Domaća zadaća u prvim razredima - kako pomoći djetetu bez rada umjesto njega

Koliko zadaća traje i zašto propisi o tome ćute

Prvo pitanje koje roditelj postavi jeste koliko je normalno. Odgovor iz propisa je kratak: nijedan propis u BiH ne kaže koliko domaća zadaća smije trajati.

Propisi mjere školu, ne kuću. Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju Republike Srpske kaže da čas traje 45 minuta i da se za učenike prvog razreda nastavne aktivnosti organizuju u ukupnom dnevnom trajanju od 180 minuta. O onome što slijedi poslije toga nema ni riječi. Pedagoški standardi i normativi Kantona Sarajevo, kantonalni zakon i nastavni plan i program za prvi razred jednako ćute o obimu zadaće. Ostali kantoni imaju svoje zakone, pa se tamo isto pitanje postavlja školi.

Ni strane smjernice ne daju jedan broj. Australski Raising Children Network kaže da čvrstih pravila o zadaći nema i da neke škole u prvim godinama ne zadaju ništa osim svakodnevnog čitanja. Američka akademija za pedijatriju uopšte ne spominje trajanje, nego stalno mjesto i vrijeme.

Najčešće citiran broj dolazi iz američke školske prakse, ne iz medicine. To je pravilo od deset minuta po razredu, dakle oko deset minuta u prvom razredu, dvadeset u drugom i tako dalje. Nacionalno udruženje prosvjetnih radnika u SAD-u navodi da mnogi školski distrikti tu smjernicu slijede, uz napomenu da su koristi od zadaće jasnije u višim razredima nego u nižim.

Tu se izvori razilaze i vrijedi to znati. Američka akademija za pedijatriju zadaću gleda kao naviku koju treba izgraditi rano, uz čitanje naglas i redovno vrijeme za rad. Raising Children Network je oprezniji: u prvim školskim godinama, kaže, nema jasnih dokaza da zadaća poboljšava školski uspjeh, a korist je više na strani roditelja jer kroz nju vidi šta dijete uči. Slažu se u jednom. Više zadaće ne daje bolji rezultat, a previše nje ide na račun igre, sporta, odmora i druženja s vršnjacima.

Za prvi razred je zato korisnije gledati koliko dijete izdrži nego koliko minuta piše. Mlađe dijete se koncentriše otprilike petnaest minuta prije nego mu zatreba kratka pauza. Zadaća koja se s pauzama razvuče na cijelo popodne prestaje biti vježba i postaje iscrpljivanje.

Mjesto i vrijeme koji se ne pregovaraju svaki dan

Dvije najčešće svađe oko zadaće nisu o zadatku nego o tome kada i gdje. Kad se to jednom dogovori, dobar dio problema nestane sam od sebe.

Za mjesto nije potrebna radna soba. Kuhinjski sto je sasvim dobar i to je preporuka i pedijatara i porodičnih savjetovališta, jer mlađe dijete radi bolje tamo gdje je odrasla osoba u blizini. Traži se svjetlo, prozračena prostorija, dovoljno mjesta da se rašire sveska i pribor, i tišina bez uključenog televizora, bez mlađeg brata koji se igra u istoj sobi i bez telefonskog razgovora u pozadini.

Za vrijeme ne postoji sat koji odgovara svima. Nekom djetetu najbolje ide odmah po dolasku kući, drugom tek poslije igre i užine, kad se odmori. Dijete tu treba imati riječ, jer se dogovoreno vrijeme lakše drži nego nametnuto.

Fiksni sat u nekim porodicama izaziva otpor. Tada bolje radi pravilo umjesto sata: nema ekrana dok se zadaća ne završi. Šta god se odabralo, treba se toga držati, jer se sva korist gubi ako se svaki dan pregovara ispočetka. Ostatak popodneva može ostati labav, ali raspored dana prvačića mora imati prostora i za igru, ne samo za obaveze.

• olovka, gumica, bojice i sveska nadohvat ruke, da početak ne postane potraga po torbi;
• voda i mala užina ako je dijete gladno, jer gladno dijete ne rješava ništa;
• dogovor koliko se radi do prve pauze;
• torba pored stola, da završena zadaća odmah ode u nju;
• ugašen ekran u prostoriji, i djetetov i roditeljev.

