se proizvod koji se osušio ne spašava vodom. Isto se odnosi na pokušaje da se razdvojena krema popravi zagrijavanjem ili miješanjem s drugim proizvodom.

Prelijevanje u drugu posudu izgleda praktično, a radi tri stvari odjednom. Nova posuda je novi izvor zagađenja, sadržaj usput prolazi kroz ruke i zrak, a rok, broj serije i oznaka mjeseci nakon otvaranja ostaju na starom pakovanju. Ako je original bio pakovanje koje ne propušta zrak, prelijevanjem u teglicu nestaje upravo ona prednost zbog koje je bilo sigurnije.

Slično je i s proizvodima iz druge ruke ili s oglasa. Kod njih ne znate ni koliko su stari, ni jesu li već korišteni, ni je li im nešto dodavano.

Kada se proizvod baca

Razloga za bacanje ima četiri, a samo jedan od njih se vidi.

Prvi je rok. Istekao datum ili istekao broj mjeseci od otvaranja dovoljni su sami po sebi, bez obzira na to koliko je proizvoda ostalo u pakovanju. Drugi je izgled i miris, i to je jedini razlog koji se primijeti golim okom.

• Grudvice i zgrušavanje, kod maskare i olovke najprije.
• Promjena gustine, na primjer podloga koja se razdvojila na slojeve.
• Puder ili sjenilo koji se mrve i raspadaju.
• Neugodan miris: kiseo, užegao ili pljesniv.
• Proizvod je postao suh i ljuskav, ili obrnuto, previše tečan.
• Boja se promijenila.
• Na koži se osjeća drugačije nego na početku.

Treći razlog je način čuvanja. Proizvod koji je stajao na suncu, u vrućem autu ili otvoren u pari nema garanciju da mu je zaštita preživjela, a to se ni po čemu ne primjećuje.

Četvrti razlog je infekcija. Nakon infekcije oka bacaju se svi proizvodi za područje oko očiju koji su se tada koristili, a nova kozmetika za oči se ne nanosi dok upala ne prođe. Isto vrijedi za proizvod koji se s nekim dijelio.

Razlog zbog kojeg dermatolozi na tome insistiraju je konkretan. Bakterije i plijesan koje se s vremenom nakupe u proizvodu mogu izazvati infekciju oka ili kožnu infekciju poput impetiga ili folikulitisa, a upotreba duža od preporučene vezuje se uz konjunktivitis, izbijanje bubuljica i iritiranu kožu. Kod maskare dermatolozi granicu postavljaju na tri mjeseca, jer je zlatni stafilokok u maskari nađen već poslije toliko upotrebe.

Zaboravlja se i pribor. Prljave četkice i spužvice izazivaju bubuljice, osip i infekcije kože, pa se spužvica pere poslije svake upotrebe, a četkice svakih sedam do deset dana.

Korisni izvori

Za ovu temu najviše koriste propisi o označavanju i bezbjednosti proizvoda i stranice dermatoloških udruženja i regulatora. Tu se provjerava šta na pakovanju mora pisati, koje granice vrijede za mikrobiološku ispravnost i šta struka preporučuje o čuvanju i bacanju kozmetike.