Vanbračna zajednica i imovina u BiH: kada i kako partner može tražiti dio stečene imovine

Koliko zajednica mora trajati: FBiH, RS i Brčko distrikt

Porodično pravo u BiH nije jedan zakon. FBiH, Republika Srpska i Brčko distrikt imaju svaki svoj porodični zakon, ali princip je u sva tri isti: zajednica koja ispuni zakonski uslov u imovinskim odnosima se tretira kao brak. Ono što se stekne radom dok zajednica traje je zajedničko, a ono što je partner imao prije nje, naslijedio ili dobio na poklon ostaje njegova posebna imovina.

Razlika je u pragu. Ispod njega veza pravno nije vanbračna zajednica, pa nema ni pretpostavke o zajedničkoj imovini; ostaje samo novčani zahtjev za ono što se dokaže da je uloženo. Zato je prvo pitanje uvijek koliko je zajednica trajala i je li u njoj rođeno dijete, jer dijete taj prag briše.

Tabela daje prag po nadležnostima i odredbu na koju se poziva. Datum prestanka zajednice određuje koji propis uopšte gledate.

Prag od dvije godine u RS donio je novi Porodični zakon, u primjeni od 1. septembra 2023. Za zajednicu koja je prestala prije tog datuma provjerite s advokatom koji se propis primjenjuje na vaš slučaj.

Kako dokazati postojanje zajednice

Kad druga strana tvrdi da je bila riječ o povremenoj vezi ili privremenom stanovanju, teret pada na onoga ko traži imovinu. Registra vanbračnih zajednica nema, pa se postojanje zajednice dokazuje kao i svaka druga činjenica: papirima i svjedocima.

Najviše vrijede dokazi koji nose datum i adresu. Prijavljeno prebivalište na istoj adresi, ugovor o najmu na oba imena, računi za režije, zajednički kredit, polisa osiguranja, dokumentacija djece. Svjedoci idu uz to, ne umjesto toga: iskaz komšije ili rodbine je mnogo jači kad se poklapa s papirom koji ima datum.

Postojanje zajednice sud po pravilu utvrđuje u istom postupku u kojem odlučuje o imovini. Dokazi o zajednici i dokazi o ulaganjima zato se pripremaju zajedno, kao jedan spis.

Šta se može tražiti: dio imovine ili naknada za ulaganja

Kad je zajednica dokazana, otvaraju se dvije putanje. Prva je utvrđenje udjela u imovini stečenoj zajedničkim radom i sredstvima. Druga je zahtjev za naknadu ulaganja kada imovina formalno pripada drugom partneru, a vrijednost joj je podigao novac, rad ili kredit prvog.

Logika je ista kao kad se dijele stan, auto i firma nakon razvoda, samo s jednim korakom više na početku. Kod obrta ili firme razdvojite radni doprinos, uloženi novac, vlasnički udio, opremu i dobit. Bez poslovne dokumentacije i dokaza o uplatama tvrdnja o zajedničkom poslu ostaje gola priča.

Nekretnina upisana na jednog partnera

Najviše sporova ide oko stana ili kuće upisane na jednog partnera. Upis je jak dokaz vlasništva, ali pitanje ulaganja ne zatvara. Ako je drugi partner davao učešće, plaćao rate kredita, finansirao renoviranje ili radio posao koji je podigao vrijednost, sve to treba potkrijepiti dokazima o konkretnom doprinosu.

Osjećaj da je veza bila zajednička sudu ne znači ništa. Traže se tragovi: bankovni izvodi, ugovori, računi, poruke o dogovoru, svjedoci, dokazi o zajedničkom domaćinstvu, procjena vrijednosti. Ako kuća stoji na zemljištu roditelja jednog partnera, dokazivanje je još teže, jer se moraju razdvojiti pravo vlasnika zemljišta, pravo partnera koji je ulagao i eventualni porodični dogovor.

Kod kredita se gleda ko je dužnik, ko sudužnik, ko je plaćao rate i iz kojih sredstava. Jedna ili dvije uplate rijetko nose veliki zahtjev. Kontinuirano plaćanje glavnice ili značajno učešće imaju ozbiljnu dokaznu težinu.

Kako dokazati doprinos imovini

Doprinos može biti novčani, radni ili organizacioni, ali u sporu najjače stoje tragovi koji se vežu za konkretnu stvar. Za renoviranje: koji radovi su izvedeni, koliko su koštali, ko ih je platio i koliko su podigli vrijednost. Za kredit: koje rate, u kojem periodu i s kojeg računa.

