Znakovi da starija osoba više nije sigurna sama kod kuće - šta porodica često prekasno vidi

Šta ne trpi čekanje, a šta se prati

Nisu svi znakovi iste hitnosti. Dio njih znači da se odmah zove hitna medicinska pomoć. Dio znači da se u narednim danima zakaže pregled kod porodičnog ljekara u domu zdravlja. Ostalo se zapisuje i posmatra mijenja li se.

Vodič za pacijente objavljen na stranici Federalnog ministarstva zdravstva među stanjima za koja se traži hitna pomoć navodi poremećaj stanja svijesti i znakove moždanog udara: iznenadnu slabost ili trnjenje lica, ruke ili noge, posebno na jednoj strani tijela, iznenadnu zbunjenost, otežan govor ili razumijevanje, spušten jedan ugao usana, iznenadnu jaku glavobolju, gubitak ravnoteže i iznenadno otežan hod. Na istom spisku su i veće opekotine, povrede i pothlađivanje.

Riječ koja odlučuje je „iznenadno". Osoba koja je jučer bila pribrana, a danas ne zna gdje je, nije ostarila preko noći. NHS naglu zbunjenost tretira kao stanje koje se procjenjuje odmah, jer iza nje mogu stajati upala mokraćnih puteva, moždani udar, nizak šećer, povreda glave, nuspojava lijeka ili trovanje ugljen-monoksidom. Pogoršanje pamćenja koje se razvija mjesecima traži zakazan pregled, a ne poziv hitnoj; ta se razlika detaljnije razlaže u tekstu o zaboravnosti i konfuziji.

Po brzini reakcije, znakovi koji se najčešće javljaju razvrstavaju se ovako.

Kad se dvoumite, isti vodič daje jednostavno pravilo: ako niste sigurni je li stanje hitno, prvo nazovite porodičnog ljekara. Kućne posjete su njegov posao, ne posao hitne službe.

Padovi: šta se vidi i prije prvog pada

Pad se rijetko desi niotkuda. Prije njega mjesecima postoje sitnice koje se ne prijavljuju nikome. Osoba se pri hodu kroz stan pridržava za namještaj. Rukama se odgurne da bi ustala sa stolice. Zastane pred ivičnjakom. Prestane koristiti stepenice, a izlazak poslije mraka otpadne sam od sebe.

Upravo se te sitnice koriste kao pitanja u CDC-ovom upitniku za starije osobe. U njemu se boduje pridržavanje za namještaj pri kretanju kroz kuću, potreba da se osoba rukama odgurne pri ustajanju sa stolice, teškoća pri koraku na ivičnjak, osjećaj nesigurnosti pri hodu, strah od pada, gubitak osjeta u stopalima, česta žurba do WC-a, pad u posljednjih godinu dana, korištenje štapa ili hodalice ili savjet da se počnu koristiti, česta potištenost i lijekovi poslije kojih se javlja vrtoglavica ili veći umor nego inače. Zbir od četiri boda i više znači da se o riziku razgovara s ljekarom.

Skraćena verzija stane u tri pitanja koja porodica može postaviti direktno: jeste li pali u posljednjih godinu dana, osjećate li se nesigurno dok stojite ili hodate, brinete li se da ćete pasti. Potvrdan odgovor na bilo koje od njih dovoljan je razlog za procjenu. Ako je odgovor na prvo pitanje potvrdan, pita se i koliko puta i je li bilo povrede.

Razlog zašto se to ne odgađa stoji u brojkama. WHO padove vodi kao drugi najčešći uzrok smrti od nenamjernih povreda u svijetu, odmah iza saobraćajnih nesreća, a najviše stope smrtnosti od pada bilježe se kod ljudi starijih od 60 godina. U američkim podacima 20 do 30 posto starijih osoba koje padnu zadobije umjerenu do tešku povredu, od modrica do preloma kuka i povrede glave, a CDC računa da godišnje padne više od jedne od četiri osobe starije od 65 godina. WHO uz to navodi da su starije osobe koje nakon pada ostanu s invaliditetom u velikom riziku da im poslije zatreba dugotrajna njega i smještaj u ustanovu.

Ko je jednom pao, vjerovatnije pada ponovo. Zato prvi pad nije nezgoda koja se prepričava, nego podatak koji ide ljekaru. Šta se konkretno mijenja u prostoru, od rukohvata i rasvjete do tepiha i obuće, obrađeno je u tekstu o tome kako se dom čini sigurnijim.

