Prijatelji, stidljivost i uklapanje u razredu - kako pomoći djetetu da nađe svoje mjesto

Koliko prijatelja prvačić stvarno treba

Roditelji obično zamišljaju najboljeg druga: jednog, stalnog i s imenom koje se ponavlja svaki dan. U prvim razredima to najčešće još ne postoji, i to nije zaostatak.

Ista mreža opisuje tri obrasca i sva tri su u granicama uobičajenog. Dijete se može igrati s mnogo djece, može imati jednog ili dvoje stalnih drugova iz igre, a može i najviše voljeti svoje društvo. Mjerilo nije broj nego zadovoljstvo: ako dijete djeluje zadovoljno onim što ima, roditelj ne mora tražiti prijatelje umjesto njega.

Ima objašnjenje i to zašto se drugovi mijenjaju iz dana u dan. U prvim godinama škole djeca još nisu izabrala koga vole više, pa se kroz sedmicu igraju s različitom djecom i sele iz grupe u grupu dok ne nađu nekoga sa sličnim interesom. Jedan ili dvoje bliskih prijatelja, uz širi krug s kojim se dijete povremeno igra, dolaze kasnije.

Odatle i pitanje pozivnica. U prvom razredu osjećaj pripadanja se gradi kroz sitnice: ko sjedi pored koga, ko zna pravila igre, ko je pozvan na rođendan. Roditelj ne može kontrolisati nijednu od tih stvari, pa ni pozivnice.

Dijete koje nije pozvano na svaki rođendan ne mora imati problem, posebno ako njemu samom to ne smeta. Razloga ima više: manji krug drugova, drugovi koji ne prave rođendane, popodneva puna treninga. Dijete ne mora biti popularno da bi bilo zadovoljno i sigurno u sebe.

Prijateljstva u ovom uzrastu ipak nisu ukras. Ona djetetu daju osjećaj da negdje pripada i dižu mu sliku o sebi, a kroz njih se uče dogovor i mirenje poslije svađe. Djeca koja te vještine izgrade rjeđe imaju socijalne i emocionalne poteškoće kasnije. Pri svemu tome odnos s roditeljem ostaje osnova: porodica je stabilna tačka kroz uspone i padove sklapanja i gubljenja prijateljstava, pa dijete koje to ima lakše podnosi ono što se dešava u razredu.

Stidljivost, sporije uklapanje i povlačenje koje zabrinjava

Stidljivost nije mana i nije faza koju treba prerasti. To je dio temperamenta, načina na koji dijete reaguje na svijet. Kod školskog djeteta izgleda ovako: ne javlja se na času, treba mu duže nego drugima da nađe drugove, radije gleda kako se drugi igraju i izbjegava nove aktivnosti.

Pedijatrijski izvori zato predlažu da se takva djeca ne opisuju kao stidljiva nego kao djeca kojoj treba vremena da se zagriju. Razlika nije kozmetička. Etiketa stidljivog djeteta lako postane uloga: dijete zaključi da s njim nešto nije u redu ili da tu ionako ništa ne može promijeniti.

Gdje prestaje stidljivost, a počinje socijalna anksioznost

Stidljivo dijete se u sigurnom odnosu opusti. Kod socijalne anksioznosti napetost ostaje i kad je situacija poznata, jer dijete brine šta će drugi misliti o njemu i plaši se da će se osramotiti.

Raising Children Network navodi šta se najčešće vidi: dijete teško upoznaje drugu djecu i teško ulazi u grupu, ima vrlo mali broj prijatelja i izbjegava sve gdje bi bilo u centru pažnje, uključujući javljanje na času. Uz to idu i tjelesni znaci, od mučnine i bola u stomaku do crvenjenja i drhtanja.

Ono što roditelja najviše zavara jeste to što takvo dijete u školi obično ne pravi nikakav problem. Tiho je i poslušno, ne žali se i ne priča o strahu, pa i učiteljica lako zaključi da je sve u redu.

Socijalna anksioznost je češća kod starije djece i tinejdžera, ali se javlja i kod mlađih. Kad napetost traje duže od šest mjeseci i ozbiljno utiče na djetetov život, stručnjaci govore o poremećaju socijalne anksioznosti. Tu granicu ne povlači roditelj. Njegov posao je da primijeti da stidljivost počinje oduzimati svakodnevni život i da to iznese pedijatru ili školskoj stručnoj službi.

Vrijedi znati i ono što roditelja rasterećuje. Američka akademija za pedijatriju piše da je stidljivost u školskom uzrastu obična pojava i da se većina stidljive djece dobro snađe u odnosima čim prođe početno prilagođavanje.