Rad u domaćinstvu i briga o porodici dokazuju se teže. Takav doprinos može biti relevantan, ali ga treba vezati za okolnosti: koliko je zajednica trajala, kako su podijeljene uloge i koja je imovina nastala baš zahvaljujući toj podjeli.

Nasljeđivanje: tu se entiteti razilaze do kraja

Podjela imovine poslije prekida i nasljeđivanje poslije smrti dvije su različite stvari. Tu je i najskuplja zabluda u ovoj temi, jer izjednačenje s brakom u porodičnom zakonu ne znači automatski i pravo nasljeđivanja.

U FBiH vanbračni partner nasljeđuje na osnovu zakona i u nasljednom pravu je izjednačen s bračnim (član 9. Zakona o nasljeđivanju u FBiH). Uslov je da zajednica odgovara definiciji iz porodičnog zakona i da je prestala smrću ostavioca. Ako je zajednica života trajno prestala ranije, prava na nasljedstvo nema. Brčko distrikt ima isto rješenje u svom zakonu o nasljeđivanju.

U Republici Srpskoj zakon o nasljeđivanju vanbračnog partnera ne navodi ni u jednom nasljednom redu. Zajednica koja je po Porodičnom zakonu RS izjednačena s brakom u imovinskim odnosima i dalje ne daje pravo nasljeđivanja. Bez testamenta ili ugovora o doživotnom izdržavanju preživjeli partner u RS ne dobija ništa iz zaostavštine, bez obzira koliko su godina proveli zajedno. Kad testamenta nema, zaostavštinu nasljeđuju prije svih djeca ostavioca i njegov bračni supružnik.

Testament rješava pitanje, ali ne bez ograničenja: nužni nasljednici ostavioca imaju svoj dio koji se testamentom ne može ukinuti. Odvojeno od toga stoji udio u imovini stečenoj radom u zajednici. On nije dio zaostavštine, ali se u ostavinskom postupku ne priznaje sam od sebe, nego se mora zatražiti i dokazati.

Rokovi: šta stvarno teče, a šta ne

Za sam imovinski zahtjev porodični zakoni ne propisuju poseban rok. To ne znači da vremena ima koliko hoćete.

Jedini izričit rok u ovoj oblasti odnosi se na izdržavanje, ne na imovinu. U FBiH i Brčko distriktu tužba za izdržavanje vanbračnog partnera podnosi se u roku od godinu dana od prestanka zajednice (član 230. Porodičnog zakona FBiH i član 209. Porodičnog zakona Brčko distrikta). Propušten rok se ne vraća.

Novčani zahtjev, poput povrata uloženog ili naknade za ulaganje u tuđu nekretninu, zastarijeva po Zakonu o obligacionim odnosima. Opšti rok je pet godina u FBiH i deset godina u Republici Srpskoj. Sud na zastarjelost ne pazi po službenoj dužnosti: ako se druga strana na nju ne pozove, o njoj se i ne odlučuje.

Praktična posljedica je jednostavna. Što se duže čeka, teže je doći do izvoda s ugašenog računa, do računa za radove i do svjedoka koji se u međuvremenu odselio.

Kada dogovor ima smisla, a kada je potreban sud

Dogovor ima smisla kad obje strane priznaju zajednicu, znaju koja imovina postoji i mogu se složiti o vrijednosti ili isplati. Kod nekretnine dogovor mora biti u formi koja se može provesti kroz notara, poreznu upravu i zemljišne knjige. Usmeni dogovor o stanu, kreditu ili većim ulaganjima ne štiti nikoga.

Sud postaje neizbježan kad druga strana negira zajednicu, tvrdi da je sve njena posebna imovina, odbija dati dokumentaciju ili je imovina već prenesena na treću osobu. Tada se slaže dokazni dosje, procjenjuje vrijednost i bira zahtjev: utvrđenje udjela, naknada za ulaganja, povrat novca ili drugi osnov koji advokat ocijeni održivim.

Trošak spora uporedite s vrijednošću zahtjeva prije nego što tužite. Ako dokazivanje ulaganja košta više nego što spor realno vrijedi, nagodba je racionalnija. Kod stana, kuće ili velikog kredita sudski put i vještačenje najčešće se isplate.

Korisni izvori