Prijatelji, stidljivost i uklapanje u razredu - kako pomoći djetetu da nađe svoje mjesto

Stidljivost nije isto što i izolacija

Kako pitati dijete bez ispitivanja

Pitanje s kim se dijete igralo tog dana može zvučati bezazleno, ali djetetu koje se teško uklapa može postati svakodnevni test. Ako svaki dan mora dokazivati da ima prijatelje, stid se može povećati. Bolje je pitati o konkretnim dijelovima dana i emocijama.

• Šta se desilo na odmoru?
• Da li je dijete danas s nekim sjedilo ili pričalo?
• Kada je djetetu bilo najlakše u školi?
• Kada mu je bilo najteže?
• Ima li neko s kim bi dijete voljelo više da se igra?
• Da li postoji neko zbog koga odmor nije prijatan?

Ako dijete ne želi pričati, roditelj može pratiti ponašanje: da li želi u školu, da li jede, da li spava, da li spominje ista imena i da li se igra izvan škole. Priča često dođe kasnije, kada dijete osjeti da ga roditelj neće ispitivati do kraja.

Kako pomoći stidljivom djetetu

Stidljivo dijete ne treba stalno etiketirati kao stidljivo pred drugima. Rečenica da je dijete takvo može mu postati uloga iz koje ne izlazi. Bolje je opisati ponašanje bez etikete: treba mu malo vremena da se opusti, voli prvo posmatrati, lakše se uključuje kad zna šta se igra.

1. Kod kuće uvježbati jednu rečenicu za uključivanje u igru.
2. Dogovoriti da dijete ponese jednostavnu ideju za odmor, ako škola to dozvoljava.
3. Pohvaliti pokušaj prilaska, ne samo uspjeh.
4. Organizovati kratak susret s jednim djetetom, ne veliku grupu.
5. Pitati učiteljicu s kim dijete prirodno najviše komunicira.
6. Ne gurati dijete da bude glasno ako je njegov tempo sporiji.

Mali susreti poslije škole

Djetetu koje se teško uklapa često je lakše u manjem okruženju nego na velikom odmoru. Kratak susret u parku, zajednička šetnja poslije škole ili igra kod kuće s jednim djetetom može pomoći više od pritiska da se uključi u veliku grupu.

• jedno dijete, ne cijela grupa;
• kraće trajanje od jednog do dva sata;
• aktivnost koja ima strukturu, kao slaganje, crtanje, lopta ili igra u parku;
• pravilo oko dijeljenja omiljenih igračaka prije nego što gost dođe;
• roditelj dostupan ako se djeca posvađaju, ali ne uključen u svaki detalj.

Kada razgovarati s učiteljicom

Učiteljica vidi odmor, sjedenje, grupni rad i dinamiku koju roditelj ne vidi. Ako dijete često govori da je samo, da ga niko neće primiti ili da ga neko stalno zadirkuje, roditelj treba tražiti razgovor. Cilj nije tražiti da učiteljica djetetu dodijeli prijatelja, nego da pomogne u praćenju i sigurnom uključivanju.

• S kim dijete najčešće sjedi ili razgovara?
• Da li se uključuje u igru na odmoru?
• Da li postoji dijete s kojim često dolazi do sukoba?
• Da li dijete traži pomoć ili se povlači?
• Može li se organizovati aktivnost u paru ili maloj grupi?
• Da li stručna služba treba posmatrati socijalno uklapanje?

Kada je problem ozbiljniji od stidljivosti

Dijete ne mora biti popularno, ali treba biti sigurno. Ako je stalno izolovano, ako ga druga djeca vrijeđaju, guraju, uzimaju mu stvari, prijete mu ili ga ciljano isključuju, to nije samo stidljivost. Tada roditelj treba prikupiti konkretne informacije i uključiti školu.

• dijete stalno ne želi u školu zbog odmora ili konkretne djece;
• dolazi kući s izgubljenim ili oštećenim stvarima bez objašnjenja;
• ima tjelesne tegobe pred školu i spominje strah od grupe;
• druga djeca ga ciljano isključuju iz svake igre;
• učiteljica potvrđuje da je dijete stalno samo i tužno;
• dijete kaže da mu neko prijeti ili ga povređuje.