Kako pitati dijete a da ne bude ispitivanje

Pitanje s kim si se danas igrao zvuči bezazleno. Djetetu koje se teško uklapa ono svaki dan glasi isto: dokaži mi da imaš prijatelje. Poslije nekoliko takvih dana dijete počne izmišljati odgovor ili prosto šuti.

Bolje prolaze pitanja o konkretnom dijelu dana i o tome kako se dijete pri tome osjećalo. Pita se i šta se desilo i kako je bilo: kako si se osjećao kad te nisu pustili u igru.

• Šta se desilo na odmoru?
• S kim si danas sjedio i s kim si pričao?
• Koji dio dana ti je bio najlakši, a koji najteži?
• Ima li nekog s kim bi se volio više igrati?
• Ima li nekog zbog koga odmor nije prijatan?
• Kako si se osjećao kad se to desilo?

Prije svakog savjeta dijete treba čuti jednu stvar: da je roditelj na njegovoj strani i da će mu pomoći. Američka akademija za pedijatriju to stavlja na prvo mjesto, ispred svakog rješenja.

Pomaže i da roditelj ispriča svoju svađu iz djetinjstva ili da se zajedno pročita priča o prijateljstvu. Kad dijete ne želi pričati, ne navaljuje se: dovoljno je reći da može doći kad god poželi. Ponekad je zagrljaj bez ijedne riječi sve što je tog dana potrebno.

Ako priče nema, prati se ponašanje. Želi li dijete u školu, jede li užinu, spava li, spominje li stalno ista imena, igra li se s nekim izvan škole. I učiteljicu vrijedi pitati je li primijetila promjenu u razredu ili na odmoru, jer ona vidi dio dana koji roditelj nikad ne vidi.

Kad dijete kaže da nema s kim da se igra

Prvi poriv kad dijete kaže da ga niko ne voli jeste da se to opovrgne. Nabrajanje djece koja ga vole rijetko pomaže. Dijete iz toga izvuče samo to da ga roditelj nije čuo, pa sljedeći put ne kaže ništa.

Rješenje je ponekad manje nego što roditelj strahuje. Dijete ne zna pravila nove igre, ili nema rečenicu kojom se traži da uđe u igru. I jedno i drugo se može odigrati kod kuće za deset minuta.

• Uvježbati predstavljanje: pozdrav, svoje ime i pitanje kako se drugo dijete zove.
• Predložiti djetetu da samo započne igru i pozove druge da se priključe.
• Poslati u školu loptu ili igru koja se dijeli, ako škola to dozvoljava.
• Odigrati kroz igru uloga ulazak u igru i dogovor o tome šta se igra.
• Iskoristiti školski sistem parova ili starijeg druga, ako škola ima takav program.
• Raditi na samopouzdanju kroz ono u čemu je dijete dobro, uz pohvalu truda a ne samo rezultata.
• Naći vannastavnu aktivnost gdje će sresti djecu sa sličnim interesom: sport, crtanje, hor, izviđači.

Pomoć koja ne gura

Prvi savjet u pedijatrijskim preporukama je ujedno i najteži: pustiti dijete da prijatelje traži samo i svojim tempom. Roditelj gradi uslove, ne raspored. Socijalni život koji je roditelj organizovao umjesto djeteta prestaje čim roditelj prestane zvati.

Počinje se od jezika. Dijete se pred drugima ne predstavlja kao stidljivo. Kad to kaže neko drugi, ispravlja se mirno i pred djetetom: treba mu malo vremena da se zagrije, a kad se opusti, igra se bez problema. Dijete tako čuje da ga roditelj razumije i da situacija nije zaključana.

1. Pohvaliti konkretno, i to pokušaj a ne uspjeh: vidio sam da si prišao i pitao možeš li s njima, to nije bilo lako.
2. Ne tješiti previše. Pretjerana utjeha djetetu poručuje da je situacija zaista opasna, a dodatna pažnja zna učvrstiti povlačenje.
3. Ne govoriti umjesto djeteta kad ga neko nešto pita.
4. Ne porediti ga s hrabrijim bratom, sestrom ili drugom iz razreda.
5. Krenuti od jednog ili dvoje djece, pa tek postepeno prema većoj grupi.
6. Pripremiti ga za susret unaprijed: ko će biti tamo, šta će se dešavati i šta se od njega očekuje.
7. Uvježbati kod kuće ono što se u razredu radi pred svima, poput izlaganja ili donošenja stvari za pokazivanje.
8. Pokazati vlastitim ponašanjem kako se ulazi u razgovor, jer dijete to najviše uči gledajući.