Prelazak s igre na zadaću je poseban problem i rijetko ide na komandu. Najava deset minuta unaprijed daje djetetu vremena da se pripremi i skrati pregovaranje na vratima sobe. Zadaća se ne najavljuje kao kazna, ali se ni početak ne ostavlja da visi do osam navečer.

Šta je pomoć, a šta rad umjesto djeteta

Sjediti pored djeteta je u redu. Pedijatrijske preporuke to izričito dozvoljavaju, pogotovo ako roditelj u isto vrijeme ima svoju knjigu ili svoj posao. Problem počinje kad ruka pređe preko stola.

Podjela je jednostavnija nego što izgleda. Roditelj radi ono što dijete još ne umije: pomaže mu da se sabere, da uopšte počne, da veći zadatak razloži na dijelove i da nađe gdje je uputa. Dijete radi ono što se ocjenjuje. Čita, piše, računa i griješi.

Postoji i mjerilo koje razdvaja povremenu pomoć od stalne. Ako dijete redovno ne može završiti obične dnevne zadatke bez aktivnog učešća odraslog, to nije stvar discipline nego znak da mu treba više vođenja u razredu. Američka akademija za pedijatriju to navodi kao razlog da se javi učiteljici, a ne da se kod kuće sjedi duže.

Kad dijete kaže da ne zna

Rečenica „ne znam" u prvom razredu rijetko znači da dijete ne zna gradivo. Češće znači da ne razumije uputu, da je umorno ili da se boji da će pogriješiti. Zato se prije objašnjavanja provjerava šta je tačno zapelo.

1. Neka dijete pokaže gdje je zadatak i svojim riječima kaže šta misli da se traži. Odgovor se često pojavi već tu.
2. Pročitajte uputu naglas, pa je prepričajte jednostavnije. Prvačić najčešće ne razumije riječi upute, a ne sam zadatak.
3. Uradite zajedno jedan sličan primjer, ali ne i onaj koji je zadan. Ako je cilj vježba, mora ostati nešto što će dijete uraditi samo.
4. Pustite dijete da pokuša nekoliko minuta bez komentara. Prekidanje na svakoj grešci je najbrži način da stane.
5. Ako ni tada ne ide, ne rješavajte umjesto njega. Zapišite pitanje za učiteljicu u svesku i tu se stane.

Roditelj ne mora znati kako škola danas uči računanje ili pisanje. Ako se postupak razlikuje od onoga kako je roditelj učio, bolje je pitati učiteljicu nego djetetu nametnuti drugi način. Dvije različite upute prvačića obično potpuno zaustave, a onda se izgubi i vrijeme i volja.

Ispravljati greške ili pustiti da učiteljica vidi

Na ovo pitanje ne postoji jedan odgovor i pedijatrijske preporuke to otvoreno kažu. Sve zavisi od toga zašto je zadaća uopšte zadana.

Ako učiteljica zadaćom provjerava da li je dijete razumjelo gradivo, roditeljske ispravke je odvedu na krivi trag. Mislit će da je razumijevanje bolje nego što jeste i neće se vratiti na to na času. Ako zadaća služi vježbanju već obrađenog, roditeljska pomoć ima smisla. A ako je cilj da dijete nauči samo sjesti, uzeti svesku i završiti započeto, onda je i nedovršena zadaća korisna informacija.

Isti pravilnik koji za zadaću traži tačnost, odgovornost i trud za svesku traži marljivost, preglednost i postupnost. Nijedno od toga se ne mjeri u tome koliko je stranica lijepa poslije roditeljskog brisanja.

Dok se ne dobije odgovor od učiteljice, najsigurnije pravilo je provjeriti dvije stvari: je li zadatak završen i razumije li dijete šta je napisalo. Ostalo neka vidi škola.

Kada prekinuti zadaću

Zadaća u prvim razredima nema smisla kad dijete više ne uči. Ako plače, trlja oči, piše sve gore ili ne može ispratiti ni jednostavnu uputu, svaki naredni minut ide u prazno.

Prekid nije popuštanje. Kratka pauza, voda i malo kretanja vrijede više od nastavka po svaku cijenu. Ako ni poslije toga ne ide, zadaća se završava tamo gdje je stala, uz kratku napomenu učiteljici.