Najgori scenarij je pad bez svjedoka. Osoba koja živi sama i padne noću u kupatilu može ležati satima prije nego iko primijeti. NHS zato nemogućnost ustajanja navodi kao razlog za poziv hitnoj službi, jednako kao i udarac glavom. Dogovorena provjera u isto vrijeme svakog dana ili pomoć u kući ne uklanjaju uzrok pada, ali skraćuju vrijeme u kojem niko ne zna šta se desilo.

Frižider, šporet i težina

Kuhinja odaje više od svake druge prostorije. Pokvarena hrana koja se ne baca, frižider u kojem su samo hljeb i mlijeko, jučerašnji tanjir koji stoji netaknut, ista jela iz dana u dan jer za druga treba više snage. Kese sa smećem koje se skupljaju u hodniku spadaju u istu sliku.

Mršavljenje je znak koji se najlakše propusti jer teče sporo. NHS gubitak od pet do deset posto tjelesne težine kroz tri do šest mjeseci, bez namjere, navodi kao glavni znak pothranjenosti, uz slabiji apetit, umor i sporiji oporavak od običnih bolesti. Osobe starije od 65 godina posebno su izložene, a gubitak težine izričito se ne smatra neizbježnim dijelom starenja. Kad nema vage, mjera je odjeća: kaiš stegnut dvije rupe više, prsten koji spada, košulja koja odjednom visi.

Zaboravljen upaljen šporet je druga vrsta znaka i ne mjeri se istim mjerilom. Jednom je upozorenje. Kad se ponovi, zaboravnost prestaje biti objašnjenje i postaje rizik od požara i trovanja plinom, a rješenje se traži u tome kako je kuhinja opremljena, ne u zamolbi da osoba bude pažljivija.

Lijekovi koji se ne uzimaju ili se uzimaju dvaput

Terapija starije osobe rijetko je jedna kutija. Kad se ujutro, u podne i uveče uzima nekoliko različitih lijekova, uz pravilo šta ide uz hranu a šta na prazan želudac, sistem se lako raspadne. Raspada se tiho, jer osoba neće reći da se zbunila.

Sve to ostavlja tragove koji se mogu provjeriti bez ijednog pitanja. Kutija koja je po datumu izdavanja trebala biti prazna prije tri sedmice, a puna je. Ili obrnuto, lijek se traži prerano jer je popijen dvaput. Lijekovi razbacani po kuhinji, noćnom ormariću i tašni umjesto na jednom mjestu. Odgovor „onaj mali žuti ujutro" na pitanje čemu koji lijek služi. Recept koji nije podignut mjesecima.

Posao porodice tu je uzak i konkretan: napraviti popis svega što osoba uzima, uključujući i ono što se kupuje bez recepta i biljne preparate, i taj popis odnijeti porodičnom ljekaru ili farmaceutu. CDC u materijalima za porodice traži upravo to, jer dio lijekova izaziva vrtoglavicu, pospanost, zbunjenost ili zamagljen vid, a to su ista stanja koja završe padom. Šta se mijenja, ukida ili zamjenjuje, odlučuje ljekar. Porodica donosi podatke i prijavljuje nuspojave.

Kutija s pregradama za dane i sate pomaže samo ako je neko redovno puni i provjerava je li ispražnjena. Ako ni to više ne drži, terapija je prešla granicu onoga što se rješava podsjetnikom. Gdje počinje kućna njega i šta u njoj smije porodica, a šta traži zdravstvenog radnika, obrađeno je posebno.

Higijena, odjeća i stanje stana

Osoba koja je cijeli život bila uredna, pa prestane, ne postaje lijena u sedamdesetoj. Iza toga obično stoji nešto konkretno. Kupanje je postalo opasno jer se u kadi ne može sigurno stajati. Pokret boli. Korak se zaboravi. Ili je nestala volja za svime, pa i za sobom.

Znakovi su ista odjeća nekoliko dana zaredom, neoprana kosa, neugodan miris u prostoru u kojem ga prije nije bilo, prljava posteljina, dugi i neuredni nokti. Stan prati istu liniju: sudovi koji stoje danima, smeće koje se ne iznosi, prljav WC, pregorjele sijalice koje niko ne mijenja, sobe koje su zimi hladne jer se grijanje ne pali.