Za dijete koje se stvarno plaši postoji i postupak u stepenicama. Kreće se od najlakšeg koraka, na primjer pozdraviti dijete koje već poznaje, pa se ide na pozdravljanje nekoga koga je tek upoznalo, i tek onda na razgovor s djecom u razredu. Svaki korak se ponavlja dok ne postane lak, i tek se onda ide na sljedeći.

Mali susreti poslije škole

Veliki odmor je za dijete koje se teško uklapa najgori mogući teren: buka, brzina, previše djece i pravila koja se mijenjaju u hodu. Isto to dijete u dnevnoj sobi, s jednim gostom, izgleda kao neko drugi.

Zato susreti poslije škole rade, i pedijatrijski izvori ih navode kao jedan od najboljih načina da se novo prijateljstvo počne i da se staro učvrsti. Kreće se pitanjem koga bi dijete voljelo pozvati, a dogovor s drugim roditeljem najlakše se napravi pri dovođenju ili preuzimanju iz škole.

Ako dijete ne zna koga bi pozvalo, odgovor se često vidi pred školom: s kim stoji i s kim priča dok se čeka. Učiteljica će isto tako reći s kim se najlakše slaže.

1. Skloniti stvari koje dijete ne želi dijeliti ili koje se lako polome. Time otpada polovina mogućih svađa.
2. Pripremiti dvije ili tri aktivnosti: crtanje, gradnju, loptu, igru u dvorištu. Ne moraju se sve iskoristiti, ali dobro dođu kad djeca zapnu.
3. Dogovoriti unaprijed da li se i kada smije koristiti ekran.
4. Pozvati roditelja gosta da ostane. Mnogima je prvi put lakše ako mogu ostati kratko i upoznati domaćina.
5. Početi užinom ili sokom, jer zajednički sto djecu opusti brže od bilo kakvog uvoda.
6. Reći djeci koji dio kuće i dvorišta mogu koristiti.
7. Biti dostupan, ali ne stajati iznad njih. Dogovaranje i mirenje su upravo ono zbog čega su se i sreli.
8. Držati susret kratkim ako je djetetu naporno. Sat ili dva su sasvim dovoljni.

Za sve to treba i mjesto u popodnevnom rasporedu. Dan u kojem se smjenjuju treninzi i zadaća nema gdje primiti gosta, pa se susret planira za dan kad popodne nije već popunjeno.

Kako graditi socijalne vještine kod kuće

Prijateljstvo se ne uči iz razgovora o tome da dijete treba biti društvenije. Uči se u sitnim kućnim situacijama: čeka se red, dogovara ko bira igru, sluša druga osoba, gubi bez sloma i popravlja poslije svađe.

Društvene igre su zato korisnije nego što izgledaju. U njima se čekanje reda, poštovanje pravila i podnošenje poraza vježbaju odjednom, i to bez publike iz razreda.

• pozdraviti drugo dijete i pitati može li se priključiti igri;
• predložiti drugu igru kada prva ne uspije;
• reći ne mirno, bez svađe i bez povlačenja;
• izviniti se za guranje ili ružnu riječ;
• prepoznati vlastiti osjećaj, pa pogoditi kako se osjeća drugo dijete;
• tražiti pomoć odrasle osobe kad se problem ne može riješiti sam.

Pomažu i knjige o prijateljstvu i svađama među drugovima. Djetetu je mnogo lakše reći šta bi ono uradilo u tuđoj priči nego pričati o sebi.

Kad je razred prebučan ili prebrz

Neka djeca se ne povlače zato što ne žele prijatelje, nego zato što ih odmor preplavi. Buka, gužva, dodirivanje i igre koje se mijenjaju svakih pet minuta traže više nego što dijete tog dana može dati. Rečenica da se treba više družiti tu ne mijenja ništa.

• dogovor s učiteljicom da dijete povremeno radi u paru umjesto u velikoj grupi;
• mirnija igra poslije škole s jednim djetetom, umjesto novog kolektiva popodne;
• uvježbana rečenica kojom dijete traži pauzu ili pomoć;
• praćenje šta ga tačno preplavi: buka, gužva, dodir ili nejasna pravila igre;
• razgovor sa stručnom službom ako se povlačenje pojačava ili dijete zbog toga pati.

Ako se ista slika ponavlja i van škole, u prodavnici, na rođendanima i u gostima, to je podatak za pedijatra, ne razlog za novu strategiju kod kuće.