Kada dijete ima prijatelje van škole, ali ne u razredu

Neka djeca se u razredu uklapaju sporo, ali imaju prijatelje u komšiluku, porodici, sportu ili ranijem vrtiću. To može biti važan izvor samopouzdanja. Roditelj ne treba prekidati te odnose samo zato što nisu iz istog razreda.

Istovremeno, školski život ne treba ostati potpuno bez kontakta. Ako dijete ima sigurne odnose van škole, lakše može polako pokušavati u razredu. Jedan poznanik, jedno dijete s kojim može sjesti ili jedna kratka igra na odmoru mogu biti dovoljan prvi korak.

Kako graditi socijalne vještine kod kuće

Prijateljstvo se ne uči kroz predavanje o tome da dijete mora biti društveno. Uči se kroz male porodične situacije: čekanje reda, dogovor o igri, slušanje druge osobe, gubljenje bez velikog sloma i popravljanje nakon svađe.

• pozdraviti drugo dijete i pitati za igru;
• čekati red u društvenoj igri;
• reći ne na miran način;
• predložiti drugu igru kada prva ne uspije;
• izviniti se za guranje ili ružnu riječ;
• tražiti pomoć odrasle osobe kad se problem ne može riješiti sam.

Ako dijete ne želi da roditelj interveniše

Neka djeca se boje da će roditeljski razgovor sa školom pogoršati odnose s djecom. Taj strah treba ozbiljno saslušati, ali ne znači da roditelj mora šutjeti. Može se dogovoriti način koji ne izlaže dijete nepotrebno: opći razgovor s učiteljicom o uklapanju, praćenje odmora ili mala grupna aktivnost bez spominjanja djeteta pred razredom.

Ako postoji sigurnosni problem, prijetnja, ponižavanje ili fizičko povređivanje, odrasli moraju reagovati i kada dijete ne želi. Tada roditelj treba objasniti da nije cilj osramotiti ga, nego zaustaviti situaciju u kojoj nije sigurno.

Kada dijete osjeća da ga niko ne prihvata

Osjećaj da ga niko ne prihvata može značiti stvarnu bol, ali kod djeteta tog uzrasta često opisuje jedan težak trenutak. Roditelj prihvata osjećaj bez brzog dokazivanja da nije istina, a zatim mirno provjerava šta se desilo.

Djeca kojoj je razred bučan ili prebrz

Neka djeca se ne povlače zato što ne žele prijatelje, nego zato što ih velika grupa, buka, dodirivanje ili brze igre preplave. Tada nije dovoljno reći djetetu da se više druži. Treba tražiti način ulaska u manju, mirniju situaciju.

• dogovor s učiteljicom da dijete ponekad radi u paru, ne odmah u velikoj grupi;
• mirnija igra poslije škole s jednim djetetom;
• vježbanje rečenice kojom dijete traži pauzu ili pomoć;
• praćenje da li problem nastaje zbog buke, gužve, dodira ili nejasnih pravila;
• uključivanje stručne službe ako se povlačenje pojačava ili dijete pati.

Rođendani, grupne poruke i osjećaj pripadanja

U prvom razredu osjećaj pripadanja često se gradi kroz male stvari: ko sjedi pored koga, ko je pozvan na rođendan, ko se igra na odmoru i ko zna pravila igre. Roditelj ne može kontrolisati svaku pozivnicu, ali može pratiti da dijete ne bude stalno isključeno iz svega.

Ako dijete nije pozvano na jedan rođendan, to ne mora značiti problem. Ako se ponavlja da ga djeca stalno izostavljaju, ismijavaju ili ne primaju u igru, treba razgovarati s učiteljicom. Cilj nije natjerati djecu da budu prijatelji, nego osigurati da razred ne postane mjesto stalnog odbacivanja.

Povezani izvori