Depresija se ovdje najčešće previdi. WHO navodi da oko petnaest posto ljudi starijih od sedamdeset godina živi s nekim mentalnim poremećajem, najčešće anksioznošću ili depresijom, i da su ta stanja kod starijih često neprepoznata i neliječena. CDC u upitnik o riziku od pada uvrštava i pitanje osjeća li se osoba često tužno ili potišteno, jer se simptomi depresije vežu uz padove. Zato se uz higijenu bilježi i ostalo: koliko osoba spava, jede li, i radi li još ono što je godinama voljela raditi.

O ovome se teško govori, i to je razlog zašto se često ne govori uopšte. Kako otvoriti razgovor kad osoba unaprijed odbija svaku pomoć, tema je teksta o odbijanju pomoći i pregleda.

Pošta, računi i novac

Gomila neotvorene pošte na komodi je znak, a ne nered. Uz nju obično idu opomene, obavijesti o isključenju struje ili vode, isključen telefon i pretplate plaćene dvaput jer se izgubio pregled šta je već izmireno.

Uzrok nije uvijek isti. Nekad je to nemogućnost odlaska do pošte ili banke, nekad slab vid, nekad zbunjenost oko brojeva i rokova. Zato se prvo provjeri šta tačno nedostaje, pa se onda preuzima samo taj dio. Naglo preuzimanje svih plaćanja bez razgovora ostavlja osobu bez kontrole nad vlastitim novcem, a to je jedna od stvari koje se najteže vraćaju.

Ozbiljniji signal je novac koji odlazi bez objašnjenja. Veće isplate nepoznatim ljudima, kupovine koje nemaju smisla, potpisan papir čiji sadržaj osoba ne umije prepričati, novi ljudi oko kuće koji se pojave tačno oko dana isplate penzije. WHO procjenjuje da je jedna od šest osoba starijih od 60 godina u posljednjih godinu dana doživjela neki oblik zlostavljanja, a finansijsko iskorištavanje je odmah iza psihičkog po učestalosti.

Ako neko iz porodice preuzima plaćanja, to se radi otvoreno i s papirom koji ima granice. Punomoć daje stvaran pristup novcu, pa se prije potpisa gleda ko je punomoćnik, za šta je tačno ovlašten, koliko traje i kako se opoziva; te zamke prolazi tekst o punomoći za bankovni račun. Prenos stana, poklon ili ugovor o doživotnom izdržavanju nisu odgovor na neplaćene račune. To su odvojene odluke starije osobe, sa svojim posljedicama, i donose se kod notara i uz poređenje poklona i doživotnog izdržavanja, a ne usput dok se sređuje pošta.

Modrice, opekotine i povrede bez objašnjenja

Modrica na podlaktici sama po sebi ne znači ništa. Obrazac znači. Nove modrice svake sedmice, posjekotine na rukama, opekotina na podlaktici objašnjena sa „udarila sam se negdje", zavoj koji se pojavi i ne spominje.

Prvo objašnjenje je najčešće pad koji nije prijavljen. WHO navodi da 20 do 30 posto starijih osoba koje padnu zadobije umjerenu do tešku povredu, a modrice su na tom spisku uz prelom kuka i povredu glave. Osoba pad prešuti iz straha da će to postati argument za dom, pa se povreda otkrije slučajno, pri presvlačenju ili kupanju.

Drugo objašnjenje je zanemarivanje ili zlostavljanje, i ne isključuje se samo zato što je neprijatno pomisliti na njega. Pažnju traže povrede koje se ne uklapaju u priču, osoba koja se ustručava govoriti dok je neko drugi u sobi, vidljiv strah od određenog čovjeka, i mršavljenje kod nekoga ko ima ko ga hrani. WHO uz to navodi da zlostavljanje starijih često dolazi od onih koji o njima brinu, što je i razlog zašto se rijetko prijavi.

Postupak je isti bez obzira na to koje objašnjenje ispadne tačno. Razgovor nasamo, mirno, bez optuživanja i bez ispitivanja pred drugima. Zapisati šta je viđeno i kada. Kod svježe povrede prvo ljekar. Ako sumnja ostane, prijava ide centru za socijalni rad, a kod neposredne opasnosti policiji.

Propušteni pregledi, kontrole i naočale

Kad osoba prestane ići kod ljekara, u porodici se to obično pročita kao inat. Razlog je češće jednostavniji: put do doma zdravlja je postao naporan, red se ne izdrži stojeći, ne zna se kako se sada zakazuje, ili se osoba jednostavno ne sjeća da je termin bio.