Matematika bez gotovog rješenja

Kod matematike roditelji uskoče najbrže, obično objašnjenjem iz vlastitog školovanja. Dijete tada dobije tačan rezultat i nikakvo razumijevanje.

Preporučeni redoslijed je obrnut. Neka dijete prvo pokuša jedan ili dva zadatka, pa se onda objašnjava. I to najbolje na nečemu što se može uzeti u ruku: kockice, olovke, dugmad, kriške jabuke. Prvačić prvo vidi količinu, a tek onda broj.

• Šta se u zadatku traži?
• Koliko imaš na početku?
• Da li se nešto dodaje ili oduzima?
• Možeš li mi to pokazati olovkama?
• Koji dio ti nije jasan?
• Kako je učiteljica pokazala sličan zadatak?

Ako dijete stalno zapinje baš u jednom predmetu, to treba reći učiteljici. Ona vidi kako radi u razredu i obično ima drugi način da istu stvar objasni.

Pisanje i čitanje bez pritiska

U prvim razredima rukopis, čitanje i brzina rada sazrijevaju postepeno i neujednačeno. Dijete koje na početku godine piše sporo i krivo često nekoliko mjeseci kasnije piše sasvim pristojno.

Kod pisanja se biraju najviše dvije stvari za provjeru: je li zadatak završen i razumije li dijete šta je napisalo. Ispravljanje svakog slova nauči dijete nešto sasvim drugo, da je sigurnije ne pokušati nego pogriješiti.

Kod čitanja radi kraće i češće. Malo svaki dan vrijedi više od dugog čitanja jednom sedmično kroz suze.

Jedna stvar se smije raditi bez ikakve zadrške, a to je čitanje naglas s djetetom, bilo da ima zadaću ili nema. Američka akademija za pedijatriju to preporučuje izričito, i ne samo zbog čitanja. Gradi se rječnik, način izražavanja i navika da u danu postoji miran dio za knjigu. Neke porodice zbog toga svaku večer ugase televizor na pola sata i tada svi čitaju.

Pomaže i primjer. Dijete koje vidi odraslog s knjigom i koje samo bira šta će uzeti u biblioteci rjeđe doživljava čitanje kao produžetak škole.

Ako dijete svakodnevno izbjegava čitanje, ne prepoznaje slova koja su odavno obrađena ili se jako uznemiri čim vidi tekst, to nije stvar volje i o tome se razgovara sa školom.

Urednost, brisanje i suze zbog jedne greške

Roditelji popravljaju zadaću uglavnom zato da dijete ne bi dobilo primjedbu. Cijena je veća nego što izgleda. Kad odrasli svaki put brišu i prepisuju, dijete ne nauči da je zadaća njegova stvar, a učiteljica ne vidi stvarni nivo.

Umjesto toga se dogovara jedno pravilo po zadatku. Slova ostaju u redu, ili se pazi na razmak između riječi, ili se zadatak jednostavno završi do kraja. Jedno, ne sve odjednom. Sveska nije izložbeni primjerak.

Postoji i dijete koje se opire zadaći zato što želi da sve bude savršeno. Ono briše isto slovo deset puta, plače zbog jedne greške i ne može završiti stranicu. Kod njega roditeljsko popravljanje pojačava upravo ono što smeta.

Tu pomaže granica dogovorena unaprijed: jedan pokušaj, jedna mala ispravka i kraj. Greška ostaje i učiteljica je treba vidjeti. Pohvala ide na to što je dijete pokušalo nešto teško, a ne na to što je stranica ispala lijepa. Ako strah od greške stalno blokira rad, problem više nije urednost nego odnos prema učenju i vrijedi ga pomenuti u školi.

Rukopis koji ostane izuzetno težak i nečitak, ili uz koji se dijete žali na bol i jak umor u ruci, isto je tema za školu, a ne za svakodnevno roditeljsko prepisivanje.

Zadaća koja svako popodne završi svađom

Kad se oko zadaće viče svako popodne, dijete ne uči gradivo. Uči da je to trenutak dana u kojem gubi sigurnost. Pojačavanje pritiska tu ne radi, radi skraćivanje.

Prvi potez je vratiti zadaću u mjeru: dogovoreno mjesto i vrijeme, kraći blok rada, jedna pauza, jedna provjera i kraj. Drugi potez je uključiti školu, jer kratka bilješka učiteljici vrijedi više od još sat vremena plača.

