Razvod bez dogovora roditelja - kako sud odlučuje kad nema sporazuma o djeci

Uloga centra za socijalni rad ili organa starateljstva

Centar za socijalni rad, odnosno organ starateljstva, daje mišljenje koje je sud dužan zatražiti prije odluke: u FBiH mišljenje i prijedlog po članu 305, u RS nalaz i stručno mišljenje s prijedlogom po članu 105, u Brčko distriktu mišljenje i prijedlog po članu 276 porodičnog zakona. U FBiH sud organ starateljstva i poziva da učestvuje u postupku radi zaštite interesa djeteta (čl. 281), a organ tada može iznositi činjenice, predlagati dokaze i ulagati pravne lijekove (čl. 282).

Nijedan od tri zakona ne kaže da sud mora slijediti to mišljenje; kažu samo da sud nije vezan zahtjevima stranaka (čl. 305 st. 3 PZ FBiH, čl. 276 st. 3 PZ Brčko distrikta). U praksi nalaz ipak nosi težinu, jer je često jedini stručni uvid u porodicu koji sud dobije. Roditelj koji se ne slaže s nalazom treba na ročištu navesti zanemarenu okolnost i ponuditi dokaz za nju. Napad na centar ne pomaže osporavanju nalaza.

Za razgovor pripremite konkretne podatke, bez unaprijed naučenog napada na drugog roditelja: gdje dijete živi, kakav je školski ili vrtićki raspored, ko vodi dijete ljekaru, kako se dosad održavao kontakt s drugim roditeljem, šta je prepreka i šta roditelj predlaže. Nasilje, zanemarivanje ili drugi ozbiljan rizik treba potkrijepiti dokumentacijom; sam opis nije dovoljan.

Tok postupka od posredovanja do žalbe

Posredovanje je obavezan korak prije tužbe. U FBiH je bračni partner koji ima djecu nad kojom ostvaruje roditeljsko staranje dužan podnijeti zahtjev za posredovanje prije pokretanja postupka za razvod, a tužbu podnesenu prije nego što je posredovanje okončano sud odbacuje (čl. 45 i 52 PZ FBiH). U RS je mirenje pred organom starateljstva obavezno kada supružnici imaju maloljetnu djecu (čl. 56 PZ RS), uz rok od tri mjeseca za taj postupak. Brčko distrikt ima isto rješenje (čl. 42 PZ Brčko distrikta).

Kada razvod s maloljetnom djecom jednom dođe pred sud, redoslijed je uglavnom isti: tužba, odgovor tuženog, nalaz i mišljenje organa starateljstva, ročišta i dokazi, uz privremene mjere ako su predložene ili ako sud ocijeni da su potrebne. Rokovi u tom nizu nisu isti u cijeloj BiH, a razliku roditelj osjeti odmah.

Okolnosti važne za odluku o djetetu

U zakonu nema liste kriterija. Ni Porodični zakon FBiH, ni onaj Republike Srpske, ni Brčko distrikta ne daju sudu bodovnu tabelu po kojoj se odlučuje o djetetu. Umjesto toga postavljaju jedno mjerilo: roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta (čl. 129 st. 2 PZ FBiH, čl. 112 st. 2 PZ Brčko distrikta), a u RS je najbolji interes djeteta obaveza svakoga ko o djetetu odlučuje (čl. 8 PZ RS).

Najbolji interes utvrđuje se prema okolnostima konkretnog predmeta. Sud posmatra dijete u životu koji ono već ima: dom, škola, dotadašnja briga, odnos s oba roditelja, sigurnost i sposobnost roditelja da sarađuju. Ista okolnost nema istu težinu u svakom sporu. Ono što roditelj može pripremiti unaprijed je dokaz za svaku od njih.

Uredna hronologija događaja vrijedi više od gomile neposloženih poruka, pogotovo kada je svaka stavka povezana s konkretnom potrebom djeteta. Sud usto nije vezan zahtjevima stranaka i može odrediti režim koji nije tražio nijedan roditelj.

Mišljenje djeteta i razgovor s djetetom

Nijedan od tri zakona ne propisuje godine od kojih se dijete pita. Formulacija je svuda ista: dijete ima pravo izraziti mišljenje i da to mišljenje bude uvaženo u skladu s njegovim uzrastom i zrelošću (čl. 125 st. 1 PZ FBiH, čl. 88 st. 1 PZ RS, čl. 108 st. 1 PZ Brčko distrikta). Granica od deset godina, koja se u razgovorima najčešće spominje, u zakonima postoji samo kod usvojenja i s odlukom o tome s kim će dijete živjeti nema veze.

Dob je važna za procesnu ulogu djeteta. Dijete koje je navršilo 14 godina može u postupku samostalno preduzimati parnične radnje kao stranka, ako sud utvrdi da je sposobno shvatiti značenje i posljedice svojih radnji (čl. 271 PZ FBiH, čl. 248 PZ Brčko distrikta). Mlađe dijete zastupa zakonski zastupnik, a sud mu može imenovati i posebnog zastupnika kada su interesi djeteta i zastupnika suprotni.