Provjerava se nekoliko konkretnih stvari. Kada je bila zadnja kontrola hroničnog stanja. Kada je zadnji put podignut recept. Postoji li zakazan termin koji je prošao. Zna li osoba ime svog porodičnog ljekara i gdje mu je ambulanta. Ako je problem u tome što ne može doći, vodič za pacijente sa stranice Federalnog ministarstva zdravstva izričito navodi kućne posjete kao posao porodičnog ljekara, pa se pomoć može tražiti i na kućnoj adresi.

Vid i sluh se provjeravaju posebno, jer se njihov gubitak lako zamijeni za nešto drugo. CDC u uputama za porodice traži pregled očiju najmanje jednom godišnje i zamjenu naočala kad više ne odgovaraju, a slab vid navodi među faktorima rizika od pada. Osoba koja ne čuje telefon i ne vidi šta piše na kutiji lijeka izgleda kao osoba koja se povlači i zaboravlja, iako je problem drugačiji i rješiv.

Izolacija i promjene u ponašanju

Povlačenje se previdi jer izgleda mirno. Osoba prestane izlaziti, ne javlja se na telefon, otkazuje posjete pod izgovorom, prestane odlaziti tamo gdje je išla godinama, prestane raditi ono što joj je nekad bilo važno. Nema incidenta koji bi nekoga uzbunio, pa se povlačenje mjesecima ne spomene ni kod ljekara.

WHO usamljenost i socijalnu izolaciju navodi kao ključne faktore rizika za mentalno zdravlje u kasnijim godinama i procjenjuje da pogađaju otprilike četvrtinu starijih ljudi. Isti izvor podsjeća i na drugu stranu: mnogi stariji ljudi i sami njeguju supružnika s hroničnom bolešću, a to opterećenje škodi njihovom mentalnom zdravlju. Granice i podjela obaveza tema su teksta o iscrpljenosti porodice.

Važnija od same povučenosti je promjena. Ako se osoba nakon smrti supružnika povuče na mjesec ili dva, to ima objašnjenje. Ako prođe godina, a ona i dalje ne izlazi, ne kuha i ne prima nikoga, žalost više nije cijelo objašnjenje. Isto vrijedi za sumnjičavost prema ukućanima, optuživanje za krađu stvari koje su zametnute, budnost noću i spavanje danju. To su zapažanja koja se nose ljekaru, a ne pitanja o kojima porodica glasa.

Kako od zapažanja napraviti nešto upotrebljivo

Utisak da „nešto nije u redu" ne pomaže ni ljekaru ni centru za socijalni rad. Datum i opis pomažu. Umjesto ocjene se zapiše šta se tačno vidjelo i kada: 4. maja frižider prazan osim mlijeka od prošle sedmice, 11. maja ista bluza kao prije četiri dana, 19. maja pala u hodniku, bez povrede, nije htjela kod ljekara. Deset takvih redova govori više od sata prepričavanja.

Uz dnevnik pomaže i podjela u tri kolone, jer prisiljava na konkretnost i cijeloj porodici pokazuje istu sliku umjesto tri različita utiska.

• Šta osoba radi bez ikakve pomoći: oblači se, kreće po stanu, vodi razgovor, odlazi do prodavnice u ulici.
• Šta radi uz nečiju pomoć: kupovina s pratnjom, terapija iz kutije koju neko puni, kupanje uz nadzor, plaćanje računa uz podsjetnik.
• Šta više ne radi ili je opasno da radi sama: ulazak u kadu, kuhanje na plinu, kretanje po stanu noću, odlazak na pregled u drugi grad.

Ta lista koristi i ljekaru i centru za socijalni rad jer odmah pokazuje o kojem se obimu radi: nekoliko sati pomoći sedmično, svakodnevna njega ili stalan nadzor. Adresar svih centara i lokalnih službi za socijalni rad u Federaciji objavljen je na stranici Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, s adresama i telefonima po kantonima. Šta postoji između pune samostalnosti i doma, od dnevnog boravka do podrške u zajednici, pregledano je u tekstu o opcijama u zajednici.

Prije prvog razgovora s ljekarom pripremite popis svih lijekova, podatak o težini i datum kada je mjerena, te datume padova i zamalo padova iz posljednjih godinu dana. To su podaci koje ljekar ne može dobiti od osobe koja živi sama i toga se ne sjeća. Redoslijed poteza poslije toga, ko donosi odluku i gdje se traži pomoć, pregledan je u tekstu o tome šta porodica prvo provjerava.

Korisni izvori