Kad prijatelji postoje, ali ne u razredu

Neka djeca imaju drugove u komšiluku, u porodici, na treningu ili iz vrtića, a u razredu se drže po strani. Ti odnosi nisu utješna nagrada. Prijatelji koji ne idu u istu školu djetetu dižu samopouzdanje baš onda kad u razredu ne ide.

Zato se ne prekidaju i ne zamjenjuju školskim druženjima. Dijete koje negdje ima sigurno mjesto lakše rizikuje u razredu, jer neuspjeli odmor ne ostaje jedina stvar tog dana.

Uz to ipak vrijedi polako graditi barem jedan školski kontakt. Jedno dijete s kojim može sjesti, jedna igra na odmoru ili jedan susret poslije škole obično su dovoljan početak.

Kada i kako razgovarati s učiteljicom

Učiteljica vidi ono što roditelj ne vidi: ko s kim sjedi, ko koga zove u igru, ko stoji uz nju cijeli odmor i ko se prvi povuče kad grupa postane bučna.

Razgovor se traži kad se rečenica o samoći ponavlja, kad dijete spominje isto ime kao problem, kad izbjegava odmor ili kad se ponašanje kod kuće promijeni zbog škole. Cilj nije da učiteljica djetetu dodijeli druga. Cilj je da neko prati šta se dešava i napravi situacije u kojima se dijete lakše uključi.

• S kim dijete najčešće sjedi i s kim razgovara?
• Uključuje li se u igru na odmoru ili stoji sa strane?
• Postoji li dijete s kojim redovno dolazi do sukoba?
• Traži li pomoć kad zapne ili se povuče?
• Može li se organizovati rad u paru ili u maloj grupi?
• Ima li škola sistem parova ili starijeg druga za djecu koja se teško uklapaju?
• Treba li stručna služba pratiti socijalno uklapanje?

Ako je razgovor s učiteljicom iscrpljen a ništa se ne mijenja, sljedeći sagovornik je školska stručna služba. U Republici Srpskoj zakon izričito nabraja ko su stručni saradnici u školi: pedagog, psiholog, defektolog odnosno specijalni edukator i rehabilitator, te socijalni radnik. U Kantonu Sarajevo zakon obavezuje Vladu da donese program zapošljavanja psihologa, socijalnih radnika i pedagoga u školama, pa se u praksi u samoj školi provjerava koga ona stvarno ima.

Znakovi da dijete ispada iz grupe

Dijete ne mora biti popularno, ali mora biti sigurno. Postoji tačka na kojoj ono što liči na stidljivost više nije stidljivost, nego posljedica toga kako se grupa ponaša prema njemu.

Vršnjačko nasilje se od svađe razlikuje po namjeri i po ponavljanju. Jedna ružna riječ ili posvađan odmor nisu nasilje, koliko god bili neprijatni. Nasilje je ponašanje koje se ponavlja i kojim se dijete namjerno vrijeđa, plaši, ponižava ili povređuje. U to spada i namjerno izostavljanje iz igara i aktivnosti, koje se najlakše previdi jer ne ostavlja modricu.

• modrice, ogrebotine i poderana odjeća bez objašnjenja;
• stvari koje nestaju ili dolaze kući polomljene;
• dijete ne želi u školu ni na izlete, a bol u stomaku i glavobolja dolaze baš školskim jutrima;
• na odmoru stoji uz učiteljicu ili sjedi samo;
• ne javlja se i ne pita ništa u razredu iako to ranije nije bio problem;
• prestalo je pričati o lijepim stvarima iz škole i izbjegava rođendane i druženja koja je nekad voljelo;
• poslije škole nema kontakta s drugovima iz razreda i uvijek je zadnje izabrano u ekipu;
• traži više novca ili više užine nego inače;
• vraća se ono što je odavno preraslo: mokrenje u krevet, loš san, plač bez razloga.

Nijedan od tih znakova sam po sebi ne dokazuje nasilje. Svaki od njih može imati i drugo objašnjenje. Ali se ne prešućuju i ne prepuštaju djetetu da to riješi samo.

Isto vrijedi za pozivnice i grupne poruke. Jedan rođendan bez poziva nije podatak. Stalno izostavljanje iz svega, uz ismijavanje i odbijanje da se dijete primi u igru, jeste, i o njemu se razgovara sa školom. Cilj nije natjerati djecu da budu prijatelji, nego da razred ne bude mjesto stalnog odbacivanja.

Šta škola mora uraditi kad postoji nasilje

Kad se sumnja na nasilje prijavi, ono što slijedi nije stvar dobre volje razrednika.