Zajednički stav oba roditelja tu vrijedi više od savršene rečenice. Ako jedan popušta, a drugi pritiska, dijete brzo nauči kome da se obrati da zadaća nestane, a pravi razlog otpora ostane neistražen.

Zadaća poslije produženog boravka

Ako dijete ide u produženi boravak, zadaća je uglavnom već iza njega kad dođe kući. To ne znači da je tema zatvorena. Neka djeca završe sve, ali ne razumiju šta su radila. Druga ne stignu zbog buke ili čekanja na pomoć, a ima i onih koji urade sve pa zaborave spakovati svesku.

• zna li dijete reći šta je danas radilo;
• je li sveska u torbi;
• ima li nešto nedovršeno;
• razumije li zadatak ili je samo prepisalo s table;
• treba li poslati pitanje učiteljici ili voditelju boravka.

Cilj je uhvatiti problem u prvoj sedmici, a ne otkriti pred kraj polugodišta da dijete mjesecima uredno prepisuje bez razumijevanja.

Šta napisati učiteljici kad zadaća ne ide

Uredno završena stranica koju je praktično uradio roditelj učiteljici ne govori ništa. Dvije rečenice olovkom na kraju zadaće govore sve.

Dobra napomena ima tri podatka: koliko je dijete radilo, dokle je stiglo i gdje je tačno stalo. Na primjer, radio je dvadeset pet minuta, prva dva zadatka je uradio sam, kod trećeg nije razumio uputu i tu smo stali.

Učiteljica time dobija podatak da treba provjeriti razumijevanje upute, a ne optužbu na svoj račun. Ako se ista bilješka počne ponavljati, to više nije napomena nego obrazac i vrijedi tražiti kratak razgovor.

Isto vrijedi i u suprotnom smjeru, o čemu se rjeđe razmišlja. Ako dijete zadaću završi za pet minuta i uopšte se ne pomuči, i to je informacija za učiteljicu, jer se zadatak može prilagoditi. Pedijatrijske preporuke oba slučaja navode kao razlog da se javi školi.

Kada zadaća traži više od razgovora s učiteljicom

• dijete danima ne zna šta ima za zadaću;
• zadaća redovno traje mnogo duže nego što je učiteljica predvidjela;
• roditelj mora objasniti gotovo svaki zadatak;
• dijete ne prepoznaje sadržaje koji su u školi već rađeni;
• dijete plače prije svakog pisanja ili čitanja;
• dijete se kod kuće ne može koncentrisati, a roditelj ne zna dešava li se isto i u razredu;
• učiteljica šalje primjedbe, a roditelj ne zna šta konkretno treba mijenjati.

Poruka da se dijete više potrudi tu ne pomaže. Traži se uzrok: umor, pažnja, razumijevanje jezika upute, fina motorika, vid, sluh, strah od greške ili jednostavno prevelik obim. Vid i sluh se isključuju najbrže. Sistematski pregled prije upisa je za to polazna tačka, a ako se nešto promijeni tokom godine, pedijatar u domu zdravlja upućuje dalje.

Kad se teškoća drži baš uz čitanje i pisanje, korisnije je opisati je školi nego je tumačiti sam. Britanska zdravstvena služba kod djece školskog uzrasta navodi čitanje ispod nivoa očekivanog za uzrast, sporo i nesigurno čitanje naglas, pisani rad pun grešaka i neuredan, te teškoće s redoslijedom, brojevima i planiranjem školskog rada. Ništa od toga samo po sebi nije dijagnoza, a u prvom razredu se dio tih vještina još razvija.

Redoslijed je isti i kod nas i vani. Britanske preporuke roditelja upućuju prvo na školskog koordinatora za posebne obrazovne potrebe, a kod nas je tome najbliži pedagog ili psiholog škole, uz defektologa ili logopeda tamo gdje ih škola ima. Ako i učiteljica u razredu primjećuje isto, sljedeći korak je pedijatar.

Kod djeteta s razvojnom teškoćom, hroničnim stanjem ili individualnim programom obim zadaće se dogovara sa školom, a ne rješava dužim sjedenjem kod kuće.

Povezani izvori