Schengen i putno osiguranje - kada je obavezno, a kada nije

Kada je polisa propisan dokument

Obaveza dolazi iz Viznog kodeksa, evropske uredbe koja uređuje kratkotrajne vize. Njegov član 15 traži od podnositelja zahtjeva za jedinstvenu vizu za jedan ili dva ulaska da dokažu da imaju odgovarajuće i važeće putno zdravstveno osiguranje. Ono pokriva troškove koji mogu nastati u vezi s vraćanjem u domovinu iz zdravstvenih razloga, hitnom medicinskom pomoći, hitnim bolničkim liječenjem i smrću za vrijeme boravka na području država članica.

Iznos nije stvar prakse konzulata nego propisa: najmanja svota je 30.000 eura. Osiguranje mora važiti na cijelom području država članica i obuhvatiti čitavo vrijeme planiranog boravka i tranzita. Kod vize za više ulazaka dokazuje se pokriće za prvi planirani posjet, uz potpisanu izjavu u obrascu zahtjeva da je podnositelj svjestan da mu osiguranje treba i za kasnije boravke.

Konzulat pri tome ne gleda samo iznos na polisi. Procjenjuje i to bi li se odšteta prema tom osiguravaču mogla naplatiti u državi članici.

Izuzeci postoje i uski su. Nositelji diplomatskih pasoša tu obavezu nemaju, a kod pojedinih zanimanja, na primjer pomoraca koji osiguranje već imaju kroz posao, može se uzeti da je uslov ispunjen bez posebnog dokaza.

Zašto građanin BiH s biometrijskim pasošem nije u toj proceduri

Evropska uredba o viznim režimima dijeli zemlje izvan EU na dvije liste. Državljani zemalja s druge liste izuzeti su od obaveze vize za boravke od najviše 90 dana unutar bilo kojeg razdoblja od 180 dana. Bosna i Hercegovina je na toj listi, uz bilješku koja izuzeće vezuje isključivo za nositelje biometrijskih pasoša.

Ostatak slijedi sam od sebe. Ko ne podnosi zahtjev za vizu, ne podnosi ni dokumentaciju uz taj zahtjev, pa ga obaveza osiguranja iz člana 15 uopšte ne dodiruje. Pasoš koji nije biometrijski mijenja sliku: bez njega izuzeće ne vrijedi, a s vizom se vraća i obaveza polise.

Isto vrijedi unutar jedne porodice ili grupe. Ako neko od saputnika ima državljanstvo za koje se viza traži, on prolazi vizni postupak sa svim dokumentima, uključujući osiguranje, dok ostali putuju bez vize i tu obavezu nemaju.

Šta granica stvarno provjerava

Uslovi ulaska za kratki boravak nabrojani su u Zakoniku o schengenskim granicama i ima ih pet. Putnog osiguranja među njima nema; u cijelom tom propisu ono se ne spominje nijednom.

Uz uslov svrhe i sredstava ide i popis isprava koje službenik smije zatražiti kao dokaz. Za turistička i privatna putovanja tu su dokaz o smještaju, dokaz o planu putovanja i povratna karta. Osiguranja nema ni na tom popisu.

Jedna ograda ipak stoji. Popis isprava izričito nije konačan, pa službenik smije zatražiti i dokument koji na njemu nije naveden, ako se njime dokazuje svrha puta ili sredstva. To od polise ne pravi uslov ulaska, ali objašnjava zašto se granična kontrola ne svodi na pet popunjenih kućica.

ETIAS i EES ne mijenjaju ovo pitanje

EES je sistem koji bilježi ulaske i izlaske, a ETIAS će biti odobrenje putovanja za putnike bez vizne obaveze. Nijedan od njih nije osiguranje i nijedan ne plaća liječenje, izgubljen prtljag ni otkazan put.

ETIAS trenutno ne radi i prijave se ne primaju. Datum početka EU će objaviti nekoliko mjeseci unaprijed, a kada sistem krene, odobrenje putovanja ulazi među uslove ulaska, na isto mjesto na kojem je danas viza. Osiguranje ni tada ne dolazi na tu listu.

Veza ide i u obrnutom smjeru. Polisa ne rješava prekoračenje 90/180, nevažeći pasoš ni bilo koji drugi uslov ulaska.

Kada polisu traži organizator, a ne država

Država nije jedina koja može tražiti dokaz osiguranja. Škola, sportski klub, agencija, poslodavac ili domaćin smiju polisu postaviti kao uslov učešća. To je ugovorna obaveza i s uslovima ulaska nema veze: ne provjerava je granična policija nego onaj ko ju je postavio.