Kako se mišljenje pribavlja, FBiH i Brčko distrikt propisuju gotovo istim riječima. U postupku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, o kontaktima i o roditeljskom staranju sud mora dijete koje je sposobno shvatiti značenje odluke obavijestiti da se postupak vodi i da ono ima pravo izraziti mišljenje. Razgovor vodi sudija, neformalno, u sudu ili van njega, uz posredovanje organa starateljstva, i o tome se sastavlja zapisnik (čl. 271 st. 2 PZ FBiH, čl. 248 st. 2 PZ Brčko distrikta).

RS to uređuje detaljnije. Dijete mišljenje izražava na prikladnom mjestu i u saradnji sa školskim psihologom, stručnim savjetnikom u sudu, organom starateljstva ili porodičnim savjetovalištem, uz prisustvo osobe koju dijete samo odabere (čl. 89 PZ RS), a u porodičnim sporovima razgovor se vodi bez prisustva roditelja. Sud potom u odluci mora navesti da li je djetetu omogućeno da se izjasni, u čemu se to mišljenje sastoji i kakav je stav prema njemu zauzeo. Ako djetetu nije omogućio da se izjasni, mora obrazložiti zašto.

Nijedan od tih mehanizama ne prebacuje odluku na dijete. Roditelj koji dijete uči šta da kaže obično sam sebi odmogne, jer se naučen odgovor u stručnom razgovoru prepozna. Ako dijete izražava strah, otpor ili jaku želju, to se navodi mirno i traži se da se mišljenje pribavi na stručan način, bez zahtjeva da dijete izborom roditelja presuđuje ko je u sporu u pravu.

Vještačenje i dodatna stručna procjena

Porodični zakoni vještačenje ne uređuju. Kada sud ocijeni da mu nalaz organa starateljstva nije dovoljan, primjenjuje pravila o vještacima iz zakona o parničnom postupku svog entiteta, odnosno distrikta. Do toga najčešće dođe u visokokonfliktnim predmetima: kad su tvrdnje roditelja potpuno suprotne, kad postoji sumnja na manipulaciju, nasilje ili zanemarivanje, ili kad dijete pokazuje ozbiljan otpor prema jednom roditelju.

Troškove prvo snosi onaj ko dokaz predlaže. Stranka koja predloži vještačenje dužna je unaprijed položiti predujam, a ako ga predlože obje strane, iznos se dijeli. Postoji izuzetak za dokazivanje po službenoj dužnosti. Kada sud izvođenje dokaza odredi sam, po službenoj dužnosti, a stranke ne polože iznos, predujam se isplaćuje iz sredstava suda. O tome ko će te troškove na kraju snositi sud odlučuje odlukom o troškovima postupka.

Nalaz vještaka stiže pisano i prije ročišta, u RS najkasnije osam dana ranije, pa ima vremena za primjedbe prije nego što se o njemu raspravlja. Ako roditelj ima razlog da sumnja u nepristrasnost vještaka, izuzeće se traži čim se za razlog sazna, bez čekanja nepovoljnog nalaza. Pokušaj da se drugi roditelj psihološki diskvalifikuje bez dokaza obično oslabi i one tvrdnje koje su tačne.

Privremene mjere kada se ne može čekati presuda

Tokom postupka potrebno je urediti život i kontakte djeteta, pa sud može privremeno urediti s kim dijete živi, kako viđa drugog roditelja, ko plaća izdržavanje i gdje je dijete smješteno. U FBiH sud takve mjere u toku bračnog spora može odrediti i po službenoj dužnosti, dakle bez prijedloga roditelja (čl. 276 PZ FBiH), a isto vrijedi za izdržavanje djeteta (čl. 249). U RS sud u bračnom sporu po službenoj dužnosti određuje privremenu mjeru o vršenju roditeljskog prava i ličnim odnosima s djetetom kada o tome nema saglasnosti roditelja, i ta mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka ili do nove odluke zbog bitno promijenjenih okolnosti (čl. 75 PZ RS). O izdržavanju djece sud u RS odlučuje po službenoj dužnosti kada odlučuje o vršenju roditeljskog prava (čl. 295 PZ RS).

U RS lične odnose s djetetom može privremeno urediti i sam organ starateljstva, već tokom mirenja i prije nego što tužba bude podnesena (čl. 74 PZ RS).

Žalba na rješenje o privremenoj mjeri ne odgađa izvršenje (čl. 276 st. 3 PZ FBiH, čl. 74 st. 2 i čl. 75 st. 3 PZ RS, čl. 251 st. 3 PZ Brčko distrikta). Mjera vrijedi odmah, i to je razlog više da prijedlog bude konkretan: šta se događa sada, zašto je čekanje štetno i kakav se privremeni režim traži. Ako se tvrdi da drugi roditelj sprečava kontakte, uz prijedlog idu datumi, poruke i propušteni termini.