U Kantonu Sarajevo svaki radnik škole koji sazna za tjelesno ili duševno nasilje, nasilje putem interneta, zanemarivanje ili zlostavljanje učenika mora odmah obavijestiti direktora, a direktor je dužan postupiti po zakonu. Čim se pojavi mogućnost da je ugrožen najbolji interes djeteta, u šta zakon izričito ubraja i nasilje među djecom, škola je dužna odmah organizovati sastanak na kojem su istovremeno roditelji sve uključene djece, stručna služba, direktor, razrednici, te predstavnici centra za socijalni rad, policijske uprave i centra za mentalno zdravlje. Iz tog sastanka izlaze individualni plan podrške i individualni plan brige, a zapisnik ide Ministarstvu.

U Republici Srpskoj zakon zabranjuje sve oblike nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja i obavezuje školu da obezbijedi mehanizme zaštite. Kako se postupa uređeno je posebnim protokolom koji potpisuju četiri ministra, a direktor škole je dužan o svakom obliku nasilja nad učenikom odmah obavijestiti nadležne ustanove. Nasilje učenika jednih prema drugima zakon tretira kao težu povredu dužnosti učenika.

Ostali kantoni imaju svoje zakone, pa se tamo tačan postupak provjerava u samoj školi. Zajedničko je jedno: prijava ne treba ostati usmena i bez traga. Kratka pisana poruka razredniku, s datumom i onim što je dijete reklo, kasnije vrijedi više od deset razgovora u hodniku.

Ako dijete ne želi da se roditelj miješa

Djeca se često boje da će razgovor sa školom pogoršati stvar: da će ih prozvati pred razredom ili da će ih drugi nazvati tužibabom. Taj strah je stvaran i treba ga saslušati do kraja.

Strah ipak nije razlog za šutnju. Može se dogovoriti način koji dijete ne izlaže. Razgovor s učiteljicom o uklapanju u razredu ne mora spomenuti nijedno ime pred drugom djecom. Učiteljica može pratiti odmor, promijeniti raspored sjedenja ili napraviti rad u paru, a da sve to izgleda kao redovna odluka.

Postoji i granica na kojoj djetetov pristanak prestaje biti uslov. Ako mu neko prijeti, ponižava ga ili ga fizički povređuje, odrasli reaguju i onda kad dijete kaže da ne želi. Tada mu se objasni šta će se tačno desiti i zašto: cilj nije da bude osramoćeno, nego da se zaustavi situacija u kojoj nije sigurno.

Kada je vrijeme za stručnu pomoć

Većina djece se u razredu snađe čim prođe početno prilagođavanje. Postoji ipak nekoliko situacija u kojima se ne čeka da prođe samo.

Raising Children Network povlači granicu tamo gdje stidljivost počne oduzimati svakodnevni život. Tu spada i to da se zbog nje ne može nekud otići, da dijete pokazuje znakove napetosti na rođendanima i u školi, da kaže kako je usamljeno ali ne zna kako da priđe drugoj djeci, ili da ne može ni pitati ni odgovoriti na času. Za socijalnu anksioznost mjerilo je slično: pomoć se traži kad napetost počne kvariti djetetov život.

Američka akademija za pedijatriju dodaje da izrazito stidljivo dijete teže funkcioniše i u razredu i na igralištu, i da stidljivost koja onesposobljava može imati uzrok zbog kojeg je potrebna procjena stručnjaka za mentalno zdravlje djece.

• dijete kaže da je stalno samo, a to traje mjesecima i ne mijenja se;
• izbjegava školu, izlete i rođendane, a ne umije reći zašto;
• ima tjelesne tegobe pred školu kojih vikendom i za praznike nema;
• postoji sumnja da ga druga djeca ciljano isključuju, vrijeđaju ili povređuju;
• učiteljica potvrđuje da je dijete stalno samo i da ne pokušava prići;
• povlačenje se pojačava, a dijete gubi volju i za ono što je ranije voljelo;
• dijete ne govori u školi iako kod kuće priča sasvim normalno.

Kod nas prvi korak ide preko pedijatra u domu zdravlja. On isključuje tjelesne uzroke, među njima i sluh, i po potrebi daje uput dalje, najčešće u centar za mentalno zdravlje. Paralelno s tim radi škola, kroz razrednika i stručnu službu, i ne treba čekati da škola prva primijeti.

Traženje pomoći nije priznanje da s djetetom nešto nije u redu. Stidljivost ne mora nestati da bi dijete bilo dobro, i kod dijela djece ne nestane. Ono što se mijenja jeste koliko mu ta stidljivost oduzima.

Povezani izvori