Kada je takav uslov postavljen, gleda se šta tačno traži: najmanji limit, teritorija, datumi i aktivnosti koje su na programu. Kod ekskurzija, kampova i takmičenja polisa je najčešće grupna, pa roditelj treba provjeriti da li je dijete stvarno navedeno na listi putnika, koje države polisa pokriva i da li se sportsko takmičenje ili izlet tretiraju kao dodatni rizik.

Kopiju polise i broj asistencije trebaju imati i roditelj i pratilac grupe. Dokument koji je ostao kod kuće ili u telefonu osobe koja nije prisutna ne pomaže u trenutku kada zatreba.

Poseban slučaj su boravci koji izlaze iz okvira kratkog turističkog puta. Studij, rad i boravak duži od 90 dana uređuju nacionalni propisi zemlje odredišta, a ne schengenska pravila za kratki boravak, i tamo se zdravstveno osiguranje zna pojaviti kao uslov za dozvolu boravka ili dugotrajnu vizu. Za takav put odgovor daje ambasada ili konzulat te države.

Zašto se polisa ipak uzima

Kada osiguranje nije uslov ulaska, ostaje pitanje ko plaća ako se nešto desi. U inostranstvu račun za pregled, laboratoriju, hitnu intervenciju ili bolnički boravak ide putniku i lako pređe cijenu cijelog putovanja. Kod djece, starijih putnika, skijanja i dužih boravaka to nije teorijski rizik.

Polisa tu radi dvije stvari. Plaća ono što je ugovoreno i, preko asistencijskog centra, usmjerava putnika u ustanovu i otvara predmet prije nego što račun uopšte nastane. Ako se putnik liječi i plati sam, bez javljanja asistenciji, kasnija prijava štete zavisi od toga koliko je dokumentacije sačuvao i šta o tome kažu uslovi njegove polise.

Na cijenu polise utiču trajanje, zona, godine putnika, osigurana svota, franšiza i to jesu li uključeni sportovi i hronična stanja. Dvije ponude se porede samo kada su ti parametri isti, inače se poredi cijena s cijenom, a ne pokriće s pokrićem.

Ko plaća ako polise nema

Bez polise trošak liječenja snosi putnik. Javni sistem iz BiH pomaže u uskom slučaju: ako je prije puta izdat dvojezični obrazac iz zavoda, i to samo u zemljama s kojima BiH ima ugovor o socijalnom osiguranju.

Taj spisak nije cijeli Schengen. Obrazac se dobija prije odlaska i uz ocjenu zdravstvenog stanja, pokriva neophodnu medicinsku pomoć, a ko ga nije uzeo, troškove plaća lično. Postupak, rokovi i spisak zemalja razlikuju se po entitetima i kantonima, pa se prije puta provjerava kod svog zavoda odnosno fonda.

Obrazac i polisa nisu zamjena jedno za drugo. Obrazac ne pokriva prtljag, otkazan put ni privatnu asistenciju, pa se na dužem ili skupljem putu uzimaju oba.

Šta provjeriti u polisi prije Schengen puta

Teritorija i period su mjesta na kojima se najčešće promaši. Schengen nije isto što i Evropska unija: čini ga 29 država, među njima Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska koje nisu članice EU, dok Irska i Kipar u schengenskom prostoru nisu. Polisa kupljena za Evropu zato ne mora pokrivati sve što ruta stvarno dotiče.

Kod puta autom kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju ili Mađarsku polisa treba pokrivati cijeli period od polaska do povratka, ne samo dane provedene u odredištu. Kod leta s presjedanjem gleda se i zemlja tranzita, jer kašnjenje zna značiti noćenje i ulazak u tu državu.

Ostalo se provjerava istim redoslijedom, bez obzira na to ko prodaje polisu.

Šta pokazati ako neko traži dokaz osiguranja

Polisa treba biti čitljiva i pri ruci, na papiru ili u telefonu. Na njoj se traže ime putnika, period, teritorija, osigurana svota i broj asistencije.

Kod viznog zahtjeva to nije uvijek dovoljno. Konzulat ili centar za prijem zahtjeva zna tražiti i posebnu potvrdu osiguravača, uz uslove o teritoriji, periodu i najmanjem pokriću koji su već propisani.

Kod bezviznog puta polisa nije dokument koji granica traži. Ona je dokaz prema organizatoru, agenciji ili školi i podatak koji zatreba u zdravstvenoj ustanovi u inostranstvu. Ako se na prelazu i pokaže, to je dio uredne pripreme, a ne uslov bez kojeg se ne prolazi.

Korisni izvori