Dokazivanje rizika po dijete

Sud mora razdvojiti dvije stvari koje roditelji u podnescima najčešće pomiješaju: sukob između odraslih i rizik po dijete. Neprijatna komunikacija nije nasilje nad djetetom ni zanemarivanje. Vrijedi i obrnuto: stvarni rizik se ne umanjuje samo zato što se pojavio u vrijeme razvoda.

Tvrdnja o riziku dokazuje se kao svaka druga: konkretnim događajima, datumima, svjedocima, prijavama, medicinskim nalazima i dokumentacijom nadležnih organa. Za tvrdnju da drugi roditelj manipuliše djetetom treba pokazati obrazac ponašanja kroz duže vrijeme, a ne jednu rečenicu koju je dijete izgovorilo. Činjenice se u podnesku drže odvojeno od zaključaka koji se iz njih izvode.

Kod nasilja se ne čeka redovni tok razvoda. U RS se ročište za mirenje neće ni zakazati ako je jedan supružnik izvršio nasilje u porodici (čl. 62 PZ RS), pa taj postupak ne može poslužiti kao izgovor za odgađanje. Sud može odrediti ograničene ili nadzirane kontakte kada dokazi pokažu da je to potrebno za dijete. Neosnovano ponavljanje teških optužbi bez dokaza radi suprotno: ruši kredibilitet roditelja i dodatno opterećuje dijete.

Nesaradnja s centrom ili sudom

Nedolazak jednog roditelja u centar za socijalni rad ili na ročište ne zaustavlja postupak. Zna ga usporiti, naročito ako dostava nije uredna ili je adresa pogrešna. Roditelj koji je dostupan treba sudu i organu starateljstva dati podatke koje ima o adresi, telefonu, poslu ili boravku druge strane, ali ne treba preuzimati ulogu dostavljača mimo postupka.

Roditelj koji se ne javlja time ipak ne gubi automatski, a druga strana ne dobija. U ovim sporovima ne može se donijeti presuda zbog propuštanja, ni presuda na osnovu priznanja ili odricanja, a stranke ne mogu zaključiti ni sudsko poravnanje (čl. 278 PZ FBiH, čl. 107 PZ RS, čl. 253 PZ Brčko distrikta). Sud i dalje mora utvrditi činjenice i pribaviti mišljenje organa starateljstva. Postupak zato traje duže, a odluka se zasniva na dokazima; propušteni rok druge strane ne određuje ishod.

Ako roditelj živi u inostranstvu, računajte na duže rokove i dodatne formalnosti oko dostave. Prijedlog za privremeno uređenje djetetovog života se zbog toga ne odgađa.

Roditelj u inostranstvu ili nepoznate adrese

Kada roditelj živi u drugoj državi, režim viđanja mora biti praktično provediv. Termini svakog drugog vikenda su nerealni ako se putuje avionom; duži raspusti, unaprijed planirani dolasci i redovni video pozivi jesu održivi. Sud takav prijedlog lakše prihvata kada u njemu piše ko plaća putovanje i ko dijete preuzima i vraća.

Nepoznata adresa je posebna prepreka. Dostavu treba pokušati zakonito i dokazati šta je učinjeno, jer se predmet neće završiti brže samo zato što druga strana nije dostupna. U RS se ročište za mirenje ne zakazuje ako je boravište jednog supružnika nepoznato duže od šest mjeseci (čl. 62 PZ RS), pa obavezno mirenje u tom slučaju ne zadržava tužbu. Dostava u inostranstvo i priznanje strane odluke su zasebna procesna pitanja i traže vremena.

Postupci koji štete djetetu i predmetu

Sud cijeni i ponašanje roditelja tokom postupka. Dijete se ne uskraćuje drugom roditelju bez stvarnog sigurnosnog razloga i bez traženja odgovarajuće mjere. Ne treba ni prestati plaćati troškove djeteta zato što je druga strana podnijela tužbu. Porodični spor se ne iznosi na društvene mreže, a dijete se ne koristi kao kurir za poruke.

Selidba je poseban slučaj. Roditelj s kojim dijete živi dužan je blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta ili boravišta (čl. 142 st. 8 PZ FBiH), a preseljenje djeteta u drugi grad ili državu rješava se prije selidbe.

Postupak bez dogovora traži disciplinu: čuvati dokaze i komunicirati pisano gdje god je moguće. Prijedlog koji se u praksi ne može provesti ne pomaže ni djetetu ni roditelju koji ga podnosi, a sud posmatra i ponašanje roditelja tokom postupka, ne samo tvrdnje o prošlosti. Odluka o staranju i viđanju mijenja se kada se okolnosti bitno promijene.

Korisni propisi